Kada je ekonomska kriza prije nekoliko godina uzdrmala cijelu Europu, Bosanci i Hercegovci su se šalili: „Mi smo sigurni. Kod nas ništa ne uspijeva pa neće ni recesija“.
Neko vrijeme se činilo čak da u toj šali ima i istine, ali ubrzo su se počeli javljati prvi znaci slabljenja ionako skromne bosanskohercegovačke ekonomije. Bez posla je u samo godinu dana ostalo 58 tisuća radnika, broj zaposlenih i broj umirovljenika su se izjednačili, a nelikvidnost gospodarstva poprimila je takve razmjere da se ukupna unutarnja dugovanja „svakog prema svakome“ procjenjuju na 10 milijardi eura.
Situacija je danas više nego alarmantna, a ekonomski analitičari upozoravaju da BiH prijeti potpuni financijski kolaps. Najnovija potvrda toga je podatak da proračuni na gotovo svim razinama u BiH trenutačno ovise o 78 milijuna maraka (39 milijuna eura) nove tranše kreditnog aranžmana s MMF-om. Da prije nekoliko dana MMF nije dao zeleno svjetlo za tu tranšu u BiH bi došla u pitanje isplata mirovina, socijalnih davanja i plaća javnom sektoru.
Kritična točka je već dostignuta, jer prvi put nakon dugo vremena za travanjske mirovine nije bilo dovoljno novca pa su isplaćivane sukcesivno. Entitetski i županijski proračuni su u deficitu, a glavni razlog za to traži se u značajnom smanjenju priljeva sredstava od PDV-a i drugih indirektnih poreza, koji su ključni izvor prihoda. Za sada se proračunske rupe krpaju kreditnim sredstvima MMF-a, no upitno je dokle će se i tako moći gurati pod tepih glavni problem BiH – nerealna potrošnja.
Socijalni jaz
Nije jedini primjer u Europi zemlje koja troši više nego što ima, ali BiH je ugroženija od drugih zbog činjenice da ima vrlo slabu ekonomiju i neefikasan, a istodobno previše glomazan administrativni sustav. Sa 14 vlada, četiri razine vlasti i tisućama prekobrojnih službenika, BiH bi teško financirala i znatno jača gospodarstva od njezinog. Zaduživanje je postalo jedini način da se takav sustav održava. Međutim, u državi s 555 tisuća nezaposlenih pitanje je tko će vraćati sve te kredite. Analitičare najviše zabrinjava to što država nema vizije.
– Svaka ekonomska logika odavno je trebala okončati nerealnu potrošnju u javnom sektoru i dovesti do onoga što je bolno, ali neizbježno – smanjenja troškova, broja zaposlenih u upravi. Bojim se da će to biti zadnja mjera i da će još jedno relativno dugo razdoblje vlast umjesto rezanja troškova posezati za novim zaduženjima, novim poreznim i drugim opterećenjima, prodajom ili privatizacijom telekomunikacijskih i elektroprivrednih poduzeća odnosno rasprodajom obiteljskog srebra – kaže makroekonomski analitičar Igor Gavran.
Usporedbe BiH s Grčkom smatra nemogućima, jer iza Grčke stoji Europska unija, a iza BiH nitko. – Mi smo na margini događanja i puno teži scenariji mogu zadesiti BiH u odnosu na Grčku. Sve je više kompanija s blokiranim računima, jer nisu likvidne. Ekonomska aktivnost je sve sporija, a broj gospodarskih subjekata sve manji. Sve više kompanija se gasi ili prelazi u sivu ekonomiju. Sve to vodi daljim negativnim pojavama – ističe Gavran.
Posljedice tih negativnih pojava već se ogledaju u značajnom smanjenju kupovne moći građana BiH. S prosječnim plaćama od 410 eura, koje sve češće kasne, građani su prisiljeni mijenjati i svoje potrošačke navike, što osjete svi proizvođači, uključujući i one iz Hrvatske.
– Znatan je pad kupovne moći stanovništva BiH i mislim da se to najviše odražava na padu prodaje kvalitetnijih i nešto skupljih proizvoda. Mi već nekoliko godina bilježimo te negativne trendove, ali oni su sada, nažalost, sve primjetniji i kada su u pitanju osnovne životne namirnice. Sve je veći socijalni jaz, jer se smanjuje broj onih izrazito bogatih građana s velikom platežnom moći i istodobno povećava broj onih građana koji zbog rastuće nezaposlenosti i smanjenja plaća jedva sastavljaju kraj s krajem – objašnjava Gavran.
Neumoljiva statistika
Statistika je neumoljiva i kaže da su troškovi za hranu i njihov udio u potrošačkoj košarici u razvijenim zemljama EU do krize iznosili između 11 i 13 posto, a trenutačno su na razini cijele Unije oko 20 posto. S druge strane, građani u BiH više od pola plaće daju za hranu, čak 58 posto ukupnih prihoda. Pri tome nije isto stanje ni u svim dijelovima BiH pa, primjerice, prosječan radnik u Sarajevu prima i do 170 eura veću mjesečnu plaću od radnika u Posavskoj županiji.
Zbog sve neredovitijih plaća i mirovina, najave smanjenja broja zaposlenih u upravi, ali i primanja onih koji zadrže radno mjesto, u mnogim županijama prijete štrajkovi prosvjetnih i zdravstvenih radnika, policije pa čak i umirovljenika. Sve se to događa u trenutku kada se BiH suočava s ozbiljnom političkom krizom i nefunkcioniranjem vlada na razini entiteta Federacije BiH i nekoliko županija, poput Tuzlanske ili Sarajevske. Tu je i skori ulazak Hrvatske u EU koji će zbog promjene u carinskom režimu posebno pogoditi ono malo uspješnih prehrambenih proizvođača u BiH. Činjenica da će BiH moći izvoziti u Hrvatsku samo nekoliko prehrambenih proizvoda dovoljno govori sama za sebe.
Bosanskohercegovačka javnost nadala se da će ulazak Hrvatske u EU domaće vlasti iskoristiti kako bi barem dio hrvatskih izvozno orijentiranih proizvođača privukle da premjeste svoju proizvodnju za tržište CEFTA-e u BiH. To se, međutim, nije dogodilo, jer je samo Gavrilović povukao konkretan potez u tom pravcu.
– BiH je vrlo malo napravila u privlačenju hrvatskih kompanija koje bi eventualno pokrenule proizvodnju u BiH. Da je BiH povoljnija za ulaganja i poslovanje, siguran sam da bi mnoge hrvatske tvrtke i bez tih promjena u režimu trgovine otvarale proizvodne pogone u BiH. Nažalost, BiH ni prije, a ni sada nije uspjela privući hrvatska ulaganja. Čini mi se da je Srbija u tome napravila bolje poteze – zaključuje Gavran.
