Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

U gradu fratara i zlatara

08. rujna 2020. u 14:38 0 komentara 636 prikaza

U prethodnoj kolumni “Prođoh Bosnom kroz gradove” prošetao sam Kreševom, Visokim, Kraljevom Sutjeskom i kraljevskim gradom Bobovcem. O svakom od ovih mjesta mogu se pisati povijesne knjige. O Kreševu i radnoj sobi fra Grge Martića roman bi se napisati mogao.

Njegovi zapisi, knjige, olovke, naočale, lule, tabakere, puške, sablje, mačevi, medalje, darovi poznatih osoba, odličja, rukopisi, pisma, carski, papinski medaljoni, turska odličja, Napretkova kasica za prikupljanje priloga, pribor za brijanje, staklena ploska u kožnoj futroli, snop guščjih pera za pisanje, lovačka odjeća, pribor za konja, vjerni su svjedoci vremena kroz koje je prošao svećenik franjevačkog reda u vremenu burne povijesti njegove domovine.

Posebno mjesto zauzimaju gusle i sjećanje na fra Grgina guslara Perkana. Što je fra Grga napisao, to je Perkan prepjevao i stotinu puta odguslio. Nakon smrti, Perkanu, svom prijatelju i guslaru, fra Grga je posvetio stihove: “Tvoje gusle ostadoše puste, i niko ih baštiniti nema, u cijelom okolišu tvome”. Ništa se u samostanu i ni na jednom značajnijem mjestu nije moglo dogoditi bez guslara Perkana. Išao je Perkan s fra Grgom dva puta u Đakovo kod biskupa Josipa Jurja Strossmayera - tada najznačajnije osobe u hrvatskom duhovnom, kulturnom i političkom životu.

Gusle su u to vrijeme bile posebno cijenjen instrument. Isto tako i ljudi koji su čistim i uvježbanim glasom znali donijeti emociju o onom o čemu pjevaju. Kao Vice Vukov nekada i Zdravko Čolić danas. Slavni crnogorski vladika i pjesnik Petar Petrović Njegoš kaže: “Gdje se gusle u kući ne čuju, tu su mrtvi i kuća i ljudi”. Za ovog pjesnika, opet, Ivo Andrić kaže da mu je u europskoj književnosti teško ravna naći. Ni jedan njegov stih ni Shakespearea ni Goethea ne bi se postidio.

Za fra Grgu Martića, sarajevskoga gvardijana i diplomatskog agenta za odnose s osmanskim vlastima i konzulima, Ivo Andrić kaže: “Koja je to mudra i pametna hercegovačka glava”. Priča i o njegovu najboljem prijatelju iz školskih dana, omalenom, debeljuškastom fra Serafinu Begiću - zvanom Bego, sjajnom imitatoru, glazbeniku i lijepom, toplom tenoru. Fra Serafin je, inače, bio pomalo čudan svećenik. Jahao je konja, nosio oružje i uživao u mostarskoj blatini blagoj kao mlijeko i jakoj kao grom. Više je sličio na hajduka nego na svećenika. Fra Grga je opet bio tih, oprezan, odmjeren i suzdržan u svemu. Dva svijeta u istom pozivu i istom habitu.

Jednog dana našla se skupina fratara u Sarajevu. Među njima fra Serafin i fra Grga, jedan pored drugog. “Braćo, reče Serafin, samo ću vam jednu stvar ostaviti u amanet.

Koju, fra Serafine, uglas upitaše svećenici.

Nemojte me zakopati pored ovog fra Grge. Ja ću i u grobu čuda praviti, a vi ćete opet misliti da je to fra Grgino djelo.” Fra Grgo je za života postao legenda. O tome svjedoči poprsje ispred kreševske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, poprsje koje je svojom rukom izradio slavni kipar Ivan Meštrović. S koljena na koljeno prenosi se priča da su preci Ivana Meštrovića iz Kreševa. Do bijega pred Turcima nosili su obiteljsko prezime Grčići.

U Kraljevoj Sutjesci pozdravio sam se sa slavnom opernom gromadom Ivicom Šarićem i pošao put lijepe Nove Bile. Jutarnja kava u biljanskom raskošnom “Libertasu” donosi ugođaj dubrovačke gradske kavane. Restoran je čist i uredan, konobari učtivi i pristojni - kao bešumne letjelice idu s kraja na kraj. Mali predah i put me poveo pored bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, prvog liječnika u BiH, crkve Duha Svetog, rodne kuće dr. Sanje Kolende, kroz naselje uredno poredanih kuća, cvijećem i zelenilom ukrašenih dvorišta, obrađenih vrtova i imanja. Put prema starom groblju Gradac, sagrađenom iznad naselja Ričice, asfaltiran je i krivudav. Vozilom i opreznom vožnjom - može se!

Pod visokim borovima, utonuli i nakrivljeni nadgrobni križevi svjedoče o minulim stoljećima. S ovog uzvišenja “pod okom” je Nević polje, veličanstveno zdanje gučogorske crkve - cijela Lašvanska dolina. U teška vremena s ovog uzvišenja branio se cijeli kraj.

Guča Gora malo je i značajno mjesto u središnjoj Bosni. Nalazi se na padinama Vlašića, na nadmorskoj visini od 600 metara. Udaljeno je, samo, nekoliko kilometara od bivše prijestolnice - vezirskoga grada Travnika. U pisanim dokumentima mjesto se prvi put spominje 1425. godine. Sredinom 19. stoljeća, predvođeni fra Marijanom Šunjićem, franjevci su podigli franjevačku crkvu. Dostojna je svake europske metropole. Franjevačka crkva bila je učilište, gimnazija, jedno vrijeme i pučka škola.

U prošlom stoljeću dva puta je rušena. U veljači 1945. godine partizani su je spalili. Požar je progutao sve što je samostan imao. Izgorjela su brojna umjetnička djela, crkveno ruho (zamislite) i orgulje. To je bila barbarska osvetnička gesta. Samostan i crkva doživjeli su istu sudbinu u posljednjem ratu. U lipnju 1993. godine samostan je okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993. - 1994. godine.

Na putu prema Fojnici, gradu fratara i zlatara, zastao sam u Docu, pitomom mjestu između Vlašića na sjeveru i Vilenice na jugu. Župa je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije i svjedoči o rođenju nobelovca Ive Andrića i dr. Zlate Bartl - tete Vegete. Svaka čast i naklon do poda!

Među strme obronke planine Vranica, u pitomoj dolini, na nadmorskoj visini od 650 metara smjestio se drevni srednjobosanski grad Fojnica. U pisanim dokumentima prvi put se spominje 18. ožujka 1365. godine, u ugovoru kojim je Niko Sasinović dubrovačkim gosparima prodao rudarske jame u Fojnici i Ostružnici. U vrijeme vladavine Kulina bana Dubrovačka Republika 1312. godine zakupila je više rudokopa i tako formirala snažno i gospodarski moćno dubrovačko naselje. Inače, u to vrijeme, uz Srebrenicu, Fojnica je bila najveće urbano naselje u Bosni i Hercegovini. Od Mostara nekoliko puta veća. U petnaestom stoljeću u gradu su živjele dvije tisuće stanovnika. Prema popisu iz 1489. godine, u gradu je živjelo 220 katoličkih i šest muslimanskih obitelji.

Bogata nalazišta zlata, srebra, željeza, bujne šume, plodne zemlje i tranzitni put koji je vodio preko Višegrada i Priboja do Carigrada bile su pretpostavke za veliki napredak ovog kraja. Uz snažno dubrovačko naselje, cijelim krajem dominirali su prvo svjetovni svećenici pa dominikanci i, konačno, i za sva iduća vremena svećenici franjevačkog reda.

Zbog bogatih nalazišta zlata u gradu je djelovala glasovita Zlatarska zanatska škola. Upravo stoga Fojnicu su od milja zvali gradom zlatara i fratara. U Muzeju franjevačke crkve sačuvana su stoljeća burne povijesti. Originalna fojnička ahdnama svjedoči o tome kako je Sultan Fatih u svom logoru na polju Milodraž, 28. svibnja 1463. godine, fra Anđelu Zvizdoviću jamčio povratak protjeranih katolika i slobodu ispovijedanja svoje vjere pod uvjetom da budu odani sultanu i Carigradu. Uz franjevački muzej, putnik i namjernik može razgledati Atik džamiju iz 1551. i ruševnu Musafirhanu. Ugodne trenutke može provesti na Prokoškom jezeru koje se “popelo” na 1600 metara nadmorske visine.

Posljednje desetljeće minulog stoljeća za hrvatski narod fojničkog kraja bilo je bolno i krvavo. Ubojstvo fra Nikice Miličevića i fra Leona Magića, dvojice svećenika franjevačkog reda, najtamnija su mrlja u odnosu žitelja tog kraja i dvaju naroda uopće. Fojnica je, inače, vrelo zanimljivih ljudi: biskupa Augustina Miletića, arheologa Envera Imamovića, teološkog pisca Marka Dobretića i Raifa Dizdarevića, bivšeg predsjednika Jugoslavije.

Čitatelji mojih kolumni znadu da se na kraju, s nekoliko rečenica, osvrnem na društveni događaj koji, po mojoj prosudbi, ima posebno značenje. U kolumni “Prođoh Bosnom kroz gradove” pisao sam o onome što je zamjenik ministra bh. pravosuđa, urbi et orbi - gradu i narodu, izgovorio o svom pretpostavljenom ministru pravosuđa. Napisao sam da je u meni ubijena posljednja nada da će na ovom ubogom i stiješnjenom prostoru ikada zavladati red i mir.

Nakon onoga što sam pročitao i nekoliko puta preslušao slobodno mogu reći - pokoj vječni daruj joj Gospodine. Afera “Respiratori” poput vulkanske lave trese našu zemlju. Poluslijep čovjek, s vrha Jahorine planine, vidi i sa sigurnošću može kazati da su to počinili ljudi koje je Tužiteljstvo BiH osumnjičilo, Sud BiH pritvorio i protiv njih otvorio kazneni postupak. Hoće li to biti dovoljno? Hoće li pravosuđe naše zemlje ustuknuti i umuknuti pred nezapamćenim i nezabilježenim nasrtajem na njegovu samostalnost i neovisnost?

Predsjednik najbrojnije stranke i bivši predsjednik države iz punih usta i pluća na javnom skupu pozdravlja svoju suprugu i aktualnog predsjednika Vlade riječima: Danas je selamim kao predsjednik Stranke demokratske akcije i čestitam joj jer ona je, kao i Novalić, izdržala sve diskvalifikacije, spinove, laži, podvale i podmetanja. Dakle, svi su oni nevini!

Tugo moja!     

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.