Nekako istodobno Hrvati i Srbi ovih su dana aktualizirali dvije priče iz sedamdesetih: hrvatsko proljeće (1971.) i Brijunski plenum (1966.). Na prvu pozornost je skrenuo hrvatski predsjednik Zoran Milanović tvrdnjom kako je u to vrijeme Žarko Puhovski poput “drukera” svjedočio protiv studentskih vođa, a na drugu srpski mediji, koji dokumentarcima i raspravama žele rehabilitirati Aleksandra Rankovića. U jednom širem kontekstu oba povijesna događaja procesi su koji su najavljivali liberalizaciju društva, rušenje Partije i države.
Naime, na Brijunskom plenumu Josip Broz smijenio je najmoćnijeg Srbina, šefa tajne policije (Udba) Aleksandra Rankovića. Time je pokrenuo bunt dijela “velikosrba”, koji se zbog takve odluke ni danas ne mire. Njihovo nezadovoljstvo tada je rezultiralo iskakanjem iz uobičajenoga jednopartijskog jednoumlja. Posljedice su bile suprotne od onoga što su željeli. Labavili su željeznu komunističku zavjesu, koja je baš njih držala gospodarima države. Upravo u popuštanju stege tadašnje republike, osobito Hrvatska, prepoznale su šansu otrgnuti se iz srpskih ralja. Nezadovoljstvo (1967.) hrvatski intelektualci javno su iskazali Deklaracijom o imenu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Četiri godine poslije takva deklaracija objavljena je i u Sarajevu.
Uz kulturnu, bila je ugrožena gospodarska, zapravo, hrvatska nacionalna suverenost. Najzornije to ilustrira statistika. Hrvatsku ekonomiju tih godina brutalno je izrabljivao Beograd u korist drugih republika, osobito Srbije: 50 posto deviza ulazilo je preko Hrvatske, a ona ih je dobivala samo sedam posto. Isto tako, Hrvatskoj je pripadalo tri puta manje novca za proračun nego Srbiji. U vojsci i državnoj upravi Srba je bilo sedam puta više nego Hrvata. Neravnomjerna zastupljenost, ekonomsko iskorištavanje i političko šikaniranje bujali su nezadovoljstvom. I ne samo u Hrvatskoj. Studenti na Kosovu najavljivali su pobunu, u Sloveniji je izbila “cestovna afera”, pali su srpski “liberali”... U Hrvatsku je stigla sedamdeset i prva. Mirisalo je na proljeće.
Širio se taj “miris” i izvan Hrvatske. Poglavito u BiH, iz koje su u Zagreb na školovanje, kao vjesnici proljeća, desetljećima odlazili tamošnji Hrvati i pripadnici drugih naroda. Uz najistaknutije protagoniste hrvatskog proljeća, političare Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala, Peru Pirkera, Ivana Šibla, Dragutina Haramiju, intelektualce Marka Veselicu, Franju Tuđmana, Hrvoja Šošića, Vladu Gotovca, studente Dražena Budišu, Ivana Zvonimira Čička..., bili su i brojni studenti iz BiH. Jedan od organizatora ustvrdio je kako su o studentskom štrajku 1971. godine odlučili: Čičak, Budiša, Paradžik, Goran Dodig, Jerko Đerek, Đuka Čičak, Mijo Pavić, Srećko Mandić, Ferdo Bušić, Željko Čizmić i Ante Primorac. Dakle, među njima bila su trojica Hercegovaca. Ljubušak Ante Paradžik bio je te 1971. i predsjednik Saveza studenata Hrvatske. Osuđen je na višegodišnju zatvorsku kaznu.
Mandić i Primorac prošli su s nešto manjim robijanjem. S manje-više zatvorskih dana ili ožiljaka od “milicionerskih pendreka” prošli su i drugi zagrebački studenti iz BiH: Vjekoslav Čule, Ante Slišković, Ivan Kolobarić, Niko Hrkać, Elza Kraljević, Jure Burić, Dragica Miličević... Oni i deseci tisuća onih studenata iz Bosne i Hercegovine koji su se u tih pola stoljeća školovali u Zagrebu, a mnogi i ostali u njemu živjeti, zaslužuju spomenik. U Cvjetnom naselju. Simbolizirat će intelektualnu i nacionalnu povezanost jednog naroda u dvjema državama. Spomenik je to i golorukom studentu, koji je u olovnim vremenima “olovkom” krenuo na nepravdu, koja se branila moćnim oružjem bivše države.
Neki od njih izravnim sudjelovanjem u hrvatskom proljeću dali su i snažan doprinos demokratizaciji društva, a, u konačnici, i hrvatskoj slobodi. Mnogi Hrvati i u samoj BiH zbog aktivne su potpore “maspoku”, kako su ga pejorativno zvali politički protivnici, bili na meti Udbe. Nije slučajnost što su odlasci na “privremeni rad” u Njemačku i druge zapadne zemlje pojačani upravo tada.
Jesu li zanos i žrtva proljećara dovoljno valorizirani u percepciji borbe za hrvatsku samostalnost? Često se ističe da je Ustav iz 1974., koji je dao veću samostalnost republikama, upravo rezultat onoga što su tražili. Ako su u tome i uspjeli, svakako nisu u svojim političkim karijerama u neovisnoj Hrvatskoj. Ni studentski vođe, ni političari, ni “matičari”. Uglavnom se nisu snašli nakon devedesetih. Možda je zato o hrvatskom proljeću i danas prisutna hrvatska šutnja. Sada, kada ju je nehotice prekinuo Zoran Milanović, prilika je za pozicioniranje “maspoka” u realni povijesni okvir. U protivnome, srpska mašinerija jednako će, kao što je rehabilitirala četničkog vođu Dražu Mihailovića, a danas od Rankovića pravi žrtvu i heroja, i hrvatsko proljeće pokušati pretvarati u “sumornu jesen”. Zato nije dobro da se o njemu govori samo kroz prizmu političkih prepucavanja. Ili da pola stoljeća poslije opet svjedoče oni isti “drukeri” koji su sedamdeset i prve u “proljeće” gazili po “cvijeću”.
