Nika Crevatini, bivša hrvatska ritmičarka, danas izbornica seniorske reprezentacije, glavna trenerica i osnivačica Gimnastičkog kluba Aura, imala je sedam godina kada je prvi put ušla u dvoranu u Puli.
Minus 48 u Krasnojarsku
– Imala sam najbolju prijateljicu koja je trenirala ritmičku gimnastiku i htjela sam ići s njom. Kada sam prvi put ušla u dvoranu, sjećam se kao da je bilo jučer. Odmah sam rekla: 'To je to, to želim.' Brzo su me stavili u naprednu grupu, a već nakon mjesec dana otišla sam na državno prvenstvo i bila peta. Tada sam roditeljima rekla da je to moj životni put, da ću biti svjetska prvakinja i trenerica ritmičke gimnastike.
Vrlo ste rano zbog sporta otišli iz Pule u Zagreb.
– Nakon nekoliko godina u pulskom klubu Gazela zaljubila sam se u rad trenerice Svitlane Sergijenko. Kada sam s 11 godina ušla u mini reprezentaciju, rekla sam roditeljima da se želim preseliti u Zagreb i trenirati s njom. Tata mi je predložio probu: šest mjeseci svaki petak nakon škole avionom u Zagreb, treninzi petkom, subotom i nedjeljom, pa povratak u Pulu. Izdržala sam taj tempo i nakon šest mjeseci smo se preselili.
Nakon toga je došao i Sibir.
– Ostala sam bez stalnog trenera i počela surađivati s ruskim trenericama koje sam upoznala na pripremama ruske reprezentacije u Poreču. Tako sam započela novu fazu u svojoj sportskoj karijeri i preselila se u Sibir, u Krasnojarsk. Kada sam došla u Sibir, rekli su mi da moram smršavjeti, pa sam oko dva mjeseca dnevno jela jednu jabuku i pila jedan čaj. Trenirala sam po cijele dane. Morala sam smršavjeti oko deset kilograma u mjesec i pol, odnosno mislim da je bilo mjesec i dvadeset dana. Imala sam 60 kilograma u tom trenutku, a trebala sam biti ispod 50. U Krasnojarsku je tada bilo minus 48. Sama sam autobusom putovala 40 minuta do dvorane. Trening je počinjao oko devet ujutro, a kući sam se vraćala oko devet navečer. Cijeli si dan u dvorani, cijeli dan treniraš i cijeli dan si predan. Bilo je trenutaka slabosti, ali ideš dalje i pregrmiš.
Kako je nastala Aura?
– Prvu malu grupu otvorila sam u Svetoj Nedelji. Imala sam samo nekoliko djevojčica, a trenirali smo u prostoriji starog staračkog doma, u uvjetima koji su bili daleko od idealnih. Sjećam se da sam roditeljima rekla da tako ne mogu uspjeti. Govorila sam: "Kako ću ja ovako? U nekoj maloj dnevnoj sobi, na prljavoj klupici? Moj životni san nije bio da budem u Svetoj Nedelji, trebam biti u Zagrebu." Bila sam na rubu toga da odustanem. Tada mi je mama rekla: "Molim te, Nika, izdrži još malo. Idemo na jedno državno prvenstvo. Pojavi se tamo i ako ti se ne svidi, zatvori klub." I pristala sam. Rekla sam: "Dobro, pripremit ću djecu, ali ako ne napravimo rezultat, zatvaramo klub." Pripremala sam ih u toj maloj prostoriji gotovo godinu dana i otišli smo na državno prvenstvo. Moja ritmičarka bila je prva, druga djevojčica koja je došla iz jednog kluba bila je druga, a grupna vježba bila je prva. Tada sam rekla: "Dobro, ostat ću još malo. Vidim da mi ide." I tako, dan po dan, iz te male grupe i gotovo nemogućih uvjeta, nastala je Aura. Danas, 16 godina poslije, klub broji više od 400 ritmičarki, imamo 17 trenerica i demonstratorice.
San je plasman na OI
Nakon svega, jedete li danas zelene jabuke?
– Ne. Taj okus odmah osjetim. Zelenu kiselu jabuku i čaj od kamilice ne jedem i ne pijem. Ako je jabuka narezana u salati, mogu, ali ovako ne. Nedavno smo se vraćali avionom s reprezentativkama i jedna gimnastičarka mi je ponudila zelenu jabuku. Samo sam rekla: 'Molim te, ne.'
Koji je vaš najveći san za hrvatsku ritmičku gimnastiku?
– Imam ih više, ali glavni je plasman na Olimpijske igre. Ako se kvalificiramo na OI, to bi bio rezultat koji bi me ispunio i za koji bih rekla: sada sam pobjednica. Znanje imamo, iskustvo imamo, volju i motivaciju imamo. Gimnastičarku imam – zaključuje Nika.
Otvori KEKS Pay
