Stvarnost je ono što od nje napravite - poruka je koju svojim studentima govori nagrađivani crnogorski filmaš i profesor Vladimir Perović. Njegov film "Ova dobra zemlja", složeni kaleidoskop sastavljen od više priča i minijaturnih vinjeta kroz koje Perović istražuje život i misli planinskih zajednica, njihov etos, načela i vrijednosti kojih se drže, kao i ljepotu njihove svakodnevice pod zvijezdama, večeras se prikazuje na Mediteran Film Festivalu.
Večernji list: U vašim ranijim filmovima pričate samo slikom, a u "Ovoj dobroj zemlji" dopuštate junacima da progovore. Što je presudilo toj promjeni poetike i kako je ona utjecala na strukturu i ritam filma?
- Nije ovo prvo takvo "dopuštanje". Veliki broj filmova izgrađivao sam koristeći krajnje asketski govor slika, bez i trunke onog izlagačko-objašnjavalačkog moda. Jednostavno, mislim da riječ, ma koliko moćna, u filmu nije izražajno sredstvo, nego samo skromni sluga koji gledatelju ponešto "doturi": informaciju, činjenicu, nečiji stav itd. Tako sam mislio i mnogo prije nego što je u javnosti inaugurirana post-istina i ono zastrašujuće "vjeruj mojim riječima, a ne vlastitim očima". Jesam izgradio poetička načela od kojih jedno daje izričitu prednost slici nad riječju, ali nisam rigidan u tome. Naravno, moj verbalni komentar, ako ga ikad budem koristio, može biti samo poetska meditacija u nekom esej-dokumentarcu. Ali kod nekih tema, ustrajavati na tome da sve svedeš na sliku - jalov je posao. E, tada vrijedi izvući ponešto od dokumentarnih junaka te posežeš za nekom od varijanti intervjua.
Večernji list: Petnaest likova iz četrnaest visokoplaninskih predjela: kako ste odabrali taj "ansambl" glasova i prostora?
- Umalo ne odgovorih: jednostavno! Ali nije baš jednostavno. Tijekom dugotrajne pripreme i istraživanja promatrate živote ljudi koje želite ubaciti u vašu priču, slušate njihova razmišljanja o životu, svakodnevici, muci, ljepoti, univerzumu. I jednostavno birate. Svaka je umjetnost selekcija, selekcija, selekcija. Ne može sve u film, kao ni u knjigu, ni na sliku. Odabireš ono što ti se u nečijoj pojedinačnosti i osobenosti učini vrijednim, znakovitim, univerzalnim, uklopivim u cjelinu kakvu želiš praviti. Pritom, da napomenem, ja nisam od onih redatelja koji snimaju što više, gomile materijala, "pa ćemo mi to u montaži". Ne, ja znam što tražim, kad to nađem, to uzmem, a ako se pojavi i nešto što nisam planirao, a treperi na istom valu, onda i to uzmem - moraš biti otvoren za novo i za dogradnju tijekom cijelog procesa nastajanja djela.
Večernji list: Često naglašavate "čistoću zbora, misli i djela" ljudi planine. Kako ste balansirali između fascinacije i kritičke distance - posebno tamo gdje izrečeni stavovi, npr. mizogini - mogu izazvati snažan otpor dijela publike?
- Sjajno pitanje! Ljudi se ustručavaju to pitati. Da, postoji jedan problematičan junak. No, čini mi se, filmski dobro postavljen - jer publika se na njegove stavove smijala i smijuljila. Znate, ni veliki crnogorski (a i malo šire) pjesnik Njegoš nije skrivao da toga ima u biću Crnogoraca. Kod njega jedan junak veli: "Kad je viđu đe se mlada smije, svijet mi se oko glave vrti", ali jedan drugi nalikuje pomalo ovom mom junaku: "Kad me žena pita đe sam bio, kazaću joj da sam so sijao, kuku njojzi ako ne vjerova!" Moja fascinacija odnosi se i na cjelinu i na pojedinačne dijelove, ali - ne sve!
Dakle, pravim određeno predstavljanje ljudi planine, njihovih stavova, njihovih sustava vrijednosti, njihovih svjetonazora.
I unutar kolopleta svega toga jedna od značajki njihova pogleda na svijet, koju povremeno susretnem čak i u urbanoj sredini, jest neosporno i doza mizoginije. I skrivati je ili prešućivati značilo bi iznevjeriti stvarnost. Dakle, nije stav svakog junaka i moj stav.
Večernji list: Odlučili ste se ne "igrati cenzure". Koji su vaši etički kriteriji pri zadržavanju spornih iskaza i gdje povlačite crtu između dokumentiranja autentičnosti i mogućeg reproduciranja štetnih stereotipa?
- Kako u mojim filmovima nikad nema autorskog voice-over komentara (moje poetičko načelo), ostaju mi, dakle, sredstva čistog filma. Ne prihvaćam za film novinarski i sudski zahtjev "da se obvezno čuje i druga strana" - film može biti, i često jest, istina jednog čovjeka. I zato ne smatram nužnim umetnuti i drugačiji stav. Da čovjek pravi film o masovnom ubojici iz koncentracijskog logora, pustio bi da čujemo što i u takvoj glavi postoji, i bez komentara. Jer, valjda je civilizacija barem toliko napredovala da gledatelj unaprijed ima odbojnost prema takvom ljudskom djelovanju, liku i svakom njegovu stavu. A s druge strane, postoje u filmskom jeziku sredstva da autor diskretno iskaže svoj stav.
Večernji list: "Ova dobra zemlja" istodobno bilježi lokalno i govori univerzalno. Kako ste prevodili lokalne idiome, humor i ritam govora, a da se ne izgubi "sol" jezika?
- Ne samo kod ovog filma nego i u pravilu, napravim transkript svake izgovorene riječi, pa prevoditelju potanko objasnim lokalizme, provincijalizme ili neki smisao, podtekst koji se ne da vidjeti golim okom, a meni je blizak jer su to ljudi moga kraja. Ponegdje i sam imam prijedloge. I uopće, bitno je da tvoju priču, tvoju točku gledišta, tvoj način prezentacije može razumjeti i gledatelj s Grenlanda i onaj s Fidžija.
Večernji list: Velik dio filma leži na snazi neprofesionalnih protagonista. Kako radite s neljudskim elementima treme, samosvijesti pred kamerom i "performativnosti" koja se pojavi kad netko zna da je sniman?
- Opet divno i suštinsko pitanje cijelog dokumentarizma. Prva stepenica svakako je izgradnja povjerenja i neke vrste bliskosti s konkretnim protagonistom. Tvoj razgovor s potencijalnim junakom filma mora biti iznad svega ljudski - nikako razgovor predatora i plijena.
Da on vidi da se ti zaista zanimaš za njegov život i njegova razmišljanja. Istraživanja i pripreme iznimno su bitni u tome. Ne znam kako, svega mi se nekoliko puta u cijeloj karijeri dogodilo da je protagonist "zavezana vreća". Jednostavno, čini mi se da se između junaka i mene stvori nešto. Tu je svakako bitna i cijela ekipa jer jedan "baksuz" u njoj može unijeti lošu kemiju i pokvariti sve.
Ako se i pojavi ta svijest o prisutnosti kamere ili trenutak samopokazivanja, čini mi se da je onda humor dobar anestetik i anksiolitik. Uz to, junak mora shvatiti da je u pitanju dokumentarni film, dakle život, dakle vrijeme i trajanje, te da mi nismo televizija, dakle život u protrčaju, niti smo streljački vod koji dođe, nanišani, puca i ode - nego ljudi, jednaki kao i on, protagonist.
Večernji list: Film je već prikupio brojna priznanja i nagrade, no kako čitate razliku između recepcije stručnih žirija i publike u dvorani?
- Rekao bih da publika, kroz prikazani i slikom promišljeni život, općenito prepoznaje i neke elemente svojih života, svojih stavova, strahova, oduševljenja, nedoumica. I svakako osjeća da u tome ima još nešto, nešto više.
Film budi u njima asocijacije, pokreće usporedbe, stvara sudove i zaključke. Dok, prema objašnjenjima raznih žirija, vidim da vole taj usporeni tempo (koji je ujedno i tempo života tih ljudi, ne samo od mene nametnut tempo filma), vole nepretrpavanje filma verbalnom naracijom, već davanje prioriteta slici, vole poetičko načelo da nema unesene glazbe, već postoji samo inherentni ambijentalni zvuk, i tako – prepoznaju ono na čemu sam filmski gradio cjelinu priče.
Otvori KEKS Pay
