Mostarci bi rekli da netko treba ustati kada se izgovaraju imena legendarnog Veležovog trojca, široj javnosti poznatijeg kao BMV.
Priča o štiglićima
Bajević, Marić, Vladić..., članovi spomenutog trojca jedan su od obilježja grada na Neretvi. U svoje su vrijeme bili sjajni nogometaši, istinske zvijezde, sada su živući svjedoci jednog vremena nogometne romantike, ljudi čije bi se anegdote mogle slušati satima. Upravo su dvojica od njih trojice svojom prisutnošću počastila Večernjakovu redakciju. Enver Marić i Franjo Vladić Kulje u pratnji poznatog mostarskog odvjetnika Josipa Muselimovića bili su i više nego prijatni gosti. Svi su znali da legendarnog Kulju mogu opustiti samo s nekim temama koje on obožava.
- Štiglići? Jesam, i sada se ja s time zabavljam. Ptice su jedan divan hobi koji me je zanimao cijeli moj život, s osmijehom na licu je govorio Vladić, a nadovezivao se s raznim anegdotama.
Franjo Vladić je bio poznat kao veliki boem, dok je Enver Marić upravo suprotno - vodio strog sportski život. Ipak, Marić to svom nekadašnjem suigraču neće zamjeriti. On je za njega bio najbolji igrač. - Kulje je najbolji igrač s kojima sam u cijeloj mojoj karijeri igrao, kazao je kratko Marić.
U svoje vrijeme su članovi BMV-a bili istinske zvijezde tadašnje države. Osim toga, nisu bili jedini. Veliki broj osoba iz sportskog života uživao je veliki ugled. Ipak, s nekim novim vremenom i ti su se trendovi promijenili.
Marić i Vladić vam mogu ispričati milijun anegdota s travnjaka.
- Godine 1972. izbornik je bio Vjeković. Jugoslavija je igrala utakmicu, a izbornik je mene i nekoliko igrača podigao s klupe na zagrijavanje. Mi smo se baš dugo istezali i zagrijavali. Meni je to dojadilo i nekoliko puta protrčim ispred klupe, da bi me Vjeković primijetio i ubacio u igru, kroz smijeh je kazao Kulje tijekom boravka u redakciji Večernjeg lista, gdje su domaćini bili Jozo Pavković, glavni i odgovorni urednik Večernjeg lista BiH, te Ivan Tolj predstavnik Styrije, u čijem je vlasništvu i Večernjak. Pitali smo Envera Marića kako se dogodi da se po raznim vremenskim uvjetima ne smrznu golmani za vrijeme susreta. - Ne smrznu vraga - ispalio je Marić i nastavio:
- Ma pusti, smrz’o sam se sto puta. Nije mi baš uvijek bilo ugodno na golu - kazao je Marić, koji je ostvario veliku karijeru u matičnom Veležu, ali i u Njemačkoj.
- Nogomet je veliki biznis u Njemačkoj. To je stvarno na jednoj visokoj razini. Puno se ulaže, cijela jedna industrija se stvorila oko toga. Primjerice, uspjesi kakve postiže Bayern su nevjerojatni. Oni posluju s dobiti. Svaka čast Barci i Realu, ali oni su uvijek u nekim gubicima. Bayern osvaja titule, uvijek dobro stoji u Ligi prvaka, a opet stvara novu vrijednost, to je po meni odličan rezultat. Demifisticirana je i jedna stara priča.
Mit o Stampiju
Kada je reprezentacija tadašnje Jugoslavije igrala na Wembleyu protiv Engleske (rezultat je bio 1:1 u susretu koji se igrao 1972.), nastao je jedan mit. Pričalo se da je prilikom postignutoga gola Kulje asistentu Dušku Bajeviću rekao “Što misliš Duško, gleda li ovo Stampi” (nap. riječ je o legendarnom Stampiju, glasovitom Mostarcu i djelatniku hotela Ero). - Ma, nije istina da sam to rekao. Kad sam došao na Wembley, nisam znao gdje se nalazim. K’o da sam na nekom drugom planetu bio. Nisam znao gdje bi se okren’o, a ne da mislim o mom Coti (tako Kulje od milja i zove Stampija).
