Kolumnu za Vecernji.ba piše: Dalibor Milas
Zdravko Mamić opet je uspio natjerati domaću javnost da se sablazni nad njim kao da ga prvi put vidi. Kao da je riječ o novoj pojavi, o iznenadnom posrnuću, o čovjeku koji je do jučer bio uzoran građanin, a sada je iz čista mira počeo vrijeđati zdrav razum. Naše društvo ima čudnu sposobnost da se svaki put iznova iznenadi vlastitim proizvodima.
Ovoga puta povod je Mamićevo hvaljenje Tita i vrijeđanje onih koji o Titu ne misle kao on. Dio javnosti sada je, razumljivo, uvrijeđen. No prava uvreda traje godinama, samo što je sada promijenila adresu. Traje otkad se od jednog osuđenog kriminalca pokušava napraviti nacionalnu ikonu, žrtvu struktura, velikog Hrvata, dobročinitelja i čovjeka koji možda jest grub i neugodan, ali je, eto, "naš". Taj mali dodatak, "naš", ima čudesnu moć. Pere biografije bolje od najskupljeg deterdženta. Možeš biti pravomoćno osuđen, vrijeđati, manipulirati ljudima, trgovati svetinjama i kupovati naklonost, ali ako znaš kada treba spomenuti Boga, narod, vjeru i zastavu, vrata se otvaraju sama.
Mamić je stoga, prije svega, dijagnoza. On je zrcalo društva koje se ne zgraža nad kriminalom, nego nad krivim ideološkim rasporedom kriminalca. Dok maše eurima, financira "naše" i pozira s krunicama, sve mu se oprašta. Kada počne hvaliti Tita ili se ulizivati drugoj publici, pale se moralni alarmi. Ne smeta što je idol lažan. Smeta što mijenja priču.
To je najkomičniji i najtužniji dio priče. Mamić ne vara obožavatelje zato što je osobito lukav. Vara ih zato što žele biti prevareni. Daje im predstavu koju traže. Jednima je progonjeni domoljub, drugima mangup, trećima mecena, četvrtima vjernik, petima žrtva sustava. On nema uvjerenja. Ima publiku. Nema svjetonazor. Ima instinkt. Ne vjeruje ni u Tita, ni u Hrvatsku, ni u Boga, ni u Jugoslaviju, ni u Dinamo. Vjeruje u ono što mu koristi.
Zato je i smiješna zaprepaštenost dijela Hercegovine. Godinama od Mamića prave simbol nacionalnog otpora, premda je jasno da je njegov jedini nacionalni program vlastiti interes. Sada, kada on progovori protiv njihova ukusa, ponašaju se kao prevareni vjernici pred lažnim prorokom. Ali lažni prorok nije pao s neba. Sami su ga nosili u procesiji.
Mamićev slučaj razotkriva dublju bolest javnog života: moral se kod nas često ne temelji na istini, nego na pripadnosti. Nije važno krade li netko, laže i ponižava, nego je li pritom dovoljno "naš". Ako jest, sve je relativno. Ako nije, i najmanji grijeh postaje dokaz civilizacijskog propadanja. Društvo koje kriminalcu oprašta sve dok govori pravim jezikom ne razotkriva samo kriminalce nego i sebe. Jer kriminalac koji zna glumiti domoljuba nije moguć bez publike koja domoljublje svodi na predstavu; bez ljudi koji radije vjeruju buci nego činjenicama, koji se klanjaju moći i opraštaju pljačku države, ali ne opraštaju pogrešan citat o Titu.
Možda je zato Mamić važan. Ne zato što bi sam bio vrijedan tolikog prostora, nego zato što se u njegovu slučaju vidi naše kolektivno samozavaravanje. Prihvatljiv je dok je korisna maskota. Simpatični je razbojnik dok dijeli komplimente pravoj strani. Vjernik je dok pobožnost služi kao kulisa. Domoljub je dok domovina služi kao bankomat, pozornica i zaštitni znak. Kada maska padne, mnogi bi najradije tvrdili da maske nikada nije ni bilo. Ali ona je tu cijelo vrijeme.
Mamić nije najveći problem našega društva. Bilo bi divno da jest. Problem je mentalitet koji ga proizvodi, štiti, slavi i pretvara u junaka. Problem su oni koji u njegovoj bahatosti vide snagu, u primitivizmu autentičnost, u bogatstvu dokaz sposobnosti, a u domoljublju potvrdu vlastitih iluzija.
Zato pitanje više nije što je Mamić rekao. Rekao je ono što mu u tom trenutku koristi. Pravo pitanje glasi zašto toliko ljudi i dalje pristaje na tu igru. Zašto im ne smeta laž, nego samo trenutak u kojem laž promijeni stranu. Zašto im kriminalac postaje problem tek onda kada prestane biti njihov. I zašto se još uvijek čudimo licu koje nam se vraća iz ogledala, kad smo ga godinama sami pretvarali u sveca, domoljuba i žrtvu.
Otvori KEKS Pay
