Akademik Boris Tihi, ekonomski ekspert i profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, komentira i odgovara na pitanja je li BiH u ekonomskom kolapsu, koliko je tomu i na koji način pridonio Daytonski sporazum te o razlozima nepostojanja ekonomske politike. Neizbježno pitanje upućeno akademiku odnosilo se i na nedavno završenu izradu nacrta dokumenta “Strategija razvoja znanosti u FBiH za razdoblje 2011.-2021.”.

Nedavno ste kazali da su gubici BiH nastali uslijed umjetno podijeljenog ekonomskog prostora zemlje Daytonskim sporazumom i da premašuju sve ratne štete koje je moguće izraziti u ekonomskim pokazateljima. Znači li to da BiH još uvijek nema jedinstven ekonomski prostor?

Ova procjena temeljena je na bazičnim ekonomskim pokazateljima koji svjedoče o tome da je umjetna daytonska granica (entitetska granica) uvjetovala gubitak 40 posto komplementarnih veza, a predmetom opservacije bilo je po šest najvećih gradova dvaju bh. entiteta. Izgubljene su komplementarne veze između ekonomskih regija koje su teorijski i praktično bile u primjeni prije Daytonskog sporazuma. Umjetno stvorene granice rezultat su političkih kompromisa te su s njima “unakažene i iskasapljene” logične ekonomske regije. Izgubljeni su sinergijski ekonomski učinci koje podrazumijeva “usklađenost ekonomije s geografijom”. O tome zorno svjedoče entitetske crte doslovno vučene kroz hale bivših velikih bh. sustava poput Famosa te sudbina kompanija kao što su Energoinvest, Šipad i drugih, a koje su zapošljavale na desetke tisuća radnika i osiguravale prosperitet ondašnje BiH. Apsurdnost stanja u okviru BiH s ekonomskog gledišta veća je time što na razini regija i uopće globalnoj razini jačaju tendencije za prekograničnom suradnjom između ekonomski komplementarnih regija.

Na koji način se ovaj problem može predvladati kako bi se ovakvo stanje dovelo u normalne i prihvatljive okvire?

Izlaz iz “kvadrature kruga” predstavlja dovođenje u sklad ekonomije i geografije, odnosno jačanje veza na unutarnjem, ali i vanjskom regionalnom planu što treba da bude podjednak interes svih zemalja, a radi se o regiji u kojoj je BiH ranije zauzimala značajnu ekonomsku poziciju. Taj problem bi se na neki način trebao početi rješavati s formiranjem nove vlasti. Ukoliko bi se usvojila platforma koju su potpisale četiri političke stranke SDP, SDA, HSP te NS Radom za boljitak, bez obzira na političke prepreke koje evidentno postoje, moglo bi se osmisliti što je racionalno i neophodno učiniti na razini države BiH. Međutim, u cijeloj priči čini se da je politički faktor iznad ekonomskog. Ovakvo stanje je jednostavno neodrživo, ono traje već 15 godina. Ukoliko ono potraje, šteta će biti još veća. Ovo ne pričam napamet, postoje ljudi koji se bave prostornom ekonomijom kao znanosti. O toj je temi napisano i nekoliko knjiga iz kojih se može zaključiti što se događa kada povuče neka granica kao što je to učinjeno Daytonskim sporazumom.

Ima li BiH uopće strategiju ekonomske politike posebno kada je u pitanju industrijska politika?

- Strategija postoji samo na papiru, ali se u praksi ne primjenjuje. Dakle, nema je. Nedavno je urađena jedna strategija koju je financirala međunarodna zajednica. Riječ je o dobro razrađenoj i urađenoj strategiji, ali njezina provedba je nemoguća sve dok se ne postigne politički konsenzus o tome što je sve neophodno imati na razni države kako bi normalno funkcionirala. Sve dok ne budemo imali politički konsenzus, teško je govoriti o nekoj strategiji. Prema sadašnjoj situaciji, entiteti vode neku svoju ekonomsku politiku unutar svojih granica, a na razini države imamo samo tri ministarstva koja mogu donekle osmisliti politiku izvoza iz BiH, ali je nemoćno jer je baza, konkretno industrijska politika na razini dvaju entiteta.

Prema Vašem mišljenju, kakvi su rezultati procesa privatizacije, posebno u većem bh. entitetu?

- Rezultati privatizacije u cijeloj BiH su prilično slabi. Kada govorimo o Federaciji BiH, tu će također biti velikih razočaranja. Naime, privatizacija je započela s pogrešnim modelom. Odmah nakon rata napravljen je model privatizacije koji je imao više zadatak da podmiri potrebe entiteta u smislu izmirivanja obveza prema borcima, invalidima rata i drugim kategorijama. Tada je započela prodaja državnih poduzeća s tim ciljem. Kasnije su osnovane i Agencije za privatizaciju kako na entitetskoj razini tako i u županijama, ali one nisu imale upute kako se postaviti u takvoj situaciji. Drugim riječima, agencije su napravile krupne pogreške. Pri tome ne krivim uopće ljude koji su radili i rade u tim agencijama, jer ni zakon nije precizno regulirao što i kako bi oni trebali raditi. Imamo niz primjera kada se krčmila državna imovina koja se prodavala ljudima koji u većini slučajeva nisu imali ni namjeru nastaviti prethodnu djelatnost tih kompanija. S druge strane, i nakon prelaska na neku dugu djelatnost, te kompanije su propadale. To su po meni najveći problemi kada je u pitanju proces privatizacije u FBiH.

Može li privatizacija velikih poduzeća koja su u vlasništvu FBIH gospodarstvo i kapital s mrtve točke?

- Sigurno je da su sve kompanije koje su još uvijek u državnom vlasništvu profitabilne. Dakako, riječ je o kompanijama poput elektroprivrede i telekoma. To nije problem. Međutim, država mora imati neku svoju strategiju. Ne može se prodavati tek tako bazična infrastruktura. Iz strateških razloga nešto treba zadržati i u državnom vlasništvu. To rade i druge države. S druge strane treba razmišljati i tome da privatni kapital ne trpi višak zaposlenih.

Ovih dana je objavljeno kako je vanjski dug BiH porastao i prešao 6 milijardi maraka. Neki ekonomski analitičari skloni su tvrdnji prema kojoj je taj dug znatno veći. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

- Kada govorimo o vanjskom dugu BiH, on još uvijek nije zabrinjavajući. Prava adresa za vanjski dug je Centralna banka. No kad već baratamo s iznosom duga koji ste spomenuli, on nije pretjeran kada se uzme u obzir postotak GDP-a. Hrvatska je daleko zaduženija zemlja od BiH. Međutim, ja držim da je naš problem, što taj dug nije otišao u proizvodne ili izvozne svrhe da se industrijska proizvodnja ojača, da se podupru izvozne kompanije. Većina tog novca otišla je na pokrivanje plaća administracije i pokrivanje proračunskog manjka. Drugo je to ukoliko imate dobar projekt i na temelju toga se zadužite kako biste podržali neku izvoznu kompaniju. Ali, nažalost, mi takvih dugova nemamo.

Prošla godina je bila u znaku velike ekonomske krize. Prema nekim procjenama, za BiH će i ova godina biti prilično teška. Može li se govoriti da je recesija iza nas, ali kriza nije?

- Kod nas situacija nije ni malo jednostavna iz dva razloga. Uz globalnu ekonomsku krizu kod nas postoje još dvije krize. Jedan se zove politika blokada i druga koja se zove strukturalna kriza. Postoje studije gdje se zna gdje bi trebalo ulagati, a ne popunjavati novcem samo proračunske rupe. Mi u nekoliko oblasti možemo imati konkurentsku prednost. To je proizvodnja energije, drvna industrija, prerada aluminija i turizam. Sve su oblasti gdje mi objektivno možemo ostvariti izvoz. Turizma je svugdje izvozna grana, a samo kod nas turističke agencije se trude da naše građane izvezu u inozemstvo, umjesto da privlače turiste u BiH. Izuzetak je Međugorje, ono jedino ostvaruje uvozni turizam u BiH.

Vi ste bili koordinator u kreiranju Strategije razvoja znanosti u FBiH za razdoblje 2011. – 2021. koju je načinilo Federalno ministarstvo obrazovanja. Kritike su već pristigle, primjerice sa Sveučilišta u Mostaru koje jedino učilište na hrvatskom jeziku. Je li zaobiđeno ovo sveučilište? S druge strane, postoji i odluka suda prema kojoj je ovo ministarstvo de facto nelegalno jer nema ingerencije za donošenje bilo kakvih odluka?

Koliko je meni poznato, Federalno ministarstvo znanosti i obrazovanja još uvijek postoji. Slažem se da je bilo dupliciranja posla sa županijama, ali ono još uvijek postoji. Ukoliko se uskoro formira nova vlast u FBiH i ukoliko se zaključi da ono ne treba više egzistirati, onda će biti i ukinuto. Međutim, ne slažem se s kritikama koje su upućene sa Sveučilišta u Mostaru. Naime, niti jedno sveučilište nije sudjelovalo u tom projektu. Sudjelovala je Akademija nauka i umjetnosti BiH u kojoj sjede i mnogi Hrvati. Čini mi se da je tu problem što neki smatraju da su samo pravi Hrvati u Hercegovini, a ostali su krivi. Dok god pojedinci u Hercegovini ne shvate da su pravi Hrvati i u središnjoj Bosni, Posavini i Sarajevu, nećemo daleko dogurati. Da se tako gledalo, onda ne bismo pričali da je Sveučilište u Mostaru zaobiđeno. Koordinatori spomenute strategije su trojica Hrvata, predsjednik Akademije dr. Božidar Matić, Anto Domazet i ja. Suština svega je što naše procjene govore da je stanje u oblasti znanosti i obrazovanja u odnosu na zemlje u okruženju - katastrofalno. Usporedba sa zemljama EU-a je u tom smislu nemoguća, to je za nas još uvijek znanstvena fantastika. Naime, 0,05 posto jedino je Sarajevska županija u prošloj godini izdvajala za znanost. Ostale županije ni feninga. Mi smo samo došli do zaključka da netko naš novac troši iz GDP-a koji treba ići za znanost. A troši je višak administracije na svim razinama vlasti. Tu se ogroman novac troši. Mi tražimo samo postotak od proračuna koji će se izdvajati za znanost. Žalosno je da je znanost kod nas na zadnjem mjestu. Stoga smo mi napravili koncept iz kojeg se vidi koliko bi se postotaka iz proračuna svake razine vlasti trebalo izdvajati za znanost.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’