Bermudski trokut je oceansko područje koje grubo omeđuju Miami, Bermuda i Portoriko. Nitko ne vodi službene statistike, no u proteklom stoljeću unutar tog imaginarnog trokuta bez traga su nestali brojni brodovi i zrakoplovi.
Neobična obilježja ovog područja primijećena su još u prošlosti. Kristofor Kolumbo u svojem je brodskom dnevniku pisao o bizarnim očitanjima kompasa na tom prostoru. U ožujku 1918. godine američki mornarički brod USS Cyclops nestao je bez ijednog traga.
Ipak, regija nije dobila svoje prepoznatljivo ime sve do kolovoza 1964., kada je Vincent Gaddis skovao pojam „Bermudski trokut” u naslovnoj priči za časopis Argosy o nestanku Letećeg odreda 19 (Flight 19) Ratne mornarice SAD-a. Taj je članak pokrenuo pravu industriju stvaranja mitova.
Mnoge egzotične teorije pokušale su objasniti što se događalo s plovilima u tom dijelu oceana. Nestanci su se pripisivali djelovanju divovskih morskih čudovišta, orijaških liganja ili izvanzemaljaca.
Kao krivci spominjali su se otmice izvanzemaljaca, postojanje tajanstvene treće dimenzije koju su stvorila nepoznata bića, pa čak i oceanske erupcije metana – situacije u kojima ocean iznenada izbacuje goleme količine zarobljenog plina.
Stvarnost je, tvrde mnogi, daleko prozaičnija. Zagovornici racionalnih objašnjenja ističu da se brojni nestanci mogu objasniti nepredvidivom i opasnom prirodom, ljudskom pogreškom, lošom konstrukcijom ili dizajnom plovila te čistom lošom srećom.
„To je područje s iznimno gustim prometom i prometno je raskrižje još od ranih dana europskih istraživanja”, rekao je John Reilly, povjesničar iz Zaklade za pomorsku povijest SAD-a. „Reći da je ondje stradalo dosta brodova i zrakoplova isto je kao reći da ima strašno puno prometnih nesreća na autocesti kroz New Jersey – pravo iznenađenje.”
Poručnik A. L. Russell, u službenom odgovoru Obalne straže SAD-a na upite o Bermudskom trokutu, napisao je: „Naše iskustvo pokazuje da udružene sile prirode i nepredvidivost ljudskog ponašanja višestruko nadmašuju znanstvenofantastične priče svake godine.”
Let 19 i legenda o Bermudskom trokutu
Legenda o Bermudskom trokutu zauvijek će ostati povezana sa sudbonosnim letom od 5. prosinca 1945. godine. U 14:10 sati tog sunčanog dana, pet torpednih bombardera TBM Avenger s ukupno 14 članova posade poletjelo je na rutinsku trenažnu misiju iz mornaričke zrakoplovne baze u Fort Lauderdaleu na Floridi.
Pod vodstvom instruktora, poručnika Charlesa Taylora, zadatak je bio preletjeti trokutastu rutu s tri dionice uz nekoliko vježbi bombardiranja na grebenima Hen and Chickens.
Taylor se, u vremenu prije nego što je GPS postao uobičajen za navigaciju, beznadno izgubio ubrzo nakon vježbe bombardiranja. Piloti koji su letjeli iznad oceana 1945. godine morali su se oslanjati na kompase i točno računati koliko dugo lete u određenom smjeru i kojom brzinom.
Oba kompasa na Taylorovu zrakoplovu očito su zakazala. Transkripti komunikacije tijekom leta upućuju na to da nije nosio sat, a na otvorenom oceanu nema vizualnih orijentira.
Zrakoplovi su letjeli u jednom, pa u drugom smjeru, dok se ugodan dan pretvarao u olujno more i mrkli mrak.
Na snimkama se čuje kako Taylor predlaže plan: čim razina goriva u prvom zrakoplovu padne ispod 10 galona (oko 38 litara), svih pet zrakoplova prisilno će sletjeti na površinu mora.
Avenger je bio poznat kao iznimno robustan zrakoplov. Piloti su ga ponekad zvali „željeznom pticom”, ističe Mark Evans, povjesničar iz Mornaričkog povijesnog zapovjedništva.
„Bili su građeni poput tenkova”, rekao je. „Često bi se vraćali iz bitaka izrešetani mecima, a još uvijek operativni. Piloti su ih obožavali.”
Međutim, bili su i vrlo teški – prazni su težili više od 4500 kilograma. Prilikom slijetanja na vodu, Avenger bi potonuo brzo i silovito.
Šanse da netko preživi slijetanje na nemirno more bile su male, mogućnost preživljavanja noći u hladnoj vodi bila je nikakva, a vjerojatnost da će olupine brzo završiti na morskom dnu iznimno velika.
Pokrenuta je masovna potraga na kopnu i moru, no tijela članova posade niti ostaci zrakoplova nikada nisu pronađeni.
Tragedija je bila još veća jer je nestao i jedan od spasilačkih zrakoplova s 13 članova posade. Njihov zrakoplov, PBM Mariner, nosio je nadimak „leteći spremnik goriva” jer je i najmanja iskra ili upaljena šibica mogla izazvati eksploziju.
Brod na tom području izvijestio je da je vidio veliku vatrenu kuglu i prošao kroz naftnu mrlju točno u vrijeme i na mjestu gdje se zrakoplov trebao nalaziti. Mornarica je obustavila proizvodnju tog modela 1949. godine, piše National Geographic
U završnom izvješću mornarice, nestanak Leta 19 pripisan je pogrešci pilota. Taylorova obitelj uložila je prigovor pa je nakon nekoliko revizija presuda promijenjena u „uzroci ili razlozi nepoznati”.
Bermudski trokut: Legenda nasuprot stvarnosti
Tijekom godina dogodili su se novi misteriozni nestanci, što je dodatno pojačalo zlokobnu reputaciju ovog područja.
Područje Bermudskog trokuta doista ima neka neobična prirodna obilježja. To je jedno od samo dva mjesta na Zemlji (drugo je područje poznato kao Vražje more uz istočnu obalu Japana) gdje se geografski i magnetski sjever poklapaju, što može izazvati nesigurna očitanja magnetskih kompasa.
Ondje se nalaze i neki od najdubljih podvodnih rovova na svijetu; olupine mogu potonuti na morsko dno kilometrima ispod površine.
Veći dio oceanskog dna u Bermudskom trokutu nalazi se na dubini od oko 5800 metara, dok se blizu njegova južnog ruba Portorikanski rov spušta čak do 8229 metara ispod razine mora.
Duž kontinentalnog praga nalaze se opasni plićaci i koraljni grebeni. Snažne morske struje preko grebena stalno stvaraju nove navigacijske opasnosti, upozorava Obalna straža.
Tu su i specifični vremenski uvjeti.
„Najveći problem u tom području inače su uragani, ali to nije glavno žarište za nastanak oluja”, objašnjava Dave Feit, voditelj odjela za pomorsku prognozu u NOAA-inom Centru za oceanska predviđanja.
Međutim, Feit ističe da Golfska struja teče duž zapadnog ruba trokuta i može biti presudan faktor. Golfska struja djeluje poput rijeke unutar oceana, široke između 64 i 80 kilometara, koja cirkulira Sjevernim Atlantikom. Topla voda i morske struje brzine dva do četiri čvora stvaraju specifične vremenske obrasce koji ostaju zarobljeni unutar njezina toka.
„Uz odgovarajuće atmosferske uvjete mogu nastati neočekivano visoki valovi”, napominje Feit. „Ako su valovi izvan Golfske struje visoki oko dva i pol metra, unutar nje mogu biti dva do tri puta viši. Pomorci ponekad prepoznaju Golfsku struju po oblacima i grmljavinskim nevremenima iznad nje.”
Obalna straža također upozorava da nepredvidive karipsko-atlantske oluje mogu stvoriti pijavice koje često donose katastrofu za pilote i pomorce.
Ipak, uz izbor između zastrašujućih priča o divovskim lignjama koje povlače brodove na dno, izvanzemaljskih otmica ili, s druge strane, ljudskih pogrešaka, loše konstrukcije i hirovite prirode – tko bi, čak i danas, mogao odoljeti legendi o Bermudskom trokutu?
Otvori KEKS Pay
