Naslovnica

Ovdje je živjelo tisuću ljudi, sada samo vuk “zakuca na vrata”

Narod je masovno počeo napuštati Gorance tijekom 60-ih godina. Veliki broj njih sada živi u Cimu
07. svibnja 2012. u 11:49 0 komentara 1705 prikaza
goranci
Foto: Stojan Lasić

Ovdje je najlipše na svijetu. Priroda, mir tišina, čist zrak, ma nećeš ovo nigdje nać - prije nego što smo uspjeli išta upitati kazuje nam Ivan Crnjac, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek, punih 40 godina, proveo radeći u Njemačkoj, i sada umirovljeničke dane provodi sa suprugom u svojoj kući u Gorancima iz koje je, kao golobradi mladić otišao trbuhom za kruhom. “Ma otišao sam čim sam mogao. Nekada je ovo mjesto bilo zaista napučeno ali što je to vrijedilo kad nije bilo struje, telefona... vode nema ni danas. Autobus nije vozio. Tako sam ‘69-e otišao i radio u Njemačkoj kao armirač. Kasnije sam bio i poslovođa. Dosta se zarađivalo - priča Ivan. U selu Goranci glavni problem je činjenica da se broj stanovnika svakodnevno smanjuje. Stara škola, koja je prvi put puštena u rad 1934. godine sada je obnovljena ali u potpunosti neiskorištena jer je zjapi prazna. Đaka nema, ono malo djece što ide u školu nastavu pohađa u Mostaru.


Nikad manje stanovnika

“Pusto je. Prije rata je po pet puta dnevno autobus vozio, eto, toliko nas je bilo. Kad sam ja išao u školu bilo je preko 300 djece, sada niti jedno. Malo što je rat učinio svoje, malo što su ljudi odselili, uglavnom nikad manje stanovnika nije bilo u Gorancima - kaže mještanin Marko Stojkić. Od njega smo doznali kako je trenutačno u cijeloj župi Goranci, a koja obuhvaća sela Sovići, Goranci, Bogodol i jedan dio Raške Gore, ostalo tek nešto više od 150 ljudi. Prije rata ih je bilo više od tisuću. Narod je masovno počeo napuštati Gorance tijekom 60-tih godina. Autobus tada još nije vozio do Goranaca, a struja je u ovo selo došla tek početkom 1974. godine. “Pajdo moj, svakim nas je danom sve manje i manje. Nažalost to je tako, nema se tu šta uljepšavat. Nešto ljudi dođe nedjeljom, obiđe svoje stare koji su ostali ovdje, dođu blagdanima a za Petrovdan nas bude najviše. U to vrijeme i do 1000 ljudi posjeti našu crkvu, mlad i stari, svi se okupimo. Rodbina, djeca i unuci nam dođu u posjet. Nažalost, poslije toga svatko ode svojim putem, a Goranci opet ostanu pusti” - priča Marko. Malo je obitelji koji po cijelu godinu žive u Gorancima, pretežno imaju vikendice. Opskrba strujom nije redovita pa to dosta utječe na lokalno stanovništvo a ni pitanje vodovoda još uvijek nije riješeno. ‘‘Dom Zdravlja imamo, evo tu malo niže, na početku sela’’, upućuje nas Ivan,‘‘ ali ne radi svakim danom, samo dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrkom u vremenu od 9 do 16 popodne. U hitnim slučajevima moramo pozvati liječnika ili hitnu pomoć iz Mostara - dodaje.


Ratne zasluge

Selo Goranci je i u ratu imalo veliku ulogu. Mnogi Gorančani dali su svoj život u obrani rodne grude, a nadaleko je poznat i “Put spasa”, jedina cesta kojom se moglo izaći iz Mostara te ratne ‘92. godine. “Ožiljci” od granata i dan danas su vidljivi, na “Put spasa” pale su ih tisuće. Na samom početku rata škola u Gorancima bila je zapovjedništvo HVO-a. Škola je također prihvatila i veliki broj izbjeglica. Jedan od zanimljivijih detalja vezanih uz to je kada su iz Sarajeva izašli Josip Pejaković i pokojni Davorin Popović. Tada su rekli da su prvi put od rata pojeli pravu domaću juhu, a pojeli su je “Pod jelom” u Gorancima, u Marinka Knezovića.

“Uglavnom, imamo sada sve, a nemamo ništa. Sada, kad napokon imamo asfalt, kad imamo struju, telefon, povezani smo - sada nema naroda - na kraju će Marko Stojkić. U Gorancima je mir i tišina, zrak je čist, priroda prelijepa, nema gradske vreve ni trke. Nažalost, i mještana je svakim danom sve manje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.