Kada iz središta Hercegovine, iz grada Mostara, putnik i namjernik pođe put juga, na desetom kilometru dočekat će ga magistralno bunsko raskrižje. S tog raskrižja može se poći do Počitelja, Čapljine i Ljubuškog, a na pedesetom kilometru, u susjednom Metkoviću, Neumu, Pločama ili Vrgorcu susrest će se s čarobnom Dalmacijom.
Hercegovina i Dalmacija, kao dvije sestre blizanke, zagrljene su blagom mediteranskom klimom, plavetnilom Jadranskog mora i duhovnošću Međugorja, Blagaja i Mrkonjića, najvećim svetištima kršćanskog islamskog i pravoslavnog svijeta.
Sve na jednom mjestu.
Sve na malom zemljovidnom prostoru.
Po ovom malom prostoru Svevišnji je rasuo svoje bisere i obdario ga ljepotama kakve se rijetko mogu vidjeti. Ovaj dio Hercegovine, s onim na istočnom dijelu, do Trebinja, čarobnog grada na Trebišnjici, doima se kao cjelina koja ni u čemu ne zaostaje za hrvatskom Istrom, francuskom Provansom, talijanskom Toskanom i španjolskom Andaluzijom.
O ovim provincijama priča se i s poštovanjem piše, a na Hercegovinu, istinski mediteranski dragulj, navukla se medijska tama pa ona sama i nemoćna stoljećima živi život dalekog svijeta. Živi ponižena i stoljećima iskorištavana. Jučer jedni, danas drugi, i tako ukrug.
Hercegovina nije samo "kamen, krš i maslina", kako pjeva slavni Mate Bulić, nego prava misirska oaza. Tko za vedra dana pažljivo promatra zalazak sunca za hrvatsku planinu Biokovo, mora doživjeti prizor u kojemu se dodiruju nebo i zemlja. Hercegovina ima sve, ali stoljećima nema ono što je conditio sine qua non – uvjet bez kojeg se dalje ne može. Hercegovina stoljećima nema stabilan državni okvir, pravedan društveni poredak i svoj bankarski sustav. U takvim društvenim okolnostima teško je poći naprijed. Kako god, Hercegovina ima ono što nemaju Istra, Toskana, Provansa i Andaluzija.
Ja tako mislim!
Hercegovina ima vrijedne, radine, razumne i talentirane ljude.
Da je to tako, svojim perom svjedoči i slavni nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1974.). On piše ovako:
"Hercegovina, naročito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To je zemlja s puno kamena i malo ostalog, ali to malo što rodi, hranjivo je i plemenito i s vodom i zrakom daje zdrave, vrijedne i razumne ljude. Istina, Hercegovci su više skloni računu nego osjećaju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovito korisniji i prijatniji cjelini nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice."
Hercegovina nije siromašna zemlja.
Fra Didak Buntić (1871. – 1922.), glasoviti svećenik franjevačkog reda, piše ovako:
"Svijet priča i piše da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da to nije tako. Hercegovina je Misir, ali zbog bezdušnog ponašanja vlasti, koja ovu lijepu zemlju mrcvari i iskorištava dozlaboga, ona je postala siromašna.
Eto, to me boli!
Protiv toga moramo svi ustati.
Jer kada bi država pravedno plaćala naš trud i muku, u Hercegovini ne bi bilo siromašna čovjeka."
Teško je napredovati pod tuđom upravom. Od svijetlog sultana do današnjih dana i visokih predstavnika sunce granuti neće. Unatoč svemu i svačemu, u Hercegovini se mogu sresti ljudi koji prkose društvenim i poslovnim prilikama i postižu uspjehe koji izazivaju uzdah i divljenje.
S akademicima Mladenom i Milenkom Bevandom odazvao sam se ljubaznom pozivu Dobre Barbarića. Pošli smo posjetiti međugorsko etnoselo. Dočekao nas je čovjek srednje životne dobi, visokog obrazovanja i diplomatskih manira, duboka i umna pogleda koji je sa svojim bratom podigao naširoko i nadaleko poznato međugorsko Herceg etnoselo.
U toj oazi mira i sklada sve je na svom mjestu.
Pristupne ceste, parkirna mjesta, unutarnji i vanjski restoran, mala crkva, hotel, svadbeni salon i veliki kupališni prostor zovu putnika i prolaznika. Na svakom mjestu osjeća se rukopis glasovitog mostarskog arhitekta ing. Paje Omeragića i njegova darovitog sina ing. Mehmeda. U svakom, i najmanjem, projektnom rješenju može se pronaći poneka pogreška. Tko u međugorskom etnoselu pronađe propust, on je za veliku nagradu.
Toga jednostavno nema.
U krševitu kraju bez rijeke i najmanjeg potoka podići kupališni centar kakav ni bajna Opatija nema suhi je pečat na arhitektonski par iz poduzeća Omeragić, jednako tako i za složnu braću Barbarić.
Ovakvi i slični poslovni giganti mogu se sresti u širokobriješkom Mepasu, posuškim Volanu i Vokelu, grudskim Grafotisku i Violeti, čapljinskoj Lasti. Kada čovjek ovo razgleda, mora se upitati – što bi ovi vrijedni ljudi uradili da imaju stabilan državni okvir i domaću banku koja bi pošteno pratila i poticala njihov gospodarski rast?
U prethodnim kolumnama pisao sam o Mostaru, Čitluku, Čapljini, Ljubuškom, Grudama, Širokom Brijegu, Livnu, Tomislavgradu i Posušju. Današnjom kolumnom pošao sam s bunskog raskrižja preko Stoca, Ravnog i Popova polja – prema istoku. Na stotom kilometru od Mostara i tridesetom od Dubrovnika, između dvije megaturističke destinacije, smjestio se drevni grad Trebinje, grad koji proživljava vrijeme urbane renesanse.
O mnogim stvarima, pa tako i o podrijetlu njegova imena, postoji nekoliko verzija. Jedni ime grada izvode iz riječi tvrd, utvrda, trijebište; drugi govore da se prvi put spominje u putopisima Konstantina Porfirogeneta, a treći da se mjesto pod imenom Trebinje službeno spominje 1711. godine u pismu Petra Milardovića, izaslanika onodobnog ruskog cara. Najstariji materijalni dokaz o imenu nalazi se u trebinjskom naselju Policama.
Ako vas put povede prema dubrovačkoj rivijeri ili čarobnoj Boki, dobro je zastati, predahnuti i zastati u hladu čarobnih trebinjskih platana. Dok osjetite okus kave, još snažnije zapljusnut će vas miris lavande, oleandra, lovora, vriska i kadulje, a odmah ispred okolnih niskih i ravnih brda, plavetnilo i raskoš mora i Mediterana.
Glasoviti redatelj Feđa Isović voli reći:
"Ja žalim ljude koji nisu vidjeli i upoznali Trebinje.
Nisi Trebinjac, nisi, ako pod platanima nisi bio i piće popio.
Nisi Trebinjac ako i u snu ne znaš reći koliko grad platana ima…"
Na putu iz Mostara prema Trebinju, u središtu prostranog Popova polja, u Mrkonjićima, nalazi se rodna kuća sv. Vasilija Ostroškog. U pravoslavnom svijetu ovaj svetac ide u ravan katoličkom Anti Padovanskom. Malo tko zna da je sv. Vasilije Ostroški (1610. – 1671.), umro kao katolik, a još manje da je Stefan Nemanja (1113. – 1999.) s katoličanstva prešao na pravoslavlje. U Sutomoru, u Boki kotorskoj, samo stotinjak kilometara južnije od Trebinja, u crkvi sv. Petke do posljednjeg rata (do jučer) bili su katolički i pravoslavni oltari.
Oltar do oltara.
Jedan drugom nije smetao.
Jedan drugom nije prkosio.
U minulom ratu katolički oltar porušilo je crnogorsko bezumlje. Jesu li ljudi onih davnih vremena bili umniji, razumniji i pobožniji od nas koji živimo takozvano civilizirano vrijeme? Jedno vrijeme gradilo je zajednička svetišta, a ovo drugo – temeljito ih razaralo.
U središtu grada Trebinja nalazi se kastel s Osman-pašinom džamijom, kućom i ljetnikovcem obitelji Resulbegović, katoličkom crkvom Djevice Marije i pravoslavnom crkvom Preobraženja Gospodnjeg. U ovoj kolumni vrijedno je spomenuti da je u minulom, rušilačkom ratu katolička crkva ostala neoštećena. Sačuvana je. Iz rata je izišla bez razbijena crijepa i okrnjene fasade. Razgovarao sam s kolegama i prijateljima i pitao ih je li ovo moguće. Svi uglas kažu da je bilo zabrađenih i zaluđenih glava koje su rušile sve pred sobom, koje su željele jurišati na njezine zidine i sravniti je sa zemljom.
Eto, kažu mi, bio je jedan razuman, hrabar i odvažan vladika, a preko njegove zapovijedi nitko nije ni mogao ni smio. U godinama bezumlja ratni gradonačelnik Trebinja poigrao se sa zemljišnim knjigama i središte grada, s platanima, upisao kao isključivo vlasništvo Pravoslavne crkve. Razuman vladika, bez suda, spora i rasprava sve je vratio kako je i nekada bilo. Evo primjera i modela kako se mogu riješiti svi prijepori i svi sporovi.
Po mediteranskoj klimi i kulturi, po arhitekturi i lancu povijesnih utvrda, Trebinje je, u pravom smislu riječi, prozor Mediterana. Prozor koji se širom rastvorio i provjetrava nesporazume koje je donijelo minulo dvadeseto stoljeće. Jer, Trebinje iza zatvorenih škura, prema dubrovačkom Stradunu, Perastu, najstarijem pomorskom učilištu u Europi, Kotoru, jedinstvenom urbanom dragulju, i Mostaru, prirodnom središtu Hercegovine, ostalo bi zatočeno i zaleđeno u glavama priučenih vojskovođa i zaluđenih političara.
Trebinje je pitom, urban i lijep primorski grad. Danas se može reći da izletnik nije osjetio prave čari odmora ako nije zavirio i barem jedan dan proveo u trebinjskom Gradu sunca. "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš", kako pjeva uspješnica Ranka Bobana.
Na osam hektara hercegovačkog krša izgrađen je suvremeni hotel Panorama. Aqua park, wellness i spa-centar, galija s unutarnjim bazenom. Sportsko-rekreacijski centar, Bijeli grad, etnoselo, Omladinsko, Roditeljsko, Dječje i Veliko jezero s varoš-čaršijom i kongresnom dvoranom dostojni su divljenja. Kada bude dovršen projekt Bijelog grada sa 160 apartmana, s lancem restorana prodavaonica i suvenirnica, Trebinje će konkurirati susjednom Dubrovniku, pogotovo Herceg Novom.
Trebinje razdjeljuje rijeka Trebišnjica, a njegove obale povezuju mostovi. Među tim građevinama najstariji je Arslanagića most (1574.). Preimenovan je i sada se zove Perića most.
Mostovi su ruke koje spajaju obale i ljude i predstavljaju simbol života i ljubavi i prijateljstva.
"Lijeva i desna obala, jedna nasuprot druge, bez mosta koji ih povezuje, tako su strane i daleke", piše Ivo Andrić.
Središte Trebinja krase veliki uređeni parkovi i dva velebna spomenika. Jedan je podignut crnogorskom vladiki i slavnom pjesniku Petru Petroviću Njegošu (1813. – 1851.), a drugi – velikom pjesniku Jovanu Dučiću (1871. – 1943.).
Najbolji pogled na Trebinje i okolicu pruža se s platoa Crkvine, gdje je pokopan srpski pjesnik i diplomat Jovan Dučić. Putopisi i poezija Jovana Dučića, književni kritičari govore, brušeni su biseri i drago kamenje.
Nažalost, opet Ivo Andrić piše: "Od svih ljudi koji stignu na raskrižje, pjesnici najlakše zalutaju i pogriješe. Oko pjesnika lako se stvori prostor zablude, lako ga ponese vjetar jer često je samo s jednom nogom na zemlji. S koljem se ne smiju tući ljudi koji su u djetinjstvu zajedno preko ograde preskakali i zajedno se igrali."
