Glumac Slavko Štimac, ovogodišnji dobitnik nagrade “Aleksandar Lifka” za izuzetan doprinos europskoj kinematografiji kaže da nikada sebe nije doživljavao pretjerano važnim, posebnim i da svaki čovjek mora biti skroman jer visoko mišljenje o sebi nije dobro. Prvu ulogu je ostvario već s 12 godina u filmu Obrada Gluščevića “Vuk samotnjak”, a tri godine kasnije zaigrao je u čuvenim filmovima Branka Bauera “Zimovanje u Jakobsfeldu” i “Salaš u Malom Ritu” kojem je prethodila istoimena serija koja je Štimcu donijela veliku popularnost na teritoriji cijele bivše Jugoslavije. U svojoj 45 godina dugoj karijeri ostvario je više nezaboravnih uloga u filmovima “Sutjeska”, “Specijalno vaspitanje”, “Varljivo leto ’68”, “Ko to tamo peva”, “Sjećaš li se Doli Bel”, “Underground”…
“Dobivao sam nagrade, ali nikad sebe nisam doživljavao pretjerano važnim i posebnim. Trudim se biti odgovoran i profesionalan kada nešto radim”, rekao je Štimac u intervjuu Tanjugu. Na tvrdnju da su ga tijekom karijere uglavnom i pratile uloge dobrih ljudi, Štimac kaže da su ljudi vjerojatno razmišljali: “Slavko bi bio dobar za ovu ulogu jer sam ga gledao u sličnoj ulozi”. “Sve svoje uloge sam dobio tako što mi je zazvonio telefon. Svi se mi poznajemo. To je čitava mudrost. Možda se može govori o stereotipu, eto Slavko je dobar za dobrog momka. A možda i nije. U svakom slučaju bi se moglo malo i prošarati”, rekao je Štimac koji u Puli priprema predstavu “Mate Parlov” o boksačkoj legendi, najboljem hrvatskom sportašu 20. stoljeća, jedinstvenoj ličnosti. “Parlov je obilježio moju mladost, imao je status heroja u mojoj obitelji, kao i mnogim drugim obiteljima širom Jugoslavije. Bio je zanimljiva ličnost… ta diskretnost, možda zanesenost, volio je poeziju, znao je puno pjesama raznih pjesnika. Čudno je živio, radio je u svom kafiću pred kraj karijere u Puli i sam posluživao. Bio je svjetski prvak, a posluživao je ljude kavom. Neki su ga vraćali po šećer, vodu, ljudi su ga provocirali, a on nije reagirao ni na što”, kaže Štimac.
Otvori KEKS Pay
