Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Sve je moguće, pa i ovo

28. travnja 2022. u 14:24 0 komentara 297 prikaza

Od kada ljudi žive na planetu i po zemlji hode, iako ih je Svevišnji obdario vidom i razumom, s vremena na vrijeme među njima izbiju nesporazumi. Nekada verbalni, nekada tjelesni, nekada s elementima tragičnog ishoda jer često krivo vide i pogrešno sude. Ćud je ljudska voćka čudnovata, pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš. Tragične posljedice posvađanih ljudi i zaraćenih naroda neopisivih su razmjera. U ovom trenu o tome zorno svjedoči tragedija Sirije, kolijevke ljudskog roda, i Ukrajine, velike, mnogoljudne i drevne europske zemlje. Kada nesporazumi među ljudima zaprijete težim posljedicama, uvijek se pojavi netko s više razuma i više snošljivosti tko će uputiti na pogubnost takvog stanja i ponašanja. U prvi mah učinit će to domaćin kuće, u patrijarhalnim zajednicama otac - pater familias - a ako njega nema, onda druga najstarija muška glava. Ako se nesporazumi rasplamsaju, onda će to uraditi netko drugi. Predsjednik mjesne zajednice ili nekog drugog odbora upozorit će posvađane ljude da svojim postupcima ne zagađuju sklad društvene idile. Župnik će s oltara zaprijetiti paklom i njegovim ognjem, crnim vragom i njegovom družinom te svim mogućim patnjama.

Ako prva, druga i treća mjesna i nebeska instanca ne dadnu rezultat, onda će na teren ili, kako se češće može čuti, "na lice" mjesta doći sudac, mjernik i odvjetnik. U takvim prilikama, od mjesta do mjesta postoje protokoli ponašanja. Angažirane osobe, u narodu zvane babe narikače, svojim monolozima pokušaju sucu pokazati da je druga strana kriva za sve.

Na očevidu spora u malom mjestu na granici općina Grude i Imotski došao sam sa sudskom komisijom. Dan je bio vedar, sunčan, mediteranski prozračan. Trebalo je vidjeti u čemu je spor. Trebalo je čuti što će reći stranke, a što predloženi svjedoci.

U takvim okolnostima sporedni akteri, zvane babe narikače, uzimaju stvari u svoje ruke. S jedne strane ograde i plota od drače i pruća provirivala je starija žena zvana baba Mara, a s druge strane druga žena, jednako stara, jednako baba i jednako spremna na obračun. Tako iza plota baba Mara, umotana u crnu maramu iza koje se samo usta i oči vide, poskakuje, rukama maše i zvonkim glasom sikće:

- A, što hoćeš jadnice jadna?

- Hoću svoje i ništa drugo, srami se - uzvraća baba Šima.

- Što ću se ja sramiti. Neka se tvoji srame imena i prezimena, udbaši i partizani. Ja ću pred Boga doći čista obraza. Je li, a tko će drugi. Ti ćeš crnom vragu vatru ložiti i noge prati - kaže Mara. Podvriskuje i pjeni u bijesu.

- Dok je takvih, meni u paklu mjesta nema. Ja sam poštena žena. Imam čovjeka, imam svoju djecu. Što ćeš ti usidjelice. Ni kučeta ni mačeta. Da si išta valjala, netko bi te uzeo.

Ovako, a, a - žestoko raspalila Šima.

- Znaš li ti jadnice tko ti dicu napravi. Jadni Matiša misli da su njegova, a. U selu svatko zna, a, a, a ne znaš ni ti kad si sa svakim lijegala.

Kad je poletjela prva pa druga kamenica i plot se zaljuljao, sudac je intervenirao i zaustavio hvatanje za guše. Tko zna kako bi se verbalni obračun okončao.

Eto, tako nekako i ja danas vidim aktualne obračune Zorana Milanovića, predsjednika Republike Hrvatske, i Andreja Plenkovića, predsjednika njegove Vlade. Iza plota Pantovčaka i drugog, jednako visokog koji opasuje Banske dvore, iz dana u dan, ružnim i sve ružnijim riječima, objedama i poniženjima obasipaju sebe, svoju domovinu i bližu okolicu. A nema nitko moćan da kaže: -Dečko, hajde ohladi, kako je nekada pjevala jedna hit pjesma. Očito je da jednom i drugom stranom vlada nerazumna sujeta.

Obrazovani su ljudi, a kao da nikada nisu pročitali nauk nobelovca Ive Andrića:

"Izgovorite svoju napisanu riječ u sebi, šapatom i glasno, u svim prilikama i noću kada se probudite. Stanite na svaku napisanu riječ svom težinom tijela i provjerite joj nosivost, isperite njome usta kao što to radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša riječ sve to ne izdrži, treba je izbrisati i nikada ne izgovoriti."

Znao je mudri nobelovac da izgovorena riječ može biti neugodna, opaka i ubitačna. Pravi metak! Tko ne razumije ovu uputu i kome jezik služi poput mlina za meljavu, to je brzoplet, naivan i lakomislen čovjek. Njega se treba kloniti. Nepredvidiv je i opasan!

Tako predsjednik Vlade za predsjednika Republike Hrvatske, urbi et orbi, na sav glas kaže:

- On je običan šmrkavac i drogeraš.

- On je piroman i palikuća.

- On je divljak i patološki lažljivac.

- On je luđak i ruski agent.

Predsjednik države predsjedniku svoje Vlade, zanimljivim, osebujnim vokabularom uzvraća:

- On je zec i jazavac.

- On je vjeverica i udav.

- On je predvodnik bande za koju je kriminal zalijepljen poput žvakaće gume bačene na vreli zagrebački asfalt.

- On je poput Herostrat​a, onog koji je 350 godina prije Krista za malo više slave zapalio Artemidin hram u Efezu.

I tako u nedogled svuda okolo. Nisam nikada čuo i nigdje nisam pročitao da se na ovako uporan, brutalan i nepromišljen način prepiru i pogrdama časte dvojica vodećih ljudi jedne zemlje. Zato sam kolumni dao naslov "Sve je moguće, pa i ovo".

- Tko sam ja da sudim - davno je rekao Sveti Otac papa Ratzinger.

U ovom "krvavom" verbalnom neredu ne treba suditi jer svatko vidi i zna da se i jedan i drugi - predsjednik države i predsjednik Vlade - ne ponašaju onako kako nalažu ustavne norme i prisega koju su dali. Neprimjereno i neoprostivo je za najbližeg susjeda - za Bosnu i Hercegovinu - reći: "Prvo sapun pa tek onda parfem". S ovakve poruke neće se lako sprati rasistička pokorica.

Na prostore Bosne i Hercegovine sve češće, kao na vikend-izlete, dolaze poglavari s Istoka i Zapada. Svatko od njih govori što govoriti ne bi trebao. Svatko od njih morao bi znati da je Bosna, s njom i Hercegovina, rastrgana i umorna zemlja, natopljena kerozinom, benzinom i zapaljivim otpadom, te da mala žigica i krupna riječ mogu izazvati požar koji se vatrogasnim šmrkom i vodenim kanaderom neće lako ugasiti. Vatre i požara ionako je previše!

Kako god, ponovno tinjaju stara zgarišta!

Prije petnaestak godina Krunoslav Prates, urednik emigrantskih novina i agent jugoslavenske Službe državne sigurnosti, na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu osuđen je na kaznu doživotnog zatvora. Oglašen je krivim jer je s nekoliko ispaljenih metaka i nekoliko udaraca sjekirom lišio života Stjepana Đurekovića, osumnjičenog i odbjeglog direktora naftne industrije Ina - Zagreb. Tako odlučno i beskompromisno reagira svaka pravna država. Za organizirano, hladnokrvno političkog ubojstvo kazna doživotnog zatvora i amen.

Iz kaznenog procesa Krunoslavu Pratesu "ispala" su i otkrila se imena Zdravka Mustača i Josipa Perkovića - visokih dužnosnika Jugoslavenske tajne službe. Otkrilo se ime nalogodavca i organizatora ubojstva Stjepana Đurekovića, odbjeglog gospodarstvenika. Na koncu, prema stanju spisa, sve se uradilo i organiziralo da se od kaznenog progona zaštiti sina visokog političkog vladara - onoga koji je svojim kriminalnim radnjama ostvario enormnu materijalnu korist. Proces "Prates, Mustač i Perković" dostojan je velike filmske kriminalne priče.

Kada su nalogodavac i organizator političkog ubojstva trebali biti izručeni njemačkom pravosudnom sustavu, dogodio se poseban zakon, tzv. lex Perković. Uz ovaj zakon, snagom osobnog i državnog autoriteta, stali su Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike Hrvatske, i predsjednik njegove Vlade Zoran Milanović. Konačno, prije sedam godina Zdravko Mustač i Josip Perković uhićeni su, izvedeni pred sud u Münchenu i osuđeni na doživotne kazne zatvora. Oko procesa izručenja, istini za volju, ostale su pravne nedoumice!

Izvršenje kazne u Republici Hrvatskoj zahtijevalo je usklađivanje zakonskih normi. Kako u hrvatskom zakonodavstvu nema kazne doživotnog zatvora, pronađen je kompromis - Zdravku Mustaču izrečena je vremenska kazna zatvora u trajanju od 40, a Josipu Perkoviću od 30 godina zatvora. Imajući u vidu njihovu životnu dob, i ove kazne su doživotne naravi. Izrečene kazne zatvora osuđenici izdržavaju u Kazneno-popravnom zatvoru u Glini.

Pema hrvatskom zakonodavstvu, nakon izdržane jedne polovine kazne zatvora svaka osuđena osoba može podnijeti molbu za pomilovanje. Akt pomilovanja akt je milosti koji pripada predsjedniku države. Njemu i nikome drugom! Dakle, pozitivnom odlukom o pomilovanju ne mijenja se pravna kvalifikacija izvršenog kaznenog djela, niti se intervenira u visinu izrečene kazne. Osobito olakšavajuće okolnosti mogu uputiti na zaključak da je s polovinom izdržane kazne ostvarena svrha kažnjavanja - generalna i specijalna prevencija.

Kakva god odluka u postupku pomilovanja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića bude donesena, ona će u podijeljenom društvu otvoriti nove rovove i nove nesporazume. U zemlju je bačena atomska bomba razdora! Poput slavonske lubenice, zemlja će se na kriške pocijepati. Košpica će biti na sve strane. Sve će poći kuda ne treba i kako ne valja! Potpis generala Domovinskog rata kod neupućenog svijeta izazvat će dvojbe. Stvorit će se nova pravna i politička uskrsna zavrzlama. Razmahat će se jude i izdajnici, partizani i ustaše, radikali i orjunaši. Zato postupak pomilovanja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića zahtijeva osobitu političku i državničku mudrost.

Prije nekoliko dana predsjednik Vlade Republike Hrvatske reče da štetu koju je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini nanio Zoran Milanović ni mostarske kiše oprati ne mogu. Štetu koju je službeni Zagreb u posljednjih osamdeset godina nanio Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne mogu sprati ni vodopadi Krke i Zrmanje. Ja tako mislim!

Hercegovina je danas prosvijetljena i prosperitetna pokrajina. Bez stabilnog državnog okvira i domaćeg bankarskog sustava napravila je iskorak od sedam milja. U njoj žive časni, vrijedni, sposobni i odani ljudi. Tako Ivo Andrić piše: "Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. Hercegovačka pamet uvijek vuče naprijed i naviše. Jednako tako je i u produhovljenoj središnjoj Bosni, u pitomom kraju popločanom samostanima, franjevačkim muzejima i knjižnicama u Kreševu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Gučoj Gori."

Čemu se čovjek u Bosni i Hercegovini danas može nadati?

Što u ovoj i ovakvoj zemlji znači čekanje?

Bilo bi dobro, pametno i korisno na predstojećim izborima pronaći ljude koji su kadri "stići i uteći i na svakom mjestu postojati" da naše plovilo povedu mirnim vodama bez svađa i podmetanja.

Da već sutra ne bi bilo kasno.

Da prekosutra ne bude izgubljena i posljednja nada.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.