Svojedobno sam u rukama imao knjigu “Tragedija genija”. Dvaput sam je pročitao. Posudio sam je na čitanje i tako joj se zagubio trag. Sjećam se opisa životnih nevolja velikana minulih vremena - genijalnog skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756. - 1791.), velikog književnika Friedricha Schillera (1759. - 1805.) i drugih. To me potaknulo da se današnjom kolumnom, tek malo, dotaknem životnog puta dvojice genijalaca - fizičara Nikole Tesle i književnika Ive Andrića. Sudbine su im nalik jedna drugoj!
Nikola je na životnu stazu zakoračio u Lici. Ivo u središnjoj Bosni.
Iznad njihovih rodnih mjesta pušu isti, hladni vjetrovi i liju slične, kose kiše. Dijeli ih nekoliko brda, jedna velika planina i krivudava cesta duga 350 kilometara. Praktično - genijalci iz malo većeg i malo šireg susjedstva.
Komšiluka.
Nikola je 1912. godine odbio primiti Nobelovu nagradu za fiziku.
”Moj sunositelj Nobelova priznanja Thomas Edison (1847. - 1931.) - nije znanstvenik”, pravdao je svoj nesvakidašnji postupak.
Prije šezdeset godina Ivo Andrić okitio se Nobelovim vijencem za književnost. Na pola puta između Doca na Lašvi i ličkog Smiljana, s Livanjskog polja na put najvišeg, Nobelova priznanja, zakoračio je mladi znanstvenik Mate Rimac. On sigurno korača i stići će do tog trona.
Nikola Tesla rođen je 10. srpnja 1856. godine u Smiljanu kod Gospića. Prve godina života proveo je s ocem Mihajlom, pravoslavnim svećenikom, majkom Đukom, bratom Danom i sestrama Milkom, Angelinom i Maricom.
”Moja majka potječe iz pravoslavne svećeničke obitelji. Bila je mudra, pametna i vrijedna žena. Njezina nesreća je što je bila daleko od sveučilišnih voda”, piše Nikola. Nigdje nisam našao podatke o životnom putu Nikolina brata Dane i sestre Milke, sestre Angeline i sestre Marice. Kao da se nisu ni rodili, kao da nisu imali nikakvog dodira s bratom, genijalnim Nikolom.
Zanimljivo je!
Nakon svršetka gimnazije Nikola je dvije godine pauzirao. Nije u školu išao. Majka je željela da postane pravoslavni svećenik. Željela je da u Smiljanu, u crkvi sv. Petra i Pavla, naslijedi oca Mihajla. Nikola je tu mogućnost odlučno odbio. Otišao je na školovanje u Graz. Jedno vrijeme živio je i studirao u Pragu. Nema validnih dokaza da je završio fakultet. Enciklopedija Britanicca, mjerilo najstrožih mjerila, uvrstila ga je među deset najumnijih ljudskih stvorenja.
Slavenski čovjek!
Ličanin!
Bio je čovjek posebnih osobina.
Netko će reći i čudak!
Pripovijeda se da je u trećoj sobi od svoje čuo kucanje sata budilnika. Slijetanje muhe na stol izazivalo je buku i nemir u njegovoj glavi. Ako bi na putu prema nekom ulazu naišao na broj tri ili na broj koji je djeljiv s brojem tri, Nikola bi tri puta kuću obišao, tri puta bi ruke oprao, pa tek onda zakoračio unutra. U restoranima za vrijeme objeda uvijek je sjedio sam.
Na rukama je nosio bijele rukavice. Nije podnosio nakit na ženama. Osobito bijele bisere. Zbog nakita je svoju tajnicu s posla znao vratiti. U mirovini se družio s golubovima. S njima je po newyorškim parkovima šetao, razgovarao i hranio ih. Imao je svoju miljenicu - bijelu golubicu. Odazivala se na svaki Nikolin poziv i zvižduk.
Iz Pariza je 24. svibnja 1892. godine došao na pokop majke Đuke. Nikada više nije posjetio ni vidio rodni Smiljan. Na poziv zagrebačkog gradonačelnika Milana Amruša (1848. - 1919.), pri povratku u Pariz, zastao je i u Gradskoj vijećnici održao znanstveno predavanje. Na rođendansku čestitku dr. Vladka Mačeka, hrvatskog odvjetnika i političara, odgovorio je: “Ponosan sam na svoj srpski rod i svoju hrvatsku domovinu”.
Prihvatio je počasni doktorat zagrebačkog Sveučilišta. U Srbiji je bio samo jedan dan. Na Elektrotehničkom fakultetu održao je znanstveno predavanje i vratio se.
Nikola Tesla umro je 7. siječnja 1943. godine u jednom newyorškom hotelu.
U Americi je doživio planetarnu slavu.
Mjerna jedinica gustoće magnetnog toka dobila je ime po Nikoli Tesli. Jedno nebesko tijelo također. Spomenici u slavu Nikole Tesle, poput kiparskog biserja, rasuti su po Americi, Kanadi, velikim europskim državama i gradovima. U Zagrebu, na raskrižju Preradovićeve i Masarykove ulice, nalazi se monumentalni spomenik, rad bliskog prijatelja - Ivana Meštrovića. Pred beogradskim Elektrotehničkim fakultetom spomenik je hrvatskog kipara Frana Kršinića. U beogradskom Muzeju nalazi se poprsje, rad Ivana Meštrovića.
Zračna luka u Beogradu slavi ime Nikole Tesle. Savo Kosanović, srodnik Nikole Tesle, urnu s pepelom i drugim vrijednim stvarima predao je Gradu Beogradu. Bio je to poticaj za gradnju Muzeja.
U vrijeme smrti Nikole Tesle Europom je harao Drugi svjetski rat. Pedeset godina kasnije njegovim rodnim krajem, bližim i širim prostorom, još jednom plamtio je novi ratni obračun. Rodna kuća Nikole Tesle dvaput je paljena. Spomenik u Gospiću oštetila je hrvatska vojska. Glavni trg u rodnom Gospiću preimenovan je. Da je doživio ratna divljanja i ono što je uradio njegov srpski rod i njegova hrvatska domovina, vjerojatno bi se odrekao i jednog i drugog - i svog srpskog roda i svoje hrvatske domovine.
Tako je uvijek i svugdje na svijetu kada pušku i vlast u ruke uzmu nedorasli, obijesni i svakakvi ljudi.
Albert Einstein (1879. - 1955.), njemački Židov, najblistaviji um i najveći teorijski fizičar, odrekao se njemačkog državljanstva te, poput Nikole Tesle, nastanio se u Americi. Kad ga je izraelska vlada pozvala da se doseli i preuzme časnu fotelju predsjednika države, odgovorio je:
”Jako sam ponosan na vašu ponudu, ali i žalostan, jer je ne mogu prihvatiti. Ja to ne znam raditi”.
Kakogod, dolaze bolja vremena.
U povodu stotinu i pedesete obljetnice od rođenja - 10. srpnja 2006. godine - obnovljena je rodna kuća Nikole Tesle. Obnovljena je i crkva sv. Petra i Pavla u kojoj je Nikolin otac obavljao svećeničke, parohijske dužnosti. Otvoren je i Memorijalni centar. Kako se rodna kuća, crkva i muzej nalaze u neposrednoj blizini autoceste Zagreb - Split, rodno mjesto Nikole Tesle postaje značajna turistička atrakcija. Eto, ako vas, kao putnika i namjernika, obveze povedu autocestom, veliki prometni znak podsjetit će vas i pozvati da posjetite rodnu kuću Nikole Tesle. Znameniti svjetski fizičari pošteno govore da su suvremene tehnološke inovacije začete u glavi našeg Ličanina - Nikole Tesle. Grad Mostar nema njegovu ulicu. Nema je ni bosanskohercegovačka prijestolnica Sarajevo.
”O, sram i grdoba!”, pjeva veliki Njegoš.
Prokletstvo progona malo koga je pratilo kao bosanskohercegovačkoga nobelovca Ivu Andrića. Rodnom gradu Travniku i domovini Bosni i Hercegovini, svojim književnim djelom podigao je velebni spomenik koji se vidi u svakom kraju kugle zemaljske i koji bliješti u oku svakog iole obrazovana čovjeka. U njegovu rodnom gradu nema trga ni avenije, ulice ni prolaza, mosta ni podvožnjaka, niti škole i ustanove koja ponosno nosi njegovo ime.
Matica hrvatska, Ogranak Mostar, i Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” zajedničkim snagama pokušali su ishoditi da jedna mostarska škola ponese ime nobelovca Ive Andrića. Nismo uspjeli! Tko to može razumjeti!?
Na početku rata, 1. srpnja 1991. godine, petorica bošnjačkih, neukih jurišnika, macolama, teškim čekićima, srušila su spomenik Ivi Andriću i bacila ga u rijeku Drinu. Nakon svega, bi li se Ivo Andrić mogao odreći svog Doca i Travnika, svoje Bosne i Hercegovine, i u očaju zagrebačkih dana ponovno napisati:
“Ja ovdje nemam nikog svog”.
Ne. To se neće dogoditi.
Neće dopustiti ljudi poput gospođe Snježane Köpruner, svjesne i odgovorne travničke poduzetnice. Rodnoj kući Ive Andrića vratila je sjaj i pretvorila je u mjesto dragih susreta. Dugo nisam bio. Čekam priliku kada ću se ponovno prošetati rodnom kućom književnog genija, čitati mudre misli i poruke rasute po zidovima restorana i počastiti se delicijama prestižnog travničkog restorana Ex ponto.
Autsajder na društvenoj pozornici, poput potpisnika ovih redova, želi biti oprezan kada piše o onom što se dogodilo u zemlji koja je, u ratu i poraću, potrgala linije zajedništva i koju su zapljusnuli valovi straha od onoga što bi se u skoroj budućnosti, možda još i ovog proljeća, moglo dogoditi.
Ali, opet, treba pisati i upućivati na protuslovlja vremena. Jer, puno je starih, ukorijenjenih nepravdi i nesporazuma koji se, s vremena na vrijeme, bude, sazrijevaju i čekaju pogodan trenutak da progovore jezikom koji jedino razumiju - da u ruke uzmu macole i počnu lupati po spomenicima Nikole Tesle i Ive Andrića, genijalnih ljudi kojima se ponosi cijeli svijet.
Bosna i Hercegovina mora se osloboditi mržnje i straha. Inače, mlado i staro, učeno i neuko, kršteno i nekršteno, krenut će stazom bez povratka.
Alarm se mora oglasiti.
Okidač masovnih odlazaka povukla je neuređena država, nemoćan pravosudni poredak i korupcija s elementima pećine o kojoj je, prije osam stoljeća, pisao sv. Toma Akvinski. Siguran sam da na svijetu ne postoji zemlja u kojoj se ne poštuju odluke najviših sudova, pa i onih koji se zovu ustavnima.
Kada je to tako, a tako jest, naša zemlja, malo-pomalo, pretvara se u svoj besmisao. Tko je za ovo odgovoran? Svi pomalo, a najviše oni koji su tijekom proteklih tridesetak godina odlučivali o svemu. Moguće, ponajviše oni koji izdaleka vuku konce naše zle povijesti.
Rekao sam i još jednom ću reći: alarm se mora upaliti. Mora se oglasiti! Najmalobrojniji, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prepolovljen je. Prema popisu stanovništva obavljenom 1991. godine, u Bosni i Hercegovini živjelo je 760 tisuća Hrvata.
Zli statistički podaci pokazuju da je taj broj sveden na 350 tisuća. Može li biti težeg i crnjeg pokazatelja minulih desetljeća koja se žele okititi lovorovim vijencem demokratskih promjena i postignuća?
Ništa i ni u čemu nije bolje u bošnjačkoj i srpskoj narodnoj zajednici.
Gusta magla na sve strane zalegla.
