Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Sporo, tromo – nikada i nikako

28. prosinca 2020. u 17:05 0 komentara 286 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Redoviti sam čitatelj Večernjeg lista. Dugo se poznajemo i savršeno razumijemo. Radni, a još više neradni dan, započinjem s jutarnjim espressom i stranicama Večernjeg lista. Pogotovo subotom kada se pojavi u raskošnom izdanju s Obzorom za društvo, gospodarstvo, kulturu, sport i zabavu. S vremena na vrijeme u svom omiljenom glasilu objavljujem kolumne koje se dotiču aktualnih društvenih događaja. Godina po godina, mjesec po mjesec, tjedan po tjedan i evo kolumne: “Sporo, tromo, nikada i nikako” koja nosi jubilarnu oznaku i broj 400.

Ponekad kolumnama zavirim na stranice naše povijesti. Bez takvog izleta teško je razumjeti labirint vremena u kojemu živimo. I snalazimo se. Na stranicama Večernjeg lista često, baš često, može se pročitati kako po našoj zemlji, uzduž i poprijeko, teče gradnja magistralnih i lokalnih cesta. Tako prođe i peta godina od svečanosti otvorenja graničnog prijelaza na Bijači, a od tada nema svečanosti, nema prerezivanja vrpce i otvaranja nove dionice u Hercegovini. Govori se da bi dolazeća godina mogla dovesti autocestu do Mostara i Stolac povezati s morem i Neumom.

Kako god, negdje je ozbiljno zapelo!

Justinijan, veliki car Istočnog Rimskog Carstva, 482. – 565., rođen je u Sjevernoj Makedoniji. Bio je jedan od najmoćnijih bizantskih careva. Za vrijeme njegove vladavine restaurirano je antičko Rimsko Carstvo na Istoku i Zapadu. Na vrhuncu moći, sretan zbog uspjele restauracije svoga carstva, napisao je: Iustitia regnorum fundamentum – Pravda je temelj države. Veliki car ustanovio je besprijekornu vladavinu prava i na tim temeljima podigao svoje carstvo. Izgradio je povijest.

Kada je moćno Rimsko Carstvo pokorilo otpor ilirskih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora i te prostore počelo uključivati u svoj sustav, došlo je do grandioznog projekta gradnje cesta po neprohodnim bosanskim i hercegovačkim brdima, gudurama i planinskim prijevojima. Jer plovnim putovima Neretve, Vrbasa, Drine i njihovih pritoka, bilo je teško i sporo, a u određeno godišnje doba nemoguće izvlačenje prirodnih bogatstava.

Sve rimske ceste bile su široke između 3,5 i 4 metra. Nisu trebale biti šire jer je raspon kola kojim se teret prevozio bio jedan metar. Nijedna zaprežna kola tog vremena nisu bila šira od metra i pol. Sve rimske ceste bile su popločane kamenom kaldrmom i opremljene odmaralištima, prihvatilištima i smjerokazima. Jedan cestovni pravac išao je od Narone, tada velikog urbanog središta i biskupskog sjedišta, preko Čapljine, Prenja, Boračkog jezera, Bradine i Sarajevskog polja. Drugi cestovni pravac granao se prema Stocu, selima i naseljima koja su bila položena u istočnom dijelu zemlje, sve do rijeke Drine.

Povijest svjedoči da je za vrijeme vladavine cara Tiberija od 14. do 20. godine našeg vremena, u pravom građevinskom stampedu, po našoj neprohodnoj i besputnoj zemlji – i okolo – izgrađeno šest stotina (588) kilometara čvrstih rimskih cesta. U vrijeme gradnje rimskih cesta nije bilo suvremene građevinske operative: bagera, rovokopača, utovarivača, kipera, miksera i tko zna koliko još pomagala. Sve je bilo u mišicama rimskih vojnika i domaćeg stanovništva. Na probijanju i izgradnji cesta radilo je mlado i staro. Radilo se danju i noću, po suncu i vjetru, po kiši i snijegu. Gotovo dvije tisuće godina kasnije i danas se vozamo rimskim cestama. Po njihovoj trasi gradi se suvremeni cestovni pravac zvani koridor Vc.

U svibnju ove godine, u kolumni “Brotnju u pohode”, dotakao sam se gradnje ceste koja vodi od Zvirovića do Međugorja. Dionicu dugu pet ili šest kilometara mještani zovu “ukleta” cesta.

Zašto baš tako?

Vjerojatno zato što se još ne nazire kraj gradnji odvojka koji nema nijednog tunela, mosta, nadvožnjaka ni bilo kakve druge prepreke. Stalno se nešto radi, a nikako ugledati kraj građevinskoj cestovnoj trakavici.

Međugorje se crveni od stida i bijesa.

Najveće Marijansko svetište u koje sa svih strana svijeta dolaze milijuni putnika, cijelo desetljeće čeka da se dovrši taj odvojak. Ako se ovom dinamikom budu gradile ostale dionice, glavne i sporedne ceste po našoj zemlji, za kraj će nam trebati jedno cijelo stoljeće.

Povijest svjedoči da dobre ceste znaju donijeti stotinu problema. Kad se jedan narod nađe u nevolji i kad mu zaprijeti opasnost od napada moćnog neprijatelja, on će se pobrinuti za svoju obranu. Kako? Iskustvo je pokazalo da je najbolje ceste pregraditi, prorovati ih i tako zaustaviti prodor neprijatelja. Tako je bilo dok se nisu pojavili zrakoplovi, bespilotne letjelice, sada i dronovi. U književnom remek-djelu “Travnička kronika”, velemajstor pera i pripovijedanja, nobelovac Ivo Andrić, opisuje kako u vezirskom gradu Travniku jedan mladi Francuz, novome konzulu prenosi što su mu govorili učeni i mudri ljudi – župnik iz Doca i gvardijan iz Guče Gore.

“Gospodine, nemojte nikome kazati ovo što Vam mi govorimo, ali znajte da nama, dok u Travniku Turci vladaju, boljega puta ne treba. Što je gori put, to su turski gosti rjeđi. Mi bismo najviše voljeli kad bismo između njih i nas mogli postaviti neku neprelaznu planinu. A što se nas tiče, mi se malo pomučimo pa prijeđemo svaki put kad nam treba. Jer mi smo navikli na rđave putove i svaku teškoću. Ustvari, mi živimo od teškoća. Među nama rečeno, i kad Turci put oporave, naši ljudi ga kod prve kiše ili snijega isprovaljuju i raskopaju. To bar donekle odvraća neželjene goste. Evo vam razloga što dobri putovi ne valjaju. Zato se, ekscelencijo, ne treba čuditi što ove zemlje koje još nismo u potpunosti osvojili, s nepovjerenjem gledaju na putove koje naša vojska podiže na njihovim granicama. Kako god pogledaš, vojska je naša, a granice su njihove. Sve treba razumjeti!”

Ako se velikom caru Justinijanu pripisuje sentencija: Iustitia regnorum fundamentum, onda je to, opet, kako Latini kažu: Conditio sine qua non, uvjet bez kojeg se ne može graditi nijedna državna zajednica. To je načelo s kojim se studenti pravnih znanosti sretnu na prvoj godini studija. Ono se proširuje i proučava sve do onog časa kad je sa studijem sve dovršeno. I kad su mladi ljudi pripremljeni za obavljanje uzvišenog poziva suca i odvjetnika, i kad znaju da sa žezlom u ruci, uvijek, moraju suditi Non sub homine, sed sub lege/Nikada prema čovjeku, nego po pravdi i zakonu.

Zaista, bez takva temelja na stabilne noge ne može se ništa postaviti. Gdje su nestali i gdje su se urušili temelji naše državne zajednice pa ona danas, 25 godina poslije Dayonskog sporazuma, šepa na jednu, a još više na drugu nogu? I slijep čovjek vidi da je to invalidna državna tvorevina kojoj su potrebne najozbiljnije ortopedske intervencije. Nikada nije dobro da takve zahvate obavlja ulica i njezini neuki žitelji. Jer, pri pučkim ortopedskim zahvatima svašta se može dogoditi. I najsitnije koštice znaju popucati i polomiti se. Nakon takvih lomova, teško je razorena državna tkiva gipsom popraviti i protezama moći povezati.

Naša država pukla je nadvoje. Pukla je u labirintu daytonskih dvorana, u okolnostima u kojima nikoga nije briga kako će ona nastaviti svoj život. Bilo je važno primiriti međunarodni problem, zaustaviti rat, osvojiti novi mandat i iduće četiri godine lješkariti u ovalnom uredu Bijele kuće. Možda i uhvatiti još koju Moniku Lewinski!

Svakome je jasno da je narodima u BiH Dayton donio primirje, a ne trajni mir. Drži vodu, dok majstori odu, kaže jedna pučka pošalica. Majstori su otišli, a naši nesporazumi žive i čekaju novu priliku za nova rješenja.

A na vrijeme je Biskupska konferencija naše zemlje ukazala na neodrživost i nepravednost postignutih daytonskih dogovora. Kako je moguće agresoru dodijeliti jednu polovicu zemlje i taj prostor nazvati Republikom?

Tko je i na temelju čijih ovlasti prepustio plodnu Posavinu na kojoj je živio većinski hrvatski narod? Pitaju se naši biskupi.

Propust do propusta.

Nepravda do nepravde.

Građevine koje su satkane od slabog materijala i lošeg vezivnog tkiva pri najblažem potresu znaju se sasuti kao kula od karata. Nijedna državna zajednica koja nije začeta, podignuta i učvršćena na pravednim temeljima, nije duga vijeka. •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.