Desetog prosinca 1961. godine Ivi Andriću, "Bosancu s dna kace", kako je za sebe znao reći, dodijeljena je Nobelova nagrada za književnost. Brzinom munje vijest je obišla cijeli svijet. Iz sata u sat vijest je ponavljana u televizijskim i radijskim emisijama i programima.
Ne zbog toga što književni opus Ive Andrića ne zaslužuje najveće književno priznanje, nego pomalo – iz drugih razloga. Naime, Ivo Andrić potječe iz male i nemoćne zemlje, iz malog i nepoznatog bosanskog grada, a uza sve, čovjek je "zanimljive" diplomatske karijere. Kada književnik takva podrijetla i curriculuma pokori književni svijet, onda je to vijest – poput atomske bombe.
Na popisu onih koji su se nadali okititi najvećim priznanjem, bilo je književnika iz velikih država iza kojih su moćni politički, društveni i kulturni lobiji. To je činjenica koja se ne može zanemariti. Zapravo, ona je vrlo važna karika na putu do velikog, zvjezdanog trona.
Na Nobelovo prijestolje Ivo Andrić popeo se bez društvene potpore. Popeo se sam sa svojim romanima i pričama! Prijam kod predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, priča se, bio je kurtoazne naravi. Svjedoci govore da se najviše i najduže razgovaralo o vremenskoj prognozi i predstojećoj turističkoj sezoni. Istina, malo i o reumi, išijasu i drugim nevoljama koje znaju zahvatiti ljude treće dobi.
Razgovaralo se i o drugim stvarima koje se nisu doticale velikog kulturnog događaja i priznanja jugoslavenskoj kulturnoj sceni. Josip Broz Tito svoju suzdržanost pravdao je prijateljstvom s Miroslavom Krležom. Njegov prijatelj nije uspio u tom natjecanju. Ostao je bez Nobelove nagrade!
Sve se mora razumjeti!
Početak 1962. godine bilo je vrijeme najveće slave Ive Andrića. Stizali su pozivi sa svih strana. Iz zemlje i inozemstva. Jedan za drugim! Zvali su gradovi, sveučilišta, udruženja književnika.
Svatko.
Nekoliko mjeseci nakon dodjele Nobelove nagrade, Ivo Andrić bio je pozvan na otvorenje izložbe poznatog suvremenog likovnog umjetnika. Po zidovima beogradske galerije slike su bile poredane, uredno opremljene i savršeno osvijetljene.
Na ulazu u galeriju Andrić je bio svečano dočekan. Ravnatelj je uputio nekoliko riječi dobrodošlice. Mlada djevojka, iz poštovanja odjevena u ukrašenu bosansku odjeću, predala je buket cvijeća. Televizijske kamere i novinari, poput mušica za vrijeme vrelih ljetnih dana, trčkarali su lijevo i desno da zabilježe svaki trenutak i naprave što bolje snimke i fotografije.
Sa šeširom u ruci, nobelovac je išao od slike do slike. Skidao je i stavljao naočale. Primicao se i odmicao od postavljenih slika. Želio je što bolje vidjeti boje i poteze, motive i poruke. Nakon svega, prijateljima je, da nitko drugi ne bi mogao čuti, rekao:
"Od ovih mazarija i crni đavao glavu bi okrenuo. Na ovim platnima nema predjela. Nema likova. Nema ništa osim razbacanih i razmazanih boja. I boje su crne i teške."
Izložba mu se nije svidjela.
Tako nekako je i sa suvremenom poezijom. Nisam ja pozvan suditi, još manje ocjenjivati. Ipak… Postoje pjesmice koje je teško razumjeti, a još teže shvatiti što je pjesnik želio poručiti. Međutim, postoji druga poezija, ona koja se pamti, čita, recitira i koja odjekuje poput moćne artiljerije.
Davno sam pročitao i zapamtio kultnu pjesmu znamenitog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pjesnika Mire Petrovića (1955.). Pjesma se zove "Moj stric Mijo" i počinje:
On, potiho, otvara vrata na kojim piše Skupština općine Ljubuški…
Eto, s tom samo jednom pjesmom pokorio je pjesnički svijet i za mlada života zagazio u čitanke, monografije i antologije. Pod tim svodovima ostat će za sva vremena.
Ne postoji profesija bez cehovskog jala i zavisti. Među pjesnicima možda i najviše. Nekada Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Tonko Maroević, Jevrem Brković, a danas živući Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Veselko Koroman, Luko Paljetak, Avdo Sidran, književna pera prvoga reda, svatko na svoj način, s poštovanjem pišu i govore o Miri Petroviću, magu pjesničke riječi, uredniku i velegraditelju kulturne scene. Pišu i govore o čovjeku poetske uzvišenosti, ljudske poniznosti i franjevačke skromnosti.
Jednom prigodom, u prepunoj dvorani mostarskog Centra za kulturu, Avdo Sidran, veliki pjesnik, svoje obraćanje počeo je riječima:
- Hvala vam, dragi Mostarci. Hvala na ovolikom broju i ovakvoj posjećenosti. Posebno sam počašćen što mojoj poetskoj večeri prisustvuje pjesnik Miro Petrović.
Dvoranom se prolomio buran – baš buran pljesak.
S pjesnikovom suprugom Angelom ponosno sam osluškivao oduševljenje i pljesak mostarske publike. Pjesnik je, oborena pogleda i urođene mirnoće, ispratio ovacije sugrađana. Svoj mir nisu izdržavali uredno ispeglani matoševski brkovi. Samo su oni lagano podrhtavali i radovali se.
Gastarbajterstvo je usud ovih prostora.
U pjesmi "Iseljenik", polemični Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), vodeći hrvatski pjesnik, novelist, esejist i putopisac, prije stotinu godina, pjevao je o pogubnom društvenom trenutku. Jer, mlado i staro, učeno i neuko, kršteno i nekršteno, tražilo je svoj mir i sigurnost u drugim, dalekim zemljama. U potrazi za boljim životom i sigurnim prostorom, ljudi su odlazili do kuda su vlakovi vozili, brodovi plovili i zrakoplovi letjeli. Amerika, Novi Zeland i Australija postale su njihove nove, druge domovine.
Tako A. G. Matoš pjeva:
Na dalek evo krećem put,
Spram ružnih tuđih strana,
Od bola puca moj grud,
U srcu pišti rana:
Oj, zbogom, kućo,
Drago selo, zbogom,
Ja ostah samac,
Sam sa mojim Bogom.
Sa grunta moga tjera me dug,
Za lihvara zaplijeniše mi plug,
K'o slijepac hajde u novi svijet,
Da budem novo roblje,
I ne znam gdje ću i samac mrijet,
Jer tuđinski nas glođe pas,
A konop nam za vratom,
Dok zemlja naša ima samo groba.
No što će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja.
Po narodu si svome sve,
Bez njega nitko
Slobodu traži gdje ti zbori mlijeko majke.
U vrijeme nastanka ovih stihova domovina Antuna Gustava Matoša nije imala samostalnost, politički, odgojni, gospodarski i duhovni okvir. Sve se može razumjeti!
Međutim, teško je razumjeti vrijeme s početka ovog stoljeća. Država kojoj je Svevišnji dao sve – tisuću kilometara plavog mora, tisuću kristalnih otoka, samostalnost i suverenitet, a opet ljudi odlaze. Odlaze u kolonama, s jasnom porukom – nikada više natrag.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, nigdje iskrene potpore. Iz najbližeg okruženja stižu poniženja – "prvo sapun pa onda parfem".
A Bosna, s njom i Hercegovina, zemlja je poniznih, radinih i čestitih ljudi, nobelovskih visina. U prošlom mjesecu putovao sam Livanjskim poljem, Lašvanskom dolinom i Popovim poljem.
Tuga!
Ni čovjeka na njivi, ni pastira za stadom.
Pustoš!
Od bola puca moj grud, u srcu pišti rana, pjeva A. G. Matoš.
U ponedjeljak, 31. siječnja, s Mladenom Bevandom, predsjednikom Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, pošao sam u Skopaljsku Gračanicu. S uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem pošli smo predstaviti veličanstvenu monografiju – "U srcu rajskog kraja".
Dva domaćina, dva svećenika i dva brata – Ilija i Tadija Ivoš, ljudi su blage naravi, tople bosanske duše i vesela osmijeha. Pri prvom susretu svakog čovjeka moraju oduševiti i osvojiti. Na putu smo zastali u Uskoplju i sreli se s Josipom Mlakićem, znamenitim književnikom, koji polako, a sigurno, korača prema visinama svog zemljaka Ive Andrića.
U nevezanom razgovoru začela se teška i bolna priča o odlascima. Tako Josip Mlakić pripovijeda:
"Prije pet godina moja kći iz Uskoplja pošla je na studij veterine u Zagreb. U godini njezine mature u Uskoplju je bilo više od stotinu učenika hrvatske nacionalnosti. Danas ih je samo petnaestak. Ništa bolje stanje nije u bošnjačkom i srpskom narodnom korpusu."
Bosanski lonac ključa.
Sve prazniji – ključa!
U petak, 4. siječnja uz jutarnju kavu čitam omiljeni Večernji list. Na petoj stranci vidim opominjući članak novinara Željka Andrijanića:
"Ljudi su umorni od prošlosti. U posljednjih 10 godina Bosna i Hercegovina oprostila se od pola milijuna ljudi. Puno vremena je uzalud potrošeno. Nade u bolje sutra sve je manje."
Nakon sarajevskih i neumskih propalih razgovora, u našoj zemlji gase se posljednje lanterne.
