Ravnopravnost Hrvata u Federaciji BiH, koja je posebno izražena nakon nedavnog formiranja vlasti, u Bugojnu je na sceni već godinama. Hrvati katolici u ovom gradu već dugo su građani drugog reda, a jedino mjesto gdje mogu bez straha osjećati pripadnost svome narodu i vjeri je - crkva. Tako je bilo neposredno nakon rata, a tako je i danas. Potvrdio nam je to fra Vinko Sičaja, bugojanski župnik. Prema njegovim riječima, župa Bugojno trenutačno broji 3542 od prijeratnih 12,5 tisuća katolika. Iako ih se nije vratila ni trećina, mjesta pesimizmu nema.

Moglo je biti gore

“Situacija na prvi pogled možda i izgleda otužna, ali moglo je biti i puno gore s obzirom na sve što se ovdje događalo u ratu i nakon njega. 15 tisuća Hrvata s bugojanskog područja je protjerano, tri tisuće kuća u vlasništvu Hrvata je spaljeno, 311 hrvatskih branitelja je poginulo, a obitelji 36 nestalih Hrvata još uvijek nisu pokopali svoje najmilije. 15 je godina trebalo zločincima da priznaju zločin. Kada su to konačno učinili, radi sebe, prije svega, i manje kazne, umjesto olakšanja nastupio je očaj. Zamislite majku koja nakon toliko godina doznaje da joj je sin više puta spaljivan. Srce i duša Slave Gvozden, koju sam posjetio nakon saznanja da joj je sin ekshumiran, razdiru se”, ispričao nam je fra Vinko Sičaja. Usprkos teškoj ratnoj prošlosti koja opterećuje suživot u Bugojnu, vjernici katolici ne gube nadu da će se stanje promijeniti nabolje. “Naša nada su mladi, 370 djece koja pohađaju školu prema hrvatskom planu i programu, ali i 40 mališana iz igraonice Framice koja djeluje pri Župnom uredu. To ulijeva nadu da će biti bolje, a i prilikom nedavne obnove crkve u Bugojnu, druge po veličini u BiH, oduševila me spremnost Bugojanaca da, unatoč više nego skromnim primanjima, uglavnom mirovinama, pomognu. Pomagali su svi, povratnici, kao i prognani Bugojanci”, kaže bugojanski župnik. Primjera koji potvrđuju da su Hrvati u Bugojnu građani drugog reda, kaže fra Vinko, ima na svakom koraku, a najteže posljedice ostavlja činjenica da Hrvati u Bugojnu ne mogu do posla. U općinskim tijelima vlasti nisu zastupljeni u skladu s popisom iz 1991., a teško im je pokrenuti i vlastiti posao. “I obitelj Bodružić, koja se u Bugojno vratila prije dvije godine te otvorila predstavništvo jedne švicarske tvrtke, nažalost razmišlja o ponovnom povratku u Švicarsku. Godinama ponavljam i upozoravam da je građanska država propala u Bugojnu. Ono što se Hrvatima događa danas u Federaciji, mi u Bugojnu doživljavamo godinama”, zaključuje bugojanski župnik.

Mjesto okupljanja

Crkva sv. Ante bila je i ostala mjesto okupljanja i oaza u kojoj Hrvati Bugojna slobodno mogu izražavati pripadnost svojoj vjeri i naciji. Potvrđuju to podaci da je u Župnom uredu za vrijeme rata i godinama poslije postojala škola, ambulanta i ljekarna. Danas je ostala igraonica Framice kao nada da će mladi ovdje opstati i, za razliku od svojih roditelja, svoji na svome živjeti život dostojan čovjeka.

Prije 20 godina obećali su uvesti euro, ali nikada to nisu učinili: “Vlastita valuta pomogla nam je u izbjegavanju recesije”