“Kršna siva i vitka protegla se s kraja na kraj moja Hercegovina. I teče. Teče u vremenu kao krv što struji toplim šumama i brzim kanjonima Neretve. I ječi. Ječi pjesma pomilovana rukom orača dok glasovi tonu u brazde i niču u klasala žita. Ovdje gdje život caruje venama vremena, gdje ljubav niče sjetvom kukuruza, gdje pčele zuje mirisom kadulje ovdje je naša Hercegovina”. Autorica ovih prekrasnih stihova o Hercegovini je novinarka i pjesnikinja Zlatka Artuković. Rođena je 1944. godine u Klobuku, kod Ljubuškog. Živjela je u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Magistrica je socioloških znanosti i pjesnikinja. Umirovljena je 1992. godine i živi na relaciji Klobuk - Mostar. Poznati likovni, kazališni i književni kritičar Vojislav Vujanović za njezinu poeziju je kazao da je “jedinstvena, iskonska i samo njezina, i da nitko nema takve birane iskonske riječi kao što ih u svojoj poeziji ima Zlatka Artuković”.
• Posljednjih 25 godina u javnosti ste malo ili nikako prisutni. Publika i književna scena su na vas zaboravili iako ste ih nekada vi kreirali. Podsjetite nas.
- Zvuči paradoksalno, ali je tako. Kao novinarka, svojedobno sam kreirala kulturnu scenu na tadašnjem RTV Sarajevo zajedno s urednikom Slobodanom Terzićem. Možda me netko upamtio po serijalima “Francuska kroz šansonu” i “Domovina se brani ljepotom”. Autorica sam brojnih TV putopisa, priloga i reportaža o svim mjestima u Hercegovini. Prikazivani su pred kraj Dnevnika i bili jako gledani. Na njih sam jako ponosna.
• Po čemu su ti uraci bili posebni?
- Karakterizirao ih je jak tekst, odnosno scenarij. Na primjer, kada sam za beogradsku televiziju radila reportažu o Emiru Baliću, bila sam prva koja je za njega kazala da ne skače nego leti u vodu letom laste. Možda zvuči neskromno, ali moj je rad bio priznat, a danas me polako nestaje.
• Kad ste počeli pisati poeziju?
- Već u sedmom razredu osnovne škole. Učitelj mi je tada kazao da ću biti pjesnikinja. Službeno, moj književni rad počinje s objavom prve pjesme u mostarskom listu “Sloboda” davne 1961. godine. Pjesma se zvala “Putuje lišće”. A, prvu zbirku poezije “Ljubav s mirisom kadulje” objavila sam 1971. godine u Zagrebu. Od tada sam redovito nastupala na Šantićevim večerima poezije, Trebinjskim večerima, Šimićevim susretima, Sarajevskim danima poezije... Držala sam Šimićeve susrete 25 godina u životu...
• Što mislite pod tim “držali u životu”?
- Nisam dopustila da se ta manifestacija ugasi. U Sarajevu sam stalno pomagala da se oni održavaju, poticala sam ih i promovirala gdje god sam mogla.
• Kakvi su u to vrijeme bili Šimićevi susreti?
- Manifestacija je bila organizirana na visokoj razini, vrlo ozbiljni pjesnici su dolazili iz svih krajeva bivše države, pa i šire. Danas je, nažalost, sve svedeno na lokalne okvire. Sliči mi internom skupu.
• Sudjelujete li i dalje na toj kulturnoj manifestaciji?
- Ne. Mene više ne zovu.
• Zbog čega?
- Ne znam. Oni znaju gdje sam, nisam daleko. Grude su blizu Klobuka. Novi ljudi, nova razmišljanja...
• Nemamo mnogo pjesnikinja čije su pjesme, poput vaših, zastupljene u antologijama poezije?
- Da, moje pjesme možete naći u “Antologijama pjesnika žena BiH”, “Antologiji pjesnikinja Jugoslavije”, “Antologijama pjesnikinja Jugoslavije” objavljenim u Poljskoj... Objavljivala sam pjesme u zagrebačkoj “Modroj lasti” kad je urednik bio Zvonimir Golob, pa u “Telegramu” urednika Vlatka Pavletića, u “Poletu”... Ovdje sam zastupljena u almanahu “Od kraja do beskraja u Mostaru”, u časopisu “Most”, u Sarajevu sam objavila knjigu antiratne poezije zajedno sa skupinom autora u izdanju HKD Napredak pod nazivom “Tebi s ljubavlju”. Napisala sam desetak pjesama koje su uglazbljene, a koje su izvodile klapa Dubrovnik, Toni Janković, Palčići i itd. Bilo je toga mnogo.
• Autorica ste poznate pjesme “Mostovi Mostara” koju su izvodili Palčići?
- Primjerice, ta pjesma o Mostaru mogla bi se slobodno izvoditi prilikom nekih manifestacija, kad su skokovi sa Starog mosta ili kad se nešto događa u Kosači i kao zvučna kulisa za putopise o Mostaru.
• Sjeti li vas se danas itko iz Sarajeva u kojem ste proveli radni vijek? Jeste li možda članica Društva pisaca BiH ili Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne? Dobivate li od njih pozive za nastupe?
- Članica sam Društva pisaca BiH. Nedavno sam posjetila Društvo i razgovarala s članovima te vidjela da se nalaze u velikoj krizi. Teško mi je održavati kontakte s njima jer bih svako malo trebala ići u Sarajevo, a to baš nisam u mogućnosti. Što se tiče DHK HB, nisam njegova članica, ali bih voljela i trebala biti. Jednostavno, nije me nitko zvao, a nisam se ni ja nudila.
• Ima li malo i vaše krivnje u tome što ste, rekao bih, u ‘zapećku’ i što se za vas danas jako malo zna?
- Ima. Zato bih voljela da me ljudi upoznaju i znaju da je bila jedna Zlatka Artuković. Pritisnuta obiteljskim brigama i njegovanjem svojih majke, oca i brata ostavila sam sve po strani, a i bilo me stid povlačiti novinare za rukav. Također, nemam računalo ni internet jer si to ne mogu priuštiti, a to bi mi jako olakšalo rad.
• Sve u vašem životu promijenilo se izbijanjem rata 1992. godine. Do tada ste imali jako aktivan društveni život?
- I od tada je sve prekrilo lišće zaborava. Danas se rijetko tko i na televiziji sjeti ne samo mene nego i mojih kolega koji su umrli. Žao mi je što se ta moja generacija više ne cijeni.
• Iako ste u mirovini, i dalje intenzivno pišete. Na čemu trenutačno radite?
- U pripremi za tiskanje imam zbirku poezije “Od kamena trepavice”. Sastoji se od ljubavnih, odnosno emotivnih pjesama, zatim pjesama o Hercegovini koja je u mojoj poeziji neizostavna. Hercegovina je nedjeljivi dio mene.
• Imate li omiljenog pjesnika, onog koji je na vas najviše utjecao?
- Zanimljiva mi je poezija Maka Dizdara. Ali meni je u srcu Antun Branko Šimić i ja se osjećam kao on.
• Zbog čega?
- Zbog Hercegovine, zbog kamena, zbog te nepatvorne ljubavi prema ovom kraju. Pa, na koncu, i zbog patnji koje je imao, kao što ih imam i ja.
• Je li moguće biti pjesnik, a ne biti patnik?
- Pjesnici su sudbinski patnici. Kažu nitko nije postao velikim pjesnikom, a da nije i propatio. To sam čula od starih pjesnika i izgleda da je baš tako. Pjesnici su često prognani i neshvaćeni, čak i od najbližih.
• Što je za vas Hercegovina?
- Za mene je Hercegovina raj, srce od kamena koje kuca vječno. Iz ljubavi prema Hercegovini svoju prvu zbirku objavila sam pod imenom Erika, aludirajući na ‘Eru’ Hercegovku.
INTERVJU Zlatka Erika Artuković, novinarka i pjesnikinja iz Hercegovine
