U povijesti zdravstva na području Hercegovine i čitave današnje BiH značajno mjesto pripada “ljekarušama“, knjigama uz čiju pomoć jedan broj pismenih ljudi bavio se liječenjem bolesnika. Postojale su “ljekaruše“ na orijentalnim jezicima, židovskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Na prostoru Hercegovine isticale su se posebno franjevačke “ljekaruše“. Dr. fra Andrija Nikić u svojoj knjizi “Medicina i slavna prošlost franjevaca“ ističe značaj franjevačkih “ljekaruša“ u to doba. Franjevci su još od 13. stoljeća počeli baviti zdravstvenom djelatnošću. Rad franjevaca na području zdravstva dopušten je uz odobrenje Kongregacije za promidžbu vjere. Fratri se bave liječenjem od samog dolaska u 13. stoljeću i nastavljaju svojom liječničkom djelatnošću i za vrijeme osmanlijske okupacije. Neke “ljekaruše“ tiskane su u Rimu. Jedan dio fratara uz teologiju studiraju i medicinu pa tako medicinska znanja iz Padove i Salerna stižu u Bosnu.
Po franjevačkim samostanima i danas postoje sačuvani priručnici i razne “ljekaruše“ iz tih davnih vremena. Dr. Pandža ističe da je vjerojatno najstariju franjevačku „ljekarušu“ napisao neki bosanski franjevac i čuva se u knjižnici franjevačkog samostana u Sinju, gdje su je donijeli franjevci iz Rame 1687. godine, bježeći ispred osmanlijama. Rukopis je pisan bosančicom, a poznat je kao “Sinjski zapisi“. I “Livanjska ljekaruša“ pisana je bosančicom, autor je nepoznati franjevac, a ima 158 stranica. “Različite likarije“ od fra Ivana Krešića iz 1836. god. sadrže pojedine recepte, pisane kriptografskim ili latinskim jezikom. Franjevačku „ljekarušu“ pod naslovom “Tevter od likarija“ napisao je književnik i povjesničar fra Grga Martić 1857. godine.Franjevci u to vrijeme sami uzgajaju i sakupljaju trave i pripravljaju lijekove. Osmanlijske vlasti zabranile su franjevcima liječiti bolesne izvan samostana kršćane i muslimane bez kadijinog službenog naloga. Kazne su bile velike, a bilo je i zabrane djelovanja, što je u mnogome umanjilo liječničku aktivnost franjevaca na štetu bolesnika. Više mostarskih franjevaca bavilo se liječenjem i ljekarništvom, a svaki se služio nekom od „ljekaruša“. Fra Petar Bakula završio je liječnički tečaj u Italiji, a od 1867. godine vodi ljekarnu koju je otvorio od donacija francuske vlade, kao pomoć katolicima u Hercegovini. Fra Petar Bakula bio je i liječnik ali-paše Rizvanbegovića. Fra Marijan Zovko bio je cijenjeni terapeut. Ljekarništvom su se u drugoj polovini 19. stoljeća bavili fra Lovro Sopta, fra Rafo Radoš, fra Stjepan Vuletić.
Prvi školovani liječnici
U vrijeme osmanlijske vlasti do 18. stoljeća na prostoru BiH nije bilo stalnih obrazovanih liječnika. Medicinski fakultet u Carigradu otvoren je tek 1843. godine. Prvi školovani liječnicu iz BiH bili su franjevci, koji su studirali u zapadnim državama. Dr. Pandža navodi da je prvi promovirani diplomirani liječnik iz BiH bio je fra Petar Busurić (ili Bustrović) koji je fakultet završio u Italiji 1708. godine. Drugi je bio fra Petar Marešić (ili Marešević) iz Kreševa, završio u Beču 1836. godine, a treći fra Mijo Sučić iz Livna, koji je medicinu završio u Padovi. Franjevci u to vrijeme imali su tri školovana kirurga - fra Bustrovića, fra Mareševića, fra Sučića. Među poznate franjevačke liječnike-ljekarnike spadaju fra Franjo Gracić, fra Tadija Lagarić, fra Nikola Ilijić, fra Mato Nikolić, fra Petar Marešević, fra Lovro Sučić. Liječili uz pomoć prevedenih ili osobno napisanih “ljekaruša“, pripravljajući lijekove od trava, ulja i masti ili nabavljajući ih od atara, preteča farmaceuta. Prvi liječnik, pripadnik islamske vjere, bi je Mehmed Šeerbić koji je završio medicinu u Carigradu. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Sarajevu su bili liječnici Židovi, kao što su Jozef Haim Salom i Samuel Sumbul. Bilo je i liječnika stranaca, kao što su dr. Franz, dr. Pavle Kramer, dr. Gusta Gaal-Velibeg. Do sredine 19. stoljeća u BiH djelovali su liječnici Turci ili Grci, često u službi turskog vojnog saniteta. Dr. Zdravko Pandža navodi da je organizacija zdravstvene službe na području Hercegovine, posebno Mostara, krajem 19. stoljeća bila na zavidnoj razini, zahvaljujući ponajviše liječnicima iz obitelji Kečet, ali i nekim drugima koji su se po završetku studija u inozemstvu vratili u Mostar.
Prvi među njima bio je Švicarac Jozef Kečet (ili Ketschet), koji je radio u Mostaru, bio je osobni liječnik Omer-paše Latasa. U BiH je 1879. godine u državnoj službi bilo samo sedam liječnika, a u Mostar je iz Zadra došao Bruno von Curinaldi i zaposlio se kao rukovoditelj bolnice. Dr Franjo Hus radni vijek završio je u Mostaru i tu umro 1940. godine. U Mostar je 1882. godine došao i vojni liječnik prim. dr. Oto Weiss, a u Mostaru radio je i čuveni liječnik William Tonner, Čeh iz Praga koji je, prema pisanju „Novog hercegovačkog Bosiljka, sirotinju liječio besplatno. U Mostaru radio je i mađarski liječnik Fakete Samule. Za vrijeme velike epidemije kolere, 1886. godine liječili su dr. Trepeljka i major dr. Kestner, kasnije nadstožerni liječnik dr. Braun i pukovnijski liječnik dr. Herman, potom dr. Koralek i Dr Tausig, pukovnijski liječnik dr. Moritz Englander, kirurg dr. Drago Mesliger, dr. Kohn, dr. Goldfarb, dr. Franjo Bulat, dr. Gotfrid Holer, dr. Pollacek. Povremeno iz Beča u Mostar dolazio je dr. Dragutin Heinzel, okulista s klinike dvorskog liječnika prof. dr. Fuchsa. Pamti se dr. Bulat, kao i njegov sin dr. Jerko Bulat te dr. Nikola Gražetić.Znameniti mostarski liječnik dr. Petar Rizzo podrijetlom je iz Mletaka, a rođen je u Carigradu 1832. godine. Kao turski vojni liječnik 1874. dolazi u Mostar. Radio je u staroj bolnici na Mejdanu dok 1888. godine nije završena nova bolnica.
Treći dio zanimljivog povijesnog pregleda zdravstva donosimo sutra.
