Naslovnica Kolumne

Svi su mislili da ću ja naslijediti oca. Ali ipak nisam otišao u svećenike

Moj otac je iznenada preminuo za vrijeme držanja mise u mjestu Elmina u Gani. I danas mislim da je prerano umro
13. ožujka 2014. u 09:34 0 komentara 474 prikaza


Davne 1939. godine kada je europski kontinent drhtao kao da prijeti erupcija vulkana većih razmjera, kada je mir na tom kontinentu krajnje narušen, kada su svi se bojali za opstanak zbog prijetećeg ratnog vihora kako nitko nije niti vidio niti sanjao, tada u jednom malom mjestu u Gani, točnije Akim Swedru, došao sam na svijet po prvi put. Tamo nije bilo ništa veliko, slično onom što se odvijalo u Europi. Znalo se za prijeteći rat, ali je to daleko. Bebe rođene tada u Europi su imale dobre izlede da ne prežive ili zbog bolesti ili izravnih rezultata ratnog djelovanja. Tamo u Akim Svedenu uživao sam u naručju svoje majke sve ono što svaka beba očekuje, majčine topline je bilo napretek. Nije bila glad, ali komaraca je bilo i za izvoz. I dandanas bi se moglo obogatiti izvozom komaraca da se od njih može bilo što iskoristiti. Moje djetinjstvo je idealno djetinjstvo, karakterizirano mirnoćom u kući. U više od 20 godina kako sam živio sa svojim roditeljima niti jednom nisam čuo da izmjenjuju riječi oštrim tonom niti su se svađali.

Ovako okruženje je ono što mi je oblikovao daljnji život. Nisam bio zaštićen od vanjskih utjecaja, ali kućna atmosfera od malih nogu je imala prevagu na mom putu razvoja. Moj je otac bio svećenik Metodističke crkve. Do smrti nisam vidio da je gledao druge žene. Nije pušio niti pio alkohol. Njegov životni standard je bio izuzetno visok, zato sam se bojao kad me je pitao bi li ja razmišljao o svećenstvu u Metodističkoj crkvi. Svi osim mene su znali da ću ja biti nasljednik mog oca. Ja sam mu bio junior. Jedino sam ja znao da neću biti svećenik jer sam i tada sebe vidio kao oličenje svega onoga što on nije. U adolescentskim godinama sa svim razvijenim nagonima nisam mogao sebe uspoređivati s ocem.

Znao sam da kao svećenik svatko će mi reći da mi je otac svetac naspram mene. Zato sam radije izabrao svoj drukčiji put u životu. Osim toga, nisam stvarno osjetio unutarnji duševni poziv prema svećeništvu. Da je moj otac bio živ, vjerojatno bih pristao da budem svećenik Metodističke crkve u Gani. Međutim, okolnosti jesu takve da je on iznenada preminuo za vrijeme držanja mise u mjestu Elmina u Gani.

Da bi me zainteresirao za profesiju u svećenstvu, uvijek me je otac pozivao da idem s njim kad treba držati misu, a ja bih se tada otišao spremati. Uvijek sam ostajao dugo u kupaonici, a on nije imao toliko vremena pa bi otišao bez mene. Tada ostajem kući, ali uvijek nakon mise pitam sestru o čemu je pričao na misi da barem znam nešto pričati u slučaju da me pita bilo što. Onaj put kada je trebao otići držati misu u gradu Elmine blizu Cupe Coost, glavnoga grada središnje regije, moj otac je i dalje mene čekao da završim maraton kupanja u kuaponici. Iznenadio sam se kad sam vidio da me čeka.

Pomirio sam se sa sudbinom i otišao s njim u Elmine. Nisam nikako shvatio da je to posljednji put kako ga vidim živog. Tek nakon mise uočio sam da je drugi svećenik zapravo završio misu. Mome ocu je pozlilo u alteru pa je uspio samo signalizirati drugom svećeniku da nastavi i tada pao u komu. Hitno je prebačen u bolnicu u Cape Coast gdje smo živjeli. Ono što ću pisati nimalo ne služi na čast našim liječnicima tada u bolnici u Cape Coastu. Na kraju mise su me obavijestili da je mom ocu loše pa je odveden u bolnicu. Kada sam stigao u bolnicu u Cape Coastu gdje smo živjeli, vidio sam kroz prozor da je moj otac na krevetu, ali sam u sobi. On leži na leđima i povraća. Meni kao laiku tada je bilo jasno da ne bi trebao ležati na leđima. Nažalost, nisam imao pristup ocu kako bih ga okrenuo, a rano ujutro su nam javili da je moj otac preminuo, mogu slobodno ovdje dodati da je zasigurno preminuo uz pomoć liječnika. Nisam očekivao tako ranu i iznenadnu smrt svoga oca. Imao je 71 godinu kada je preminuo. Bio je za mene zdrav, pokretan i snažan. Tek sam završio srednju školu te godine. Kao najstariji sin tada prisutan jer su moja dva starija brata tada bila odsutna, morao sam srediti ocu kosu i ostalo sve za pogreb. Taj trenutak mi je bio kao neki trenutak životnog saznanja. Tada sam vidio da nije ono što sam mislio da je bogatstvo, stvarno bogatstvo. Mislim na novac, zlato i ostale stvari. Imam još mnogo toga napisati o ovoj temi. Zato ću stati ovdje kako bih u idućoj kolumni mogao dovršiti ono što sam sada mislio napisati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.