Ozračje na susretu Zrinjskog i Sarajeva bilo je kao u nekom filmu strave i užasa. Sablasan muk tribina bio je i više nego očit, na susretu koji se igrao bez prisutnosti gledatelja. Neuobičajeno su na teren izlazili igrači koji se nisu kao i obično osvrtali na tribine, kako bi vidjeli koliko se publike okupilo na njima.
Malobrojni pratitelji
Ono malo publike, koja je susret gledala po službenoj dužnosti, uživo je svjedočila jednoj prilično dobroj nogometnoj utakmici. Može li se takva utakmica nazvati derbijem, budući da na tribinama nije bilo navijača, bez kojih se neka utakmice s punim pravom i ne može nazvati derbijem. Manje skupine navijača Zrinjskog susret su pratile s balkona i terasa obližnjih zgrada. Na njima su pojedini navijači istaknuli svoje transparente, koje u normalnim okolnostima ističu na nekoj od tribina stadiona pod Bijelim brijegom. Skupine navijača koje nisu bile u okružju stadiona HŠK Zrinjskog utakmicu su pratile u svojim domovima ili u nekoliko simpatizerskih navijačkih ugostiteljskih lokala. Oni su tako uz TV-prijamnike proživljavali trenutke uzbuđenja.
Vidjelo se još nekoliko zanimljivih karakteristika, koje se možda i ne bi primjerile u normalnim okolnostima. Momčad Sarajeva bila je znatno temperamentnija nego momčad Zrinjskog. Igrači bordo tima bili su glasniji prilikom igranja utakmice, predaje lopte, branjenja svoga gola. S druge strane u Zrinjskom je vladala puna disciplina. Nije bilo glasnih igrača kod plemića, tek bi tu i tamo netko od njih sugerirao suigraču da ‘pazi leđa’. Trener domaće momčadi hladnokrvni Slaven Musa vjerojatno je svoju mirnoću već dosta ranije prenio na svoju momčad. Susret je tekao prilično monotono sve do 24. minute.
Slavlje klupe
Zrinjski je tada izveo jednu akciju nakon koje je mrežu Sarajeva načeo Duro. Zanimljivo je bilo čuti kako je spomenuti gol slavila samo klupa domaćina. Poskočili su rezervni igrači i oni na terenu jedni drugima u zagrljaj, kada već na tribinama nije bilo navijača koji bi s njima podijelili tu radost.
