Danas sve češće susrećemo jedni druge s narušenim međuljudskim odnosima i njihovim pogubnim posljedicama, ali povremeno i ljude s raznolikim psihičkim opterećenjima i bolestima, čije žrtve i sami ponekad budemo. Također se pokazuje da rodbinske, ljubavne i prijateljske dotad zdrave odnose znaju najčešće pokvariti, opteretiti pa i razarati određene ljudske karakterne mane koje se obično u struci nazivaju bolestima duha. Njima se, nažalost, još nije u nas počela poklanjati dovoljna i učinkovita pažnja ni u psihologiji ni u psihijatriji, a ni na području vjerskog odgoja djece i mladih, kao ni u propovjedničkim poticajima vjerskih službenika o zdravom i plodnom življenju po vjeri. A tim bolestima većinom svi manje ili više nanosimo štetu jedni drugima, u bitnome kvarimo međuljudske odnose i od njih bolujemo, ali se od njih najmanje liječimo. O čemu se tu radi?
Donedavno je u znanosti bio uobičajen terapijski pristup čovjeku u nevolji, u psihičkim opterećenjima i devijacijama korištenjem triju skupina vidova čovjekovih problema: kognitivnih (oštećeni osjeti i percepcija, pamćenje i učenje te mišljenje i inteligencija), bihevioralnih (neprikladno, nezdravo pa i kriminalno ponašanje) i fizioloških (poremećaji i bolesti organizama). Danas se ipak počinje sve više posvećivati pažnja i četvrtom vidu čovjekovih problema, bolestima duha. Naime, u psihologiji i psihijatriji počelo se opažati ono što se u religijama isticalo od pamtivijeka: i kad se izliječe ili ublaže psihičke i fizičke tegobe klijenata, u njima nakon toga može ostati bolestan duh, to jest ono nezdravo i zlo ponašanje koje šteti samom sebi i drugima kraj sebe, a koje se u religijama naziva “grješno” i “grijehom”.
Zapravo, tu negativnu dimenziju ljudskog ponašanja, to jest bolesti duha, bez iznimke nalazimo u manjoj ili većoj mjeri u svim ljudima, bez obzira na njihov nacionalni, spolni, ekonomski, obrazovni, vjerski i svaki drugi društveni status i identitet. Cijela povijest svakog čovjeka i cijelog čovječanstva pruža sliku osobnog, obiteljskog i općenito društvenog života u kojem se nižu dobro i zlo, zdravlje i bolest, rat i mir, svjetlo i tama, istina i laž, mržnja i ljubav i slično, dok čovjek na svim društvenim razinama očituje svagdanju sklonost pogreškama i propustima činjenja dobra.
Čovjekova sklonost zlu nekako dotiče i svu prirodu i njezine sile pa uvijek postoji opasnost da je čovjek ošteti ili upotrijebi na zlo. U te bolesti duha koje najčešće zagorčavaju i ruše zdrave međuljudske odnose prvenstveno se ubrajaju: laž, kleveta, mržnja, zavist, licemjerstvo, izrabljivanje, netolerancija, oholost, osveta, spletke, škrtost, lijenost, zluradost, ogovaranje, tračanje, neumjerenost u jelu i piću, nemilosrdnost, nepomirljivost, mobing i slične ljudske mane i slabosti.
Nažalost, zbog ovih opterećenja i bolesti svoga duha rijetko tko traži lijeka kod psihologa ili psihijatra. Obiteljski i vjerski odgoj i okruženje imaju premali utjecaj na njih, a češće ljudi nisu ni svjesni tih navedenih svojih duhovnih bolesti. Evo i sama činjenica da se vrlo rijetko ovdje u nas na hrvatskom jezičnom području i susjednim područjima o ovoj temi piše i na nju upozorava, bez obzira na to što upravo ove bolesti duha najviše i najčešće zagorčavaju i razaraju obitelji, prijateljstva i zajednice, mnogo govori o zapostavljenosti ove vrlo važne problematike za naše ponašanje i djelovanje, pa i za opće narodno zdravlje i međunacionalne odnose.
A s malo više dobrog odgoja, truda i rada na sebi i oko sebe, svi bismo mogli osobno i u zajednici sretnije i zadovoljnije ići kroz život i bolje se nositi s nevoljama koje nas snađu.
Otvori KEKS Pay
