knjiga “Pitajte svećenika”

Zašto se naručuju 33 mise, je li tetoviranje grijeh i što kada imovina posvađa obitelj? Evo što kažu svećenici

fratri
ilustracija
22.11.2026.
u 21:30
Google icon Dodaj Večernji list među omiljene izvore na Googleu

Donosimo izdvojena pitanja i odgovore iz nove knjige Informativnog centra Mir Međugorje u kojoj trinaest svećenika jasno i životno progovara o temama koje najviše zanimaju vjernike

Mnoge životne i vjerske dvojbe često ostaju neizgovorene, a upravo iz tih svakodnevnih pitanja slušatelja Radiopostaje Mir Međugorje nastala je knjiga “Pitajte svećenika” u izdanju Informativnog centra Mir Međugorje. U deset tematskih cjelina ovo izdanje, koje je uredio Velimir Begić, donosi 108 odabranih pitanja i odgovora prikupljenih tijekom posljednjih pet godina emitiranja ove dugovječne emisije. Odgovarajući na upite o Bibliji, molitvi, sakramentima, ali i konkretnim obiteljskim izazovima, trinaest svećenika – fra Goran Azinović, fra Marko Bandić, fra Sretan Ćurčić, fra Renato Galić, fra Nikola Jurišić, fra Stipan Klarić, fra Ljubo Kurtović, fra Marin Mikulić, fra Zvonimir Pavičić, fra Ivan Slišković, fra Slaven Tomić, fra Josip Vlašić i fra Ante Vučković – oslanjalo se na Sveto pismo i Katekizam Katoličke crkve, nudeći riječ razumijevanja i utjehe.

Večernji list BiH za svoje je čitatelje izdvojio nekoliko pitanja i odgovora koji dotiču svakodnevne dvojbe vjernika:

O nošenju crnine nakon smrti osobe iz obitelji

(Odgovara fra Goran Azinović) Kada netko umre, danas nerijetko dolazi do sukoba tradicije i modernoga doba. Pojedinci kažu kako ne žele nimalo nositi crninu, osim na dan sprovoda, jer to ne priliči današnjemu, modernomu vremenu. No ljudi vjeruju kako taj običaj potječe iz nekih prošlih vremena, ali tradicija, iako nekada zadire u daleku prošlost, može biti aktualna i danas. Stariji ljudi kažu kako se crnina nekoć nosila po godinu dana, a postoje udovice, koje i danas, dvadeset ili trideset godina nakon muževe smrti, nose crninu. Pojedine osobe vjeruju kako je to staromodno, ali nije... Jednostavno, one su tako odlučile. Sveti Augustin kaže kako su udovice u prvoj Crkvi živjele kao da pripadaju određenomu crkvenom redu: boravile su odmah do oltara, prve su se pričešćivale one pa tek onda ostali puk, susjedi i prijatelji nekoć su se puno više brinuli za njih nego što se, nažalost, to čini danas, đakoni su im služili, pomagale su u ranoj Crkvi u pripremi za sakramente...

Premda je pitanje odveć široko, vjernici mogu postupiti onako kako u svome srcu osjećaju. Ljudi su nekoć nakon smrti bliske osobe po godinu dana nosili crninu, televizor se prekrivao crnim velom i godinu dana ne bi se slušao radio i gledala televizija... Danas je to svedeno na 40 dana. Pritom obitelj, naravno, ne treba zapasti u puko beznađe i ako netko nosi crninu, on nije bez nade. Poznajem udovice koje godinama nose crninu, ali vjeruju u vječni život, vjeruju i žive punim plućima, no ako nekoga voliš, ne trebaš odmah nositi šarenu odjeću. Vidim često i drugu krajnost: kada netko umre, članovi obitelji odmah pale televizor, u automobilu se sluša glasna glazba...

Pitanje je glasilo: Ima li to i crkvenu utemeljenost? Pa negdje ima. Tradicija ne nastaje slučajno, nego potječe iz crkvenoga područja. Vjerujem da su i prvi kršćani smrt bližnjih obilježavali crninom ili nečim sličnim. Suvremeni vjernik ne treba prekrižiti svoju tradiciju. Najvažnija je vjera u zagrobni život i redovita molitva za svoje pokojne. Ako netko želi dugo nositi crninu, poštuj to! To je ljudska potreba i čežnja, ali pritom kršćanin nipošto ne smije upasti u beznađe. Premda odjeća ne određuje čovjeka, ona pokazuje jednu vrstu njegova žalovanja, pokazuje tko je bila ta osoba i koliko mu je značila. Na kraju, i redovnici nose tamno odijelo. To je jedna vrsta pokore. Poštuj stoga i ti svoju tradiciju! Vjernik treba nositi crninu, barem jedno razdoblje života, barem 40 dana, a za više neka svatko sam odluči. Ako pojedinac i nosi crninu, to nema veze s njegovom nadom. Noseći crninu, vjernik se ne smije predati očaju, nego treba pokazati ljudima da ipak pati, a patnja po sebi nije nekršćansko stanje.

Foto: vecernji.ba

O tetovažama i tetoviranju

(Odgovara fra Ivan Slišković) Vjernici često postavljaju ovo pitanje. Crkva u svome nauku nema precizno definiran nauk o tetovažama, odnosno o njihovoj moralnosti, kao što nema ni općenito o svakome pitanju i temi, iako bismo mi to možda i željeli. No Crkva ima jasne temeljne principe koje mi možemo jednostavno primijeniti na tolike situacije, pa tako i na pitanje o tetovažama: Je li tetoviranje moralno? Je li ono dopustivo?

Imamo, naravno, Sveto pismo, imamo i nauk Crkve. Ako uzmemo Sveto pismo i ako poslušamo što nam Božja riječ govori, znamo da ona govori kako je tijelo hram Duha Svetoga. Mislim da je to jako važno imati na umu, u našim mislima, ako razmišljamo o tome hoćemo li se tetovirati ili nećemo jer često današnji čovjek dualistički gleda na sebe, tj. razumijeva sebe kao podvojeno biće: imam dušu, imam tijelo i tijelo je nešto što ja posjedujem, dok mi zapravo jesmo tijelo. Nismo samo tijelo, ali jesmo i tijelo. Dakle, mi smo duh, duša i tijelo ujedinjeni. I naše je tijelo hram Duha Svetoga. Jedan je autor dobro postavio pitanje: Kada bismo se našli u slavnome hramu u Jeruzalemu ili, primjerice, u velebnoj bazilici svetoga Petra u Rimu, koje mi promatramo kao veličanstvene hramove koji su ipak samo hramovi od zidova, kako bismo se mi ponašali prema tim hramovima?

Baš u kontekstu pitanja o tetovažama, važno je imati u vidu da je tijelo hram Duha Svetoga i onda se upitati: Bih li ja nešto trajno ugravirao na taj hram Duha Svetoga, jer znamo i kako nas sveti Pavao potiče: “Proslavite Boga u tijelu svojem.”

Isto tako, kao što sam rekao, tetovaža po sebi nije grijeh. Tu se trebamo upitati: Zašto ja to činim?

Dakle, Crkva ne kaže da je tetovaža grijeh i nije problem ako se netko tetovira, ali je pitanje iz kojih razloga? E, tu možemo upasti u grijeh, dakle, ako je razlog po sebi grešan. Naveden je primjer katolkinja u našem kraju koje su se tetovirale kako bi se zaštitile od muslimana, kako oni ne bi uzeli njihovo tijelo, kako ga ne bi oskvrnuli. Dakle, po tome pitanju, to je sasvim jasno, razumljivo... Čak bismo rekli da je bilo poželjno u to vrijeme kao zaštita, zaštita i obrana svoga tijela, svoga života i svoje vjere, ali danas, kada živimo u slobodnome svijetu, pitanje glasi: Zašto bih ja činio to što činim? Ako činim to, naprimjer, iz nekoga hira ili trenda, ili pak iz pretjerane usredotočenosti na svoje tijelo i izgled, to su krivi razlozi. Rekli smo koji je nauk iz Svetoga pisma i kako bismo trebali promatrati tijelo. Ako se osoba odluči tetovirati, pitanje je i koji su to simboli, koje su to riječi? Jasno je po sebi da nešto što je grešno, što je zlo, što je sotonsko i slično – a čega danas imamo na tetovažama – po sebi je nedopustivo.

Dao bih i jedan praktičan savjet, za koji mislim da je dosta dobar. Ako netko razmišlja o tetovažama i ima želju tetovirati se, dobro je ostaviti nekoliko mjeseci za razmišljanje i potom vidjeti postoji li i dalje ta želja. Vrijeme nerijetko dobro posluži kako bismo mogli razlučiti radi li se o hiru ili o ozbiljnoj odluci.

O svađama u obitelji zbog podjele imovine

(Odgovara fra Goran Azinović) Mi se kao kršćani, u osnovi i kao ljudi, pogotovo ako smo u krvnome srodstvu, moramo međusobno voljeti, trebamo poštovati svoga brata ili sestru. Isus kaže: “Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!” (Mt 5,5), a zapravo to znači da će zemlju posjedovati onaj tko je ne želi. Tko god želi na silu zauzeti zemlju, uzeti nešto tuđe ili svoj imetak samo uvećavati, na kraju će ostati bez toga jer će sve nestati. A tko je krotak, tko je ponizan, tko ustupi baštinu drugomu, sâm će baštiniti zemlju. Na kraju krajeva, zemlja je prolazna, ljudi zemljom kroče samo da dođu u vječnost. Bolje se boriti za komad neba, za komad vječnosti, a ne za ovaj prolazni svijet i za ove propadljive posjede, ali danas se mnoge obitelji, nažalost, svađaju upravo oko imovine.

Ovdje je, u Švicarskoj, nedavno bio aktualan slučaj koji je čak završio i u medijima. Naime, djeca godinama nisu viđala svoje roditelje, odnosno svoga oca koji je dugo boravio u Domu za starije, ali kada je otac umro, njih troje su se prvi put nakon pet godina pojavili u Domu. Ravnatelj i djelatnici Doma nisu ni znali da je taj čovjek uopće imao djecu. I kasnije, kada se očev novac podijelio na tri jednaka dijela, ostalo je viška 800 franaka pa je sudac, reda radi, upitao komu će novac pripasti jer se nekako našao sa strane. I oni su se zbog običnih 800 franaka posvađali na suđenju i opet su išli na sud upravo zbog tih 800 franaka, a svatko od njih dobio je od 4 do 5 milijuna franaka. No to im nije bilo dovoljno pa ih je i 800 franaka dodatno podijelilo. Uvjeren sam da te svađe dolaze iz srca, iz pohlepnoga ljudskog srca... Ja sam uvijek razmišljao drukčije. Svećenik sam, a da nisam svećenik, imam jednoga brata. Oduvijek sam razmišljao da bratu sve trebaš ustupiti, što god bilo u životu, samo da nikada ne dođe do svađe. Tako bih se ja ponašao – bratu ili sestri uvijek ću ustupiti bolje i više, makar on mene i prevario, makar on meni sve uzeo... Bolje je i to jer ću mirnije spavati nego da s rođenim bratom ili sestrom ne komuniciram.

Nešto slično dogodilo se i u starozavjetnoj priči o Josipu kojega su braća prodala, ali taj prodani Josip spašava svoju braću za vrijeme gladi. Tako bismo svi trebali postupiti... Možda ćeš i ti trebati spašavati svoju braću i sestre jer se braća i sestre trebaju družiti, pomagati i poštovati, ne smiju se međusobno uništavati! Josip je primjer čovjeka koji gubi zemlju jer je prodan u ropstvo, nije više nasljednik, nitko više na njega ne računa, ali Josip dobiva zemlju. Budući da je bio krotak, dobiva ogromnu baštinu. On upravlja velikom zemljom, a to je Egipat, dok njegova braća gube zemlju, braća su gladna, nemaju ništa... Došavši u Egipat, traže pomoć i stupaju odvažno pred Josipa, a Josip im rado pomaže. To je ta providnost. Zato Isus kaže: “Blago krotkima...”, blago onima koji ništa nemaju, koji se povuku, jer će posjedovati zemlju, a oni koji je žele silom imati, tu će zemlju izgubiti. Zato neka to bude poruka: svađa je u obitelji nepotrebna, u obiteljima trebaju vladati ljubav i mir. To je tvoj brat. Nemoj i ti ponavljati Kajinov i Abelov grijeh da ubijaš druge nepričanjem ili mržnjom, nego upravo suprotno – ljubi svoga brata i svoju sestru! I neka to bude pravilo: radije budi spreman dati sve, ali da ne izgubiš mir, bratovu ljubav i naklonost, jer zemlja nije vrijedna toga da susretneš brata a da ne razgovaraš s njim. Što će ti sve blago na ovome svijetu, što će ti i čitav svijet, ako ne možeš susresti i srdačno zagrliti svoga brata i svoju sestru?!

O urocima i zaštiti od njih

(Odgovara fra Marin Mikulić) Najprije je dobro sebi osvijestiti jednu stvar, a to je da je naš Bog iznad svega i ako smo s Bogom, nemamo se čega bojati.

Što se tiče uroka ili ako nam netko baca neke uroke ili nešto u tome smislu čini, nema toga uroka koji nam može naštetiti, koji nam može nanijeti štetu ako se čovjek moli, ako prima živoga Krista...

Slikovito bih to opisao pomoću loptice – ako je bacamo o zid, ona će nam se uvijek vratiti. Tako je i s urocima. Ako ideš na euharistiju, primaš živoga Krista, znači da je živi Krist u tebi. Ako se Bogu moliš, ako postiš, ako se služiš Božjom riječi, ako se redovito ispovijedaš, nema toga uroka koji ti može naštetiti. Znači, on postaje kao ona loptica, odbije se i vrati se onomu tko je tebi poslao taj urok jer ti ispred sebe imaš debeli zaštitni zid koji se stvara euharistijom, molitvom, postom, ispovijedi i Božjom riječi. To je vrlo jednostavna stvar: može nam bacati tko hoće i koliko god hoće uroka, ali ako smo s Gospodinom, ako nastojimo vršiti ovih pet stvari, a tih nam je pet stvari i Gospa dala i rekla da je to sve, ne treba vam ništa više.

Tu nam je i zaštita i pomoć, sve ono što nam treba. Ako tih pet stvari u životu primjenjujemo, nema toga uroka koji bi nam mogao naštetiti i toga moramo biti svjesni, Bog je iznad svega.

Ako smo s Gospodinom, ne trebamo se bojati uroka. Uroci nam ne mogu ništa jer je Bog s nama. Bog je u meni, primio sam ga u euharistiji, nema veće zaštite... Ne postoje neke posebne stvari koje treba činiti. Uvijek se vraćam na onih pet Gospinih kamenova koje je dala ovdje Međugorju i to je zaštita kakve nema. Gospa je rekla da se postom i molitvom sotonu može prisiliti da odustane od svojih zlih planova, tu je zaštita. Apsolutno nam više ništa ne treba mimo onoga što nam je Gospa dala u svojim porukama.

Ako netko želi – ali tu onda opet pomalo bacamo sumnju na Boga, Gospa je dala ovih pet stvari – može se pomoliti i svetomu Mihaelu jer je on vojskovođa arkanđela, onaj koji se borio protiv sotone, protiv zlih duhova... Dobro je i njega uključiti u molitve, uz ovih pet stvari, i tražiti od njega zaštitu, a on će nam u tome sigurno pomoći.

Foto: Vecernji.ba

O slavljenju 33 mise nakon nečije smrti i zašto baš 33?

(Odgovara fra Stipan Klarić) Ovdje prvo moram naglasiti da se mise ne plaćaju. Novac se daje kao nagrada, odnosno stipendij svećeniku, dakle za njegovo uzdržavanje, a mise se ne mogu platiti.

Zašto 33 mise? Još od 7. stoljeća, uvođenjem tzv. grgurovskih ili gregorijanskih misa, čije podrijetlo nije apsolutno razjašnjeno, postoji tradicija da se daje, odnosno naručuje 30 svetih misa za pokojne koje bi se služile uzastopno jedna za drugom. Međutim, u liturgijskim knjigama više ne nalazimo pojam gregorijanskih svetih misa koje se na drugome mjestu nazivaju i velike mise. Tako je običaj da i kod nas, nakon sprovoda naših pokojnika, obitelj daje obično 30 ili negdje 33 mise. U župama u kojima sam bio naišao sam i na jednu i na drugu praksu. Zašto 30? Jasno je da su gregorijanske mise i prema propisu se “davalo” 30 svetih misa, a 33 je vjerojatno običajno – običaj koji je nastao povezujući 33 mise s 33 godine Isusova ovozemaljskoga života, povezujući tako i smrt pokojnika koji je s Kristom umro, nadajući se i njegovu uskrsnuću. Tako se posvećuju i daje tih 30, odnosno 33 mise. To je nešto što je običajno – stvar običaja, a ne propisa, ne zakona.

Međutim, važno je shvatiti da se te mise moraju služiti. One se u našim župnim uredima u kojima ih obitelj naručuje prime i predaju obično preko ekonomata biskupije ili provincije dalje onamo gdje su svećenici slobodni, nevezani ili su u misijama ili postdiplomci po sveučilištima pa mogu služiti te mise”.

Knjiga “Pitajte svećenika” namijenjena je čitateljima koji žele produbiti razumijevanje vjere i pronaći odgovore na pitanja koja prate svakodnevni život. Može se nabaviti u suvenirnici Informativnog centra Mir u Međugorju te putem službenog webshopa.

Zapratite nas i na Facebooku i zajedno s nama budite ukorak s aktualnostima, istražujte svijet politike, gospodarstva, socijale, kulture, sporta... i još mnogo toga

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata