Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Zaboravljeni gradonačelnici

Zaklinjem vas - ne izdajte ljepotu duha, budite dobri i među onima koji to nisu, budite mudri i u vremenima općeg ludila… Ivo Andrić, nobelovac
09. lipnja 2022. u 14:45 0 komentara 397 prikaza

Svako mjesto, bilo ono malo, malo veće ili najveće, iz svoje “utrobe” izrodi neku obitelj ili nekoga pojedinca koji će obilježiti svoje vrijeme i trasirati put povijesnog značenja i pamćenja. Pisati o povijesti grada Mostara nije moguće bez osvrta na starosjedilačku obitelj Smoljan. Prije dva stoljeća obitelj je iz Međugorja došla do prigradskog naselja Rodoč, a potom do središta staroga dijela grada Mostara. U to vrijeme gospodarska moć mostarskih obitelji nije se mogla mjeriti sa sarajevskim begovatom, splitskim plemstvom i dubrovačkim gospodstvom.

Tako je, kako je!

Obrt, trgovina i kuće obitelji Smoljan nalazili su se u Donjoj Mahali, u blizini središnjeg trga Musala. Obitelj se po mnogočemu izdvajala od okoline. Izdvajala se po svojoj brojnosti. Za današnje urbane pojmove i prilike - nemoguće i neprihvatljivo. U knjizi Nikole Mandića “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru” nalazi se mnoštvo podataka o obitelji Smoljan.

Prednik obitelji Andrija Smoljan umro je 1903. godine u dubokoj starosti - u 104. godini života. Imao je četiri sina: Ivana, Matu, Stjepana i Petra te kćer Šimu.

Mate, otac budućeg odvjetnika dr. Bariše, oženio se 1873. godine Marom Pavković iz Mostara i s njom imao šest sinova: Nikolu, Grgu, Pavu prvog, Pavu drugog, Barišu i Stanislava te kćeri - Jelku i Paulu. Petar, otac budućeg odvjetnika dr. Rade, oženio se Stočankom Anđom Golužom i s njom imao dva sina: Pavu i Radu te kćeri - Anu, Jelku, Maru, Stanu, Ljubicu i Dragicu.

Doktor Bariša i dr. Rade odrastali su u velikim obiteljima. I jedna i druga obitelj imale su šesnaest potomaka: osam sinova i osam kćeri. Zanimljivo je što su dr. Bariša i dr. Rade rođeni u istoj godini i istom mjesecu. Jedan 3., a drugi 16. kolovoza 1888. godine. Kao da je ova slučajna pojedinost sudbinski opredijelila njihovo zajedništvo u domoljubnom, odvjetničkom, poslovnom, kulturnom i duhovnom poslanju.

Početkom dvadesetog stoljeća, 1908. godine, u završnom razredu mostarske gimnazije bilo je tek petnaestak učenika. U dnevniku jednog gimnazijskog profesora stoji zapisano da su srednjoškolski cvijet bili Bariša i Rade Smoljan, Cvjetan Spužević, Risto Toholj, Risto Miličević i Dušan Tamindžić. Znam da je dr. Cvjetan Spužević bio glasoviti mostarski odvjetnik, a jedno vrijeme ministar u jugoslavenskoj Vladi. Nisam uspio detaljnije istražiti životnu putanju Riste Toholja (1882. - 1916.) i Riste Miličevića (1884. - 1914.). I jedan i drugi poginuli su na početku Prvoga svjetskog rata u srpskim radikalnim postrojbama. Dušan Tamindžić umro je u Bosni kao gimnazijski učitelj francuskoga jezika.

Inače, u to vrijeme Mostar je bio mali grad. Imao je dvadesetak tisuća stanovnika. Ni jedna ulica nije bila asfaltirana. Vozila su bila prava rijetkost. Iz male i po mnogočemu učmale hercegovačke sredine, na Juridičkom fakultetu Kraljevskog sveučilišta “Franjo Josip I.” u Zagrebu počeli su studirati Rade Smoljan (1888. - 1964.) i Bariša Smoljan (1888. - 1977.), Jakša Miljković (1888. - 1945.) i Franjo Jakopić. Mostarskom studentskom četverolistu pridružio se daroviti sarajevski gimnazijalac Juraj Šutej (1889. - 1976.). Bili su izvanredni studenti, politički istomišljenici i bliski prijatelji do kraja života.

Njihove sudbine bile su popločane stradanjima. Dr. Rade Smoljan, kao sarajevski novinar, kažnjen je teškom kaznom sedmodnevnog pješačenja od Sarajeva do Mostara. “Moj sprovodnik bio je uviđavan čovjek; ruke mi je vezao samo kada bismo prolazili kroz neko naseljeno mjesto”, pričao je dr. Rade. Dr. Bariša bio je protjeran u mjesto Istok na Kosovu. U knjizi “Ne samo advokati” nalazi se zanimljiva preslika jednog pisma:

”Strogo povjerljivo, br.12990/34

Mostar, 6. decembar 1934. godine

Dragi brate bane,

sutra navečer ide vozom preko Sarajeva gospođa Ljerka Smoljan, žena interniranog dr. Bariše. Ide u posjet mužu. Stvar je veoma ozbiljna. Dr. Juraj Šutej nagovarao ju je da nikako sada ne ide. Na telefonu se na nju ljutio (i tada je bilo prisluškivanja). Ona mu je rekla da ju je muž zvao i da mora ići. Izdaj naređenje nižim organima da je na putu neprestano prate, a za vrijeme sastanka s mužem najstrožije - Neka je slava viteškom kralju Aleksandru”, piše u pismu zapovjednik mostarske policije.

Dr. Bariša Smoljan bio je politički velikan svoga vremena. Bio je dopredsjednik Hrvatske seljačke stranke i prvi suradnik dr. Vladka Mačeka, čelnika najbrojnije političke stranke hrvatskoga naroda tog vremena.

”Misao narodnog jedinstva baština je naših najboljih naraštaja i narodnih izdanaka. To je i plod velikih žrtava i to jedinstvo mora biti naš smisao. Smisao svih naših patnji. Ne smijemo se prepustiti u ruke neznanih stranaca da nad nama ostave otiske svojih prljavih prstiju. Ne smijemo se dijeliti!”, grmio je po narodnim skupovima dr. Bariša Smoljan.

Dr. Rade Smoljan vodio je zajednički odvjetnički ured. Intenzivno je pisao i borio se za poboljšanje položaja hercegovačkog puka. O tom najbolje svjedoče i govore njegovi znanstveni radovi “Eksploatacija Hercegovine”, “Gospodarsko stanje u Hercegovini”, “Uprava monopola kriva je za glad u Hercegovini”, “Hercegovina gladuje”, “Glad u Hercegovini”, “Katastrofa u Hercegovini”, “Može li se Hercegovini pomoći”, “Blato u Hercegovini”, “Gospodarstvo naroda u Hercegovini”, “Zakon o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima u Hercegovini”, “Proširena Srbija”, “Tko je kriv”, “Priječani i Srbija u državnom proračunu”, “Što svaki Hrvat treba znati”, “Treća godina gladi u Hercegovini”, “Duhanska politika u nas i narodna privreda” i “Osnova zakona o proizvodnji duhana”.

Uz opjevanog fra Didaka Buntića (1871. - 1922.), za hercegovačku sirotinju nitko se nije zauzimao i predano borio kao što je to radio mostarski odvjetnik dr. Rade Smoljan, otac Vlade Smoljana, bivšeg gradonačelnika grada Mostara.

Nakon smrti gradonačelnika Mostara mr. Vlade Smoljana Matica hrvatska Mostar uputila je Gradskom vijeću obrazložen prijedlog da novi most u Zaliku ponese ime časnog čovjeka, znanstvenika, graditelja i pjesnika. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost organizirala je i održala okrugli stol o temi “Vlado Smoljan, gradonačelnik Grada Mostara”.

Akademik Jakov Pehar govorio je o Vladi Smoljanu kao neponovljivom vizionaru i graditelju. Aktualni predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost akademik Mladen Bevanda kao aristokratu duha i jednoj od najznačajnijih osoba s prijelaza iz prošloga u ovo stoljeće. Akademik Frano Ljubić govorio je o Vladi Smoljanu kao velikom inženjeru, ekonomistu, autoru pet znanstvenih knjiga o gospodarskim prilikama u Hercegovini. Za Vladu Smoljana Hercegovina je bila povijesna, a ne samo papirnata činjenica.

Prof. dr. Boro Puljić govorio je o tome kako je gradonačelnik Vlado Smoljan dao nemjerljiv prinos urbanizmu grada Mostara. I, konačno, Radmilo Andrić, bivši gradonačelnik Mostara, znajući što je sve uradio Vlado Smoljan, svesrdno je podržao prijedlog Matice hrvatske i Hrvatske akademije za znanost i umjetnost da novi most ponese ime Vlade Smoljana.

Matica hrvatska ustrajala je u svome prijedlogu, a potom predložila da se Lučkom mostu vrati ime legendarnog gradonačelnika Mujage Komadine. Je li uzalud pisala Matica hrvatska? Je li se uzalud trudila Hrvatska akademija za znanost i umjetnost? Je li ovom prijedlogu uzalud pljeskao Radmilo Andrić, bivši gradonačelnik Mostara?

Po svemu sudeći, nova premosnica preko rijeke Neretve dobit će bezlično ime - Studentski most. Hoće li biti ponižena pozitivna kultura sjećanja i ime najuspješnijeg gradonačelnika grada Mostara - mr. Vlade Smoljana?

U gradu Mostaru, konačno, sve je moguće.

Nekoliko godina prije rođenja dr. Rade i dr. Bariše Smoljana grad Mostar našao se na velikoj gospodarskoj prekretnici. Dijelom iz smjera Mostara prema Metkoviću i moru te obratno - iz drugog smjera počela je gradnja uskotračne željezničke pruge. U proljeće 1885. godine u mostarsku Željezničku stanicu ušao je prvi putnički vlak. Ogromno oduševljenje okupljenog puka pratila su zvona s katoličke i pravoslavne crkve i topovske salve iz Sjevernog, Južnog i Zapadnog logora.

Željeznička stanica bila je poput one u Beču, tako je govorio puk. Imala je prostranu i prozračnu čekaonicu, moderno uređene šaltere, komforan restoran, suvremene izlaze prema peronu, a na katu stanove za željezničko osoblje. Za mnoge Mostarce - Željeznička stanica bila je spomenik nulte kategorije. Muzej jednog vremena!

Ove godine gradio se novi cestovni trak. Stara Željeznička stanica nestala je s lica zemlje. Je li tako moralo biti?

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.