Čovjek ima pravo gledati na drugog s visine samo onda kada mu pomaže da ustane.
Ivo Andrić, nobelovac
Davno je to bilo. Ne znam ni kada. U jednoj staroj prašnjavoj knjizi pročitao sam i upamtio istočnjačku mudrost koja savjetuje: Kad god o drugom nešto pričaš ili prepričavaš, a to nije dobro, nije lijepo ili nije istinito, i ako samo jedno od to troje nedostaje, ne izusti ni jednu jedinu riječ.
Jezik za zube!
Zašuti!
I naš bosanskohercegovački mudrac, nobelovac Ivo Andrić, savjetuje isto:
“Izgovori svoju riječ glasno i šapatom, pa i noću kad se probudiš. Stani na svaku svoju riječ svom težinom tijela i izmjeri njenu nosivost. Njome isperi usta kao što dobar vinar usta ispire kada proba vino. Ako tvoja riječ sve to ne izdrži, nikada je nemoj izgovoriti.”
Vodu u usta!
Još jedan velikan pisane riječi, književnik Ivan Aralica, savjetuje:
“Ne treba se poigravati sudbinom drugog čovjeka, pa ni onda kada otkrivaš istinu. Nema čovjeka, naročito onog koji duže poživi, a da neki događaj ili neku nesreću iz svog života ne bi želio zaboraviti. Ako mu u tom zaboravu ne možeš pomoći, nemoj mu zaborav onemogućiti. Pogotovo ako je to što bi trebalo zaboraviti toliko teško i ubitačno.”
U poglavlju “Kaznena djela protiv časti i ugleda” bivše zakonodavstvo naše zemlje imalo je dva ozbiljna kaznena djela. Kazneno djelo uvrede i kazneno djelo klevete. Tko uvrijedi drugog, zakon kaže, kaznit će se novčanom kaznom ili vremenskom kaznom zatvora do tri mjeseca. Ako je kazneno djelo učinjeno preko tiska, sredstava javnog informiranja ili na javnom skupu, počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili vremenskom kaznom zatvora do šest mjeseci.
Kazneno djelo klevete nosilo je strožu i težu sankciju. Tko za drugog iznosi ili pronosi (prepričava) nešto što je neistinito i što može škoditi njegovoj časti i ugledu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Ako je to učinjeno preko tiska, sredstava javnog komuniciranja ili na javnom skupu, počinitelj će se kazniti zatvorom do jedne godine.
Tako je bilo nekada!
Kada bih u predstojećoj reformi pravosudnog sustava, a time i kaznenog zakonodavstva, i o čemu mogao odlučivati, zauzeo bih se za ponovnu kriminalizaciju uvrede i klevete.
Zašto?
Zato što me na to upućuje višegodišnje odvjetničko iskustvo i spoznaja o duševnim patnjama ljudi koji su bez osnove povrijeđeni i oklevetani. Ne bi to bilo ograničavanje slobode misli i govora, nego bi na jednom neuređenom i zatrovanom prostoru ljude natjeralo na ozbiljniji pristup prema onome čime se služimo od rođenja pa do odlaska na drugi svijet.
Natjerao bih ih na odgovorniji odnos prema izgovorenoj riječi jer ona može biti kao olovo teška, kao vrag crna i kao metak opasna, opaka i pogubna.
Danas živimo u vremenu i u svijetu društvenih mreža za koje često nije važno je li nešto dobro, je li lijepo i je li istinito. Ljudi svjesni da nema kaznene odgovornosti koja može dovesti do lišenja slobode počeli su se, jedni na druge, nabacivati najcrnjim bojama, najtežim uvredama, klevetama i različitim podmetanjima. Postoje ljudi, to svatko zna, koji po vrelom suncu i asfaltu, poput psa lutalice, ispruže jezičinu pa po društvenim mrežama pljuju i vrijeđaju sve što ne odgovara njihovu viđenju, često oskudnom i zamagljenom pogledu.
U neodoljivoj potrebi da sebe uzdižu, a sve oko sebe ponize svakog dana, od prve jutarnje kave do navečer, oni se obrušavaju na neku ustanovu, instituciju ili stranku, na neku struku ili tamo istaknutu osobu. Zašto? Zato što na tim ruševinama žele postaviti svoje likove i svoju društvenu ulogu. Sve oko njih jadno je i nedovoljno, nesavršeno i upitno: država i uprava, Crkva i svećenstvo, prvi i dalji susjed. Sve je trulo i nevaljalo.
U posljednjem stoljeću na prostoru naše zemlje odigrala su se tri tragična događaja – dva svjetska i jedan još teži i dugoročno pogubniji ratni sukob. Iz tih ratova izašle su vojske nesretnih, nezadovoljnih i unesrećenih ljudi. Kada se razvežu osvetnički jezici, nema tome kraja. Jer svaka se mržnja može ugasiti osim one koja dolazi od ljudske zlobe i zavisti. One vječito plamte. Kada zavist ovlada čovjekom, on će s vremenom izgubiti osjećaj za ono što je istinito, što je lijepo i što je dobro pa će aperkatom, najopasnijim udarcem od odozdo do gore, bez ikakvih obzira nasrnuti često na časna, moralna i društveno odgovorna čovjeka.
U spektru spletkaroša najopasnije su umišljene i ohole veličine koje, bez temelja i pokrića, svisoka gledaju na sve, a nikada nisu zavirile u svoju ispraznu ljušturu u kojoj nema ništa osim kancerogene ljubomore, zlobe i zavisti. I u džepu pokoja kost žrtve minulog rata.
Govor mržnje osobnih animoziteta doživio je svoju kulminaciju. U jednoj sjajnoj kolumni istaknuti književnik Josip Mlakić prepričao je ozračje iz romana Ivana Raosa “Prosjaci i sinovi”.
U kući leži mrtav čovjek koji treba biti pokopan. Nikome do njega nije. Nema ga tko žaliti! Ali, opet, da bi se prikrila nebriga, dođu žene umotane u crne marame, kleknu pored mrtvačkog sanduka, žmirkaju sažaljivim pogledima i čekaju trenutak kada će započeti njihova predstava žaljenja – naricanja.
- Hoćemo li, seko? – upita jedna.
- Neka još malo. Dok se svijet okupi.
- Hajde, počni više… Jadne ti smo i kukavne.
- Što ćemo sada, same i nesretne, moj Matane!? ‘Ko će se o nama sada brinuti?
Mali ljudi siđu u prvi kafić pa uz jutarnju ili podnevnu kavu, ako i za to imaju marku i pol, među sobom razgovaraju i pljuckaju lijevo i desno. Domet njihovih ogovaranja, ako ih netko sluša i na njih obraća pozornost, omeđen je ulazno-izlaznim vratima tog kafića. Oni malo imućniji i pismeniji posegnut će za društvenim mrežama ili žutim tiskom i tamo osuti paljbu iz arsenala svoje nesreće, neobuzdane zavisti i nezadovoljstva. Domet takvih istupa završit će u glavama onih koji čitaju portale ili kupuju bezvrijednu žutu tiskovinu. I jedno i drugo je bez osobito štetnih društveno-političkih posljedica.
Ozbiljni problemi nastaju kada najmoćniji ljudi jedne države upregnu šefove svojih ureda, najbliže suradnike, televizijske kuće, radiopostaje, reportere, fotoreportere i zakažu tiskovne konferencije na kojima će, iz punih usta, pljuvati na svog protivnika.
Na koga?
Prvi će nasrnuti na predsjednika svoje vlade, a ovaj, u tiskovnom revanšu, na predsjednika svoje države. Jedan će tiskovnu konferenciju držati u podne, a ovaj drugi – odmah iza njega. Audiatur et altera pars, neka se čuje i druga strana.
E, tu je vrag šalu odnio! Nije se dobru nadati.
Tako su se prije nekoliko dana sučelili Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, i Andrej Plenković, predsjednik njegove Vlade.
“Namjeri se junak na junaka, deli-Musa na Kraljevića Marka”, kaže jedna pučka pjesma.
I jedan i drugi zabrinuti su za promašaje Daytonskog mirovnog sporazuma i položaj sunarodnjaka u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Tako je počelo crno pljuvanje i vrijeđanje, poput Raosovih narikača iz Dalmatinske zagore.
- On je bio štićenik svih režima i dijete majke lekarke – reče predsjednik Republike Hrvatske.
- Sve što je iznio laž je i neistina – uzvraća predsjednik Vlade.
- Lažnom se dijagnozom oslobodio služenja vojnog roka – opet će onaj prvi.
- Reče li to onaj što je cmizdrio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i molio da ga prime u Savez komunista? – reče drugi.
- On blato i kal podmeće pod moje noge – žali se drugi.
- Ja govorim istinu! Ako mu se istina ne sviđa, neka se s istinom obračuna! – odlučno govori onaj prvi.
- On je ovoj zemlji isplazio jezik i pokazao srednji prst. On će nas jednog dana ostaviti i otići u Bruxelles. Tamo je njegov svijet, a ne ova država – grmi prvi.
- To reče onaj što je prije nekoliko godina kazao da je Hrvatska slučajna država – uzvraća drugi.
“O sram i grdoba!”, kaže veliki pjesnik Njegoš.
Ni dan Svih svetih nije bio dan zajedništva. Naprotiv, bio je to dan javnog raskola.
Predsjednik Republike, kao vuk samotnjak, položio je vijence i na Mirogoju zapalio svijeće. Njegova Vlada cvijeće i vijence položila je dan poslije. Je li ovime ugrožena stabilnost mlade države i klizi li ona prema ustavnom procesu opoziva?Ukratko, u balkanskoj krčmi pogašena su svjetla. Mira nema i neće biti dobro jer prilikama u Lijepoj Našoj najbolje pristaju stihovi Antuna Gustava Matoša: “Hrvatska vidje različitih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko Juda”.
