Da je Nikola Tesla rođen u Požarevcu, stvarno bi bilo čudno da ga Hrvati stavljaju na kovanicu svog eura. Tesla je, istina, u svom ukupnom životu, a živio je 87 godina, bio u Srbiji, i to jedanput. Došao je vlakom iz Hrvatske i drugog dana vlakom napustio Srbiju. Kroničari kažu da je u Srbiji proveo nešto više od 24 sata. U svom zavičaju, dakle u svom rodnom kraju Lici, Hrvatskoj, austrijskoj monarhiji, proveo je cijelo djetinjstvo i svoje školske i studentske dane. U Ameriku je otišao kao državljanin austrougarske monarhije, a 1943. u New Yorku je umro kao Amerikanac.
Tih nešto više od 24 sata koje je proveo u Beogradu, naravno, ne može biti dovoljno da bi ga prisvajali u Srbiji kao svoga, pa ga prisvajaju zato što je Srbin. U srpskoj političkoj misli, naime, dovoljno je da netko bude Srbin, bez obzira na to gdje je rođen i živi, da bi ga politički Beograd potpuno prisvojio, pogotovo ako je riječ o znamenitom čovjeku. Štoviše, ako neka država u kojoj je rođen neki znameniti Srbin uvrsti njega kao dio svog kulturnog nasljeđa i blaga, to se onda u Beogradu smatra sramotnom krađom. A posebno je skandalozno kada se Srbina iz Hrvatske u Hrvatskoj poštuje i smatra dijelom hrvatske kulture i nasljeđa. To je za službeni Beograd, znanstvene institucije i srpsku državu neoprostiv grijeh.
Ono što čovjeka najviše određuje jest njegov rod, ali jednako i njegov zavičaj. Teslin zavičaj su Lika i Hrvatska. I to mu ne može biti oduzeto. Hrvatska, dakle, ne svojata Nikolu Teslu, on pripada našem kulturnom i civilizacijskom krugu i naša je ostavština i dio svjetske baštine. To što je Tesla bio tako kratko u Srbiji ne znači da on nije poštovao tu državu, kao i kasnije Kraljevinu Jugoslaviju. Jest, premda je vjerojatno bio ogorčen što ga je glavna znanstvena institucija Srbije, SANU, čak dva puta odbila kada je kao mladi znanstvenik tražio pomoć i novčanu stipendiju.
Da su prepoznali tko će postati Tesla u svjetskim okvirima, najpoznatiji svjetski genij u području fizike svih vremena, sigurno bi mu srpski akademici udijelili stipendiju. To je i danas sramota koja se ne spominje i čuva se zakopana u mračnim beogradskim arhivima. Kada srpski mediji, a nakon što su HNB i Vlada RH s ponosom pokazali koje je idejno rješenje s likom Tesle na 50, 20 i 10 centi pobijedilo, žestoko zaključe da su “Hrvati još jednom besramno ukrali Teslu”, to ovdje izaziva samo podsmijeh. Kako se Hrvati i Srbijanci jako dobro razumiju, takva reakcija iz Srbije nas ne iznenađuje. Već viđeno. Srbijanska hegemonistička politička ideja oduvijek uspostavlja vlasništvo nad svakim tko je srpskog roda, ma gdje bio. Što samo po sebi i ne bi bio neki problem kada istodobno Beograd ne bi naređivao svim Srbima, i izvan granice Srbije, da moraju u svemu slušati svoj Beograd.
To je bio slučaj prošlog ljeta, kada je iz Beograda upućena naredba svim Srbima u Hrvatskoj da na 5. kolovoza, kada se u Hrvatskoj obilježava Oluja, izvjese zastave Srbije. Taj potez je bio, koliko bezobrazan, toliko i glup, tako da ta ciljana provokacija od hrvatskih Srba nije bila prihvaćena. Kada je Tesla u pitanju, njega su u Hrvatskoj oduvijek “svojatali”. Najjači elektronički gigant u Hrvatskoj, zagrebački Nikola Tesla to ime nosi od 1949. U Srbiji su takvu čast Tesli dali 2006., kada su beogradski aerodrom preimenovali u aerodrom Nikole Tesle.
Nitko se u Hrvatskoj zbog toga nije bunio, kao ni kada su Teslu stavili na svoj srpski dinar. To bi bilo isto kao da smo se bunili što je Elon Musk svoju tvrtku i elektroautomobil nazvao po Tesli pa zaključili da je to sramota. Naravno da to nije sramota, Tesla je zaslužio da ga cijeni i slavi čitav svijet. S obzirom na to da se nitko iz vlade Aleksandra Vučića, nitko od srpskih medija, ni SANU, ni SPC nisu skandalizirali zbog Muskova svojatanja, bit će da i u Beogradu smatraju da je to krađa samo kada to Hrvati čine. I to je ono bolesno u cijeloj stvari.
Zanimljivo da pri tom Srbija na isti način ne tretira i “svojatanje” ostalih znamenitih Srba rođenih u Hrvatskoj poput Petra Preradovića i Josipa Runjanina (ujedno i generala i časnika austrougarske vojske), a ne smeta im ni kada deseci pisaca, pjesnika, umjetnika, znanstvenika svjetskog glasa Hrvati uvrštavaju u svoje kulturnjačko-civilizacijsko nasljeđe premda su bili srpskog roda. Tesla je na kovanici hrvatskog eura završio nakon što je na svojevrsnom referendumu dobio najviše glasova građana Hrvatske kada ih se zapitalo koje to osobe i simboli trebaju krasiti naličja osam kovanica “hrvatskog” eura.
To bi u normalnim okolnostima bio razlog za slavlje i poštovanja vrijedna činjenica i s ove i s one strane Dunava. Naravno da srbijanska politika ima problem sada objasniti svom puku kako to da Hrvatima ne smeta za svoj nacionalni simbol na svom novcu staviti Srbina Teslu. Ovako, na Tesli je Beograd još jednom pao na ispitu, a time i pokazao zašto još nije zreo za ulazak u EU.
