Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Sve funkcionira, jedino nitko nije provjerio zašto su naša djeca prestala pjevati

U dvije godine pandemije i potresa pročitao sam bezbroj samohvala prosvjetnih vlasti kako se nastava izvodi redovno, kako se zadaće na vrijeme predaju na Merlinu, Optimi... kako su kurikulumi ispunjeni
18. ožujka 2022. u 16:52 0 komentara 42 prikaza

Naša djeca više ne pjevaju, rekla mi je neki dan profesorica solfeggia iz glazbene škole. Mali vrtićanci jednako su veseli kao i prije, ali školska djeca sva su se uvukla u sebe – priča mi ona – i samo šute i gledaju iz zadnjih klupa. Takvo je iskustvo i drugih koji rade u nastavi. 

Sada, kada su se napokon učenici i studenti vratili u škole i fakultete, pokazalo se da su povučeniji i tiši, da teže prate i sporije odgovaraju, da se ne mogu koncentrirati i zapravo ne vide neku svrhu u svemu tome, iako im je drago da se opet mogu družiti s vršnjacima. Nešto smo pogrešno napravili. U ove dvije godine pandemije i potresa pročitao sam bezbroj samohvala prosvjetnih vlasti kako se nastava izvodi redovno, kako se školski serveri održavaju uredno, kako online predavanja počinju i završavaju u skladu sa školskim vremenikom, kako se zadaće nalaze na Merlinu, Optimi i Ms Teamsu i kako se predaju na vrijeme, kako su nastavni planovi i programi izvršeni, a kurikulumi ispunjeni – jedino nitko nije provjerio pjevaju li djeca još uvijek. 

A čak ni u Ukrajini muza nije ušutjela. Na jednom od bezbroj videa iz rata koji se vrte po društvenim mrežama, vidi se mlada žena u potpuno razrušenom stanu kako sjeda za bijeli koncertni klavir, čudom neoštećen. Stan je velik, i bio je lijepo opremljen, pomalo istočnoeuropski ukus, ali mladenački, s mnogo stvari iz Ikee. Bomba je očito tek eksplodirala, prozori su razbijeni, ormari otvoreni, zemlja iz tegli rasuta, vrata po stanu izletjela su iz dovratka i sve je u totalnom neredu. Kroz prozore se vide okolne zgrade, također u prilično jadnom stanju.

Žena, odjevena u zimsku jaknu i s pletenom kapom na glavi, rukom malo otrese žbuku s klavira, sjedne za njega i počne furiozno svirati Chopinovu etidu, broj 1, Opus 25. Svira bez nota, žestoko i odlučno, usred raspadnutog svijeta, na svojem lijepom glasoviru Essex, koji proizvodi Steinway, po cijeni od 18.000 eura. U međuvremenu ga je zacijelo već zaklopila, pokrila i s jednim koferom prešla slovačku granicu, anonimna među milijunima. 

Nema veće boli glazbeniku nego se odvojiti od instrumenta. Poljsko-židovski pijanist Władysław Szpilman, o kojemu je Roman Polanski prije 20 godina snimio nagrađivani film, držao se svojeg klavira iako su Židovi u Varšavi bili progonjeni kao divlje životinje. Ondje ga je zatekao njemački satnik Wilhelm Hosenfeld i zamolio da mu nešto odsvira, što je Szpilman, zapušten, neobrijan i klimav i učinio – i opet Chopin, Nocturno broj 1, koji je u filmu, gdje je glazbenika glumio Adrian Brody, zamijenjen atraktivnijom Baladom broj 1, Opus 23. 

Hosenfeld je, doduše, već bio pokoleban u svom nacizmu i neko je vrijeme pomagao Židovima, pa nije trebalo mnogo da ga Szpilmanova svirka gane, nakon čega mu je dopustio da se i dalje skriva, i čak mu donosio hranu, čime mu je spasio život. No nije vjerojatno da će ova ukrajinska pijanistica svojim Chopinovim suzama i bijesom ganuti Moskvu. Kao što je Staljin imao svoje orgulje – kako su nazivali kaćuše, višecijevne raketne bacače iz Drugog svjetskog rata – tako i sada Putin ima svoje ubilačke instrumente čiji ga pjev opija. Dapače, spreman je odsvirati i posmrtni marš civilizaciji, u strašnom krešendu Sudnjeg dana, uz timpane i fanfare nuklearnog oružja. 

I tako za našu djecu nema ničega tajnovitog iza sedam gora i sedam mora, nego se razaranje prikazuje izravno u dnevnom boravku; nebom naše djece ne lete anđeli nego navođene rakete i borbeni avioni, demoni osvete u ovom paklu koji uzalud nazivamo rajem; ako i anđeoski korovi pjevaju negdje u bezmjernim visinama, mi to ne možemo čuti od tutnjave mlaznih aviona i krstarećih projektila. Pa kad već tako stoje stvari, samo da sam ja ministar, ja bih rekao djeci i učiteljima da ugase kompjutore i da upale noge za šetnju; da ne provjeravaju Yammer, nego da odu provjeriti jesu li šafrani proljetos niknuli; da zaborave kurikulum i puste iz grla jedan glasni i srdačni kukuriku! 

Neka ne brinu zbog kvalifikacija i klasifikacija, cjeloživotnog učenja i ostalog obrazovnog mučenja, nego neka sjednu na klupu u park. Jer stvarno je glupo posljednje dane svijeta ne iskoristiti za lijepu šetnju. Pogotovo kad su tako lijepi i sunčani.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.