U neka davna, prastara vremena, našom je zemljom hodao putopisac koji je skupljao narodne pjesme, bilježio običaje i pučka vjerovanja. Jedno od takvih vjerovanja opominje da čovjek, ma koliko god bio umoran i zabrinut, pod orahom ne smije zaspati jer u njegovim granama odmaraju svi đavoli ovoga svijeta i smišljaju paklene planove. Ako zaspi, ni najbolji sefardski liječnici neće mu pomoći. Ako pod kakvim velikim i razgranatim orahom zaspi poglavar zemlje, nema tog državnika i vojskovođe koji bi mu mogao pomoći.
Pod kakvim je orahom usnulo naše troglavo Predsjedništvo pa je ovako kako je!?
Urušili su se temelji naše državne zajednice pa ona i dandanas, trideset godina nakon Daytona, šepa na jednu, a još više na onu drugu, desnu nogu. I poluslijep čovjek vidi da je to invalidna tvorevina kakvu svijet ne poznaje i kojoj su, da bi zimu preživjela i proljeće dočekala, nužno potrebne ortopedsko-političke intervencije.
I površnom promatraču jasno je da je Daytonski mirovni sporazum Bosni i Hercegovini donio primirje, a ne trajni mir i napredak. Naš mudar narod zna reći "Drži vodu, dok majstori odu". Daytonski velemajstori su otišli, razišli se, nesporazumi ostali i namnožili se - žive i čekaju novu priliku da progovore jezikom prikrivenih namjera i planova. Malu, iscrpljenu i razgrađenu, stoljećima nesretnu zemlju, cijepaju k'o zrelu lubenicu, a iz dana u dan, iz godine u godinu, na ražanj je natiču kao da nisu čuli lijepu zavjetnu pjesmu: "Osta danas, osta dovijeka".
Na vrijeme je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine upozoravala na neodrživost i nepravednost daytonskih rješenja. Jer, tko je i na temelju čijih ovlasti otpisao i prepustio plodnu, vodnu i plemenitu Posavinu? Krešimir Zubak, hrvatski političar i sudionik daytonskih lomova, časno se uzdigao i rekao: "Ne, ja to neću potpisati! Bio sam sudac i odvjetnik. Znam što znači nepravedna presuda i loša obrana. Takvu izdaju ne mogu pod svoj šešir staviti".
Potkraj prošlog mjeseca Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini održala je znanstveni skup koji je posvećen utemeljenju prve pučke škole u Bosni i Hercegovini. Prije dvije stotine godina, baš u posavskoj Tolisi, fra Ilija Starčević (1794. – 1845.) utemeljio je prvu pučku školu. O tom događaju znanstveno i briljantno govorio je akademik Mladen Bevanda (1940.), predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH.
U pitomoj Tolisi prosvjetno je ishodište jednog naroda.
Tu je početak.
A nakon toga – propust do propusta.
Nepravda na svakom koraku.
Neće ovo na dobro izaći!
Građevine koje su satkane od slabog materijala i lošeg vezivnog tkiva s najblažim potresom znaju se sasuti kao kula od karata. Ni jedna državna zajednica nije duga vijeka ako nije utemeljena, sagrađena i učvršćena na pravednim temeljima. Jer, netko će se danas ili sutra pobuniti i – eto novog sukoba i novog početka.
Kako god, nisu u pravu oni koji pišu da u Bosni i Hercegovini žive primitivni ljudi koji se međusobno muče i zlostavljaju, a s vremena na vrijeme jedni druge ubijaju, i da će tako biti do kraja vijeka i svijeta. Bosna, s njom i Hercegovina, zemlja je nobelovaca, znanstvenika, najboljih književnika i pjesnika, općenito – zemlja umnih, čestitih i radinih ljudi.
Kasna je noć!
Meni se ne da zaspati.
Muči me pitanje na koje nemam pouzdan odgovor.
Hoće li zemlja, nakon ratnog i postratnog nereda, konačno poći u pravom smjeru? Pogibelj nije minula. Od velikog unutarnjeg nemira, nepravde i nesporazuma svijet se uzburkao. Sve što je zlo, naopako i nevaljalo diglo se i uzavrelo, kao da želi napraviti dugu odstupnicu mira i napretka od stagnacije i nereda.
Zašto je to tako?
Je li naša državna zajednica usnula pod velikim, razgranatim orahom, pa nikako da se oporavi i uspravi? Jer, nitko ne zna kako će se daytonska zavrzlama razriješiti i gdje bi tko mogao završiti. Nije ovo vrijeme tihog posezanja, nego otvorena borba za dio jedne, nesretne zemlje. Zaista, ovo je vrijeme oskudno, teško i politički neizvjesno.
Naša domovina mala je zemlja.
Ali, opet, ona je puna svjetlosti, povijesnih događaja i lomova. Ivo Andrić piše da bi bio nesretan ako se drugi i svaki idući put u Bosni ne bi rodio.
"Ja vidim da naše zemlje po njenoj ljepoti, po onome što ima i što može dati na svijetu nema. Kada sam u Hercegovini uvijek osjećam kao da sam u bestežinskom stanju. Ovdje se brže hoda, lakše diše i bolje misli".
Zaista, ovdje je Stvoritelj ostavio vidljive tragove svojih ruku. Dovoljno je pogledati vodopade na Plivi, Kravici, Koćuši i Štrbačkom buku, prošetati se Posavinom i Semberijom, središnjom Bosnom i dolinom Neretve. Nedostaju samo dvije stvari - nedostaje bolje uređena državna zajednica i mirnija vremena. Jedna pučka pošalica kaže "Bolje je biti malo slijepa nego previše lijepa".
Sjedim i slušam uzoritog kardinala Vinka Puljića (1947.) kako se, poput brižna oca i pastira, žali Richardu Holbrookeu (1941. - 2010.), visokom predstavniku međunarodne zajednice, na muke i nevolje svog puka i naroda. Blagim riječima i toplim pogledima u lice mu govori i u brk kreše.
Zna uzoriti kardinal s kim sjedi i s kim razgovara. Zna da je to čovjek od koga se svemu možeš nadati i svašta doživjeti. Zna da je za njegovim stolom vješt, moćan, lukav i kao zmija opasan političar koji, u svakom času, može nešto dodati ili oduzeti, nešto zažariti i zapaliti. Ako zatreba, nešto i bombardirati.
Moćni Richard pristojno sluša, a pogledom punim siline i šumskog mraka nepristojno odgovara: "Mi o svemu odlučujemo".
Nije to ništa novo.
I nije od jučer.
Tako je od vremena sultana, paša i vezira, kraljeva i maršala, do današnjih dana.
Od pada Bosanskog Kraljevstva i 1463. godine, oko naše zemlje, nikom krive i nikom dužne, igra se međunarodna tarapana. U tom kolu predugo igraju i igru predvode nevješti plesači koji se pri svakom pokretu i okretu - nekada glavama, a nekada i stražnjicama - sudaraju.
U podnožju bosanskih planina i hercegovačkih brda domoljubni svijet stoljećima se sudara s bezobzirnim osvajačima željnih tuđe zemlje, bujnih šuma, čista zraka i bistrih voda. Sudaraju se pravda i nepravda, suverenitet i nasilništvo.
Književnik Ivan Lovrenović, mali Krleža našeg vijeka i vremena, čovjek koji savršeno razumije zamršeni bosanski čvor, piše:
"Davno sam napisao i više puta ponovio da politika Zagreba prema Hrvatima sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini nikada nije bila tako aktivna kao u vrijeme prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ali, nažalost, bila je katastrofalno pogrešna".
Je li u prosudbi turbulentnih vremena veliki književnik napravio veliku pogrešku, pokazat će vrijeme koje dolazi.
Vrijeme nikada ne griješi.
O tragičnim posljedicama zagrebačkog "zagrljaja" iz 1941. godine sve je jasno i o tome nije potrebno raspravljati. Djeca naše djece i djeca njihove djece na svojim će leđima nositi breme, stigmu i sramotu Jasenovca, ideologije dr. Ante Pavelića (1889. - 1958.), doktora pravnih znanosti, nažalost - kolege odvjetnika.
Baš onako kako će djeca srpskog roda i poroda stoljećima nositi stigmu i bestijalnu sramotu srebreničkog genocida i bezumlja generala Ratka Mladića.
Ovaj nered ne može se više gledati.
Razmišljam i sebe samog pitam - je li Zagreb siguran oslonac iz kojeg će sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini niknuti svjetlija, mirnija i sigurnija budućnost? U minulim vremenima bilo je previše grmljavine, a malo oborina.
Istina, nešto malo, s vremena na vrijeme, dođe preko Središnjeg državnog ureda za pomoć Hrvatima izvan Republike Hrvatske, k'o ubogim i sirotim rođacima. A s ovih strana, jedna za drugom, stižu duhovne, intelektualne, znanstvene, domoljubne i ničim mjerljive gromade: zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, zadarski nadbiskup Zdenko Križić, varaždinski biskup Bože Radoš, porečko-pulski biskup Ivan Štironja, pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, k tomu još i Petar Rajić, nadbiskup i apostolski nuncij.
Što u duhovnoj, kulturnoj i domoljubnoj povijesti jednog naroda znače ovi ljudi, nitko živ prosuditi ne može. Kratko i jasno - gospodo, na ove strane prestanite gledati svisoka!
U svijetu ozbiljno vrije.
Ni u našoj blizini nije ništa bolje.
Društvenim mrežama kruži morbidna snimka iz jednog dječjeg vrtića. Odgojitelj u crnom ogrtaču, duge i tamne brade i kose, za klavirom sjedi i svira, djecu predvodi i složno pjevaju:
"Ceo dan šetaju po selu,
četnici u novom odelu,
dugačke im i kose i brade
na kapama sve zlatne kokarde.
Svi četnici brat do brata,
i slušaju Đurić komandanta,
oni idu savet da potraže,
od svog brata đenerala Draže."
E, kako bi bilo dobro da djeca uče i pjevaju hitove Davorina Popovića:
"Da sam ja netko,
ne bi ljudi život proklinjali,
kako bi se živjelo
i kako bi se voljelo.
I kako bi dobro bilo
da sam ja netko"…
