Premda Stanislav Vukorep ne trči za brojkama, izdati 15. knjigu nije mala stvar. Znajući Vukorepovu marljivost, toj brojci nismo se iznenadili. Iznenađenje je bio podatak pri kraju knjige u životopisu gdje je navedeno da ima 11 radova u rukopisu te 17 knjiga u pripremi! Za neka od tih budućih djela, kao što je “Planištarenje”, već smo čuli, a ovoga puta ograničili smo se na posljednje djelo “Društvo prijatelja starina Hutovo”, koje je ovih dana predstavljeno u Neumu, piše Večernji list BiH.
Govoreći o motivima za pisanje tog djela autor ističe:
“Za mene je ova knjiga dokument jer ono što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo, bez obzira na temu. Zapisano ostaje. Koga bude zanimalo, kad mu zatreba, može čitati. Ova knjiga mi je bitna jer govori o tome što sam ja radio za zajednicu i što su ljudi moji prijatelji također radili za zajednicu. Kažem, knjiga je za mene dokument jednog vremena i jednog velikog entuzijazma s kojim smo radili. Zbog toga sam nastojao, uz imena ljudi koji su radili na projektu, sve potkrijepiti i fotografijama. Jednostavno, želio sam te entuzijaste ostaviti upisane da i njihovi potomci znaju za obol koji su dali.”
Nastanak svake knjige ima poticaj, što je vas vodilo da napišete ovo djelo?
- Odmalena sam volio slušati priče starijih ljudi. Moj otac je bio željezničar, radio je na prugama od Hutova do Trebinja i od Hutova do Bosanskog Broda. Imao je dar za priče iz naroda. Ja sam se uz te njegove priče odgojio. Dok je otac bio živ, u našoj kući bila su seoska sijela. Ljudi bi navečer dolazili i pripovijedali događaje, ono što su čuli od starijih. Nekada bi to potrajalo do duboko u noć. Nije tu bilo priča bezveze, to su bile priče o istinskim događajima.
Vještiji bi to malo i nakitili da ljepše zvuči, a ja sam upisao svaku riječ. To je bio moj početak, koji me je vodio i vodi kroz život. Razgovor s ljudima, priče o ljudima, tako su se i rađale ideje koje sam nastojao i nastojim realizirati. Upravo na tim osnovama nastala je i knjiga “Društvo prijatelja starina Hutovo”. Meni draga knjiga, a najdraža mi je knjiga o rodu Vukorepa, koju sam uspio napisati i u manjoj nakladi objaviti”, naglašava ovaj plodni autor, za kojeg je zanimljivo da je podrijetlom iz Hutova, rođen je u Trebinju, a živi u Čapljini, te iz opusa saznanja iz naroda ispriča zanimljivu pričicu.
“Jedan od poslova Hutovaca bila je, da tako kažem, proizvodnja i prodaja mazgi. Bio je to složen posao. Mazga ili (mazov) križanac je pastuha (muško) i magarice (žensko). Mlado treba odgojiti do godinu dana. Onda bi se izvela u Popovo polje, sveže se užetom za drvo, od nje se odmakneš i gađaš je kamenčićima, piljcima. Mazga je tvrdoglava, dok je gađaš, ona se čifta (baca se stražnjim nogama).
Kad se smiri, onda se mazga od godinu dana nasidža (goni na pazar) u Slano. Ono što je bitno, kad se smiri, možeš je tovariti, jahati, sviđati poslove, zato se gađa piljcima.
Promocija u Neumu, što sada slijedi?
- Promocija je bila u hotelu “Sunce”, njome sam zadovoljan. Sada slijedi podulji odmor pa rad na nekoj od triju započetih knjiga - kaže hutovsko-neumsko-čapljinski arheolog i arheolog željeznica, etnolog, anegdotičar, publicist i novinar, suradnik Hrvatske akademije za znanost.
Povod cijeloj ovoj priči djela su Društva prijatelja starina Hutovo, koje je za tridesetak godina uspjelo izgraditi Zavičajnu spomen-kuću, Lapidarij u šamatoriju crkve Krista Kralja i izraditi hutovsku monografiju! Autor recenzije je dr. sc. Domagoj Vidović. Recenzent je trebao biti i prof. dr. Marko Dragić, koji je u vremenu pripreme knjige slomio ruku i nije mogao napisati recenziju, ali je upoznat s tekstom. Nakladnik je Općina Neum.
Zapratite nas i na Facebooku i zajedno s nama budite ukorak s aktualnostima, istražujte svijet politike, gospodarstva, socijale, kulture, sporta... i još mnogo toga