Naslovnica Kolumne

Samo je sunce pravedno

04. veljače 2018. u 07:45 0 komentara 275 prikaza

U nekoliko posljednjih kolumni pisao sam o zatvorenim kućama koje na prostranom Livanjskom polju samo svoje brojeve nose. I s njima žive!

Pisao sam o njihovim dimnjacima koji, kao nijemi stražari, svisoka promatraju napuštene prostore i pitaju - hoće li se ikada više zapaliti stare vatre livanjske?

Pisao sam o imotskom zidu plača, o crvenim ciglama na kojima se bijelom kredom ispisuju imena onih koji su spakirali stvari, često i cijele obitelji, te pošli u daleke irske, njemačke i američke prostore. Kako narod kaže - glavom bez obzira.

Pisao sam o duvanjskom kolodvoru s kojega, iz dana u dan, autobusi, puni kao šipak, odvoze mlade i stare. Tako je i u drugim krajevima. Kada ljudi odlaze iz pitome Posavine i plodne Slavonije, čemu se trebamo čuditi?! Kojom god cestom pođem, Livanjskim, Duvanjskim ili Popovim poljem, i kud god pogled usmjerim, svuda vlada praznina.

Tišina, tupost i beznađe.

Ako se ne zaustavi val odlazaka (a tko bi to mogao uraditi?!), posljednje dane života djedovi i bake provodit će sami. I za božićnim stolom sjedit će sa svojom osamom i nazdravljati jedno drugome. S vremenom ni sa svojim unucima neće razgovarati. Njihov jezik neće znati. Klupe u njihovim crkvama ostat će prazne. U jednome trenu, nije do toga dugo, njihovi grobovi ostat će bez svijeća i cvijeća. Ostat će samo sjeta i sjećanje!

Čovjeku, kao misaonom biću koje dijeli sudbinu Bosne i Hercegovine, teško je naći odgovor na brojna pitanja. Teško je naći odgovor na pitanje zašto je naša zemlja pretvorena u bojno polje na kojem se godinama razigrava o sudbini njezinih naroda i širih prostora. Od izbora do izbora, sve žešće i jače, sve tužnije, prljavije i ružnije.

Teško je naći odgovor i na pitanje zašto je naša zemlja pretvorena u vojni poligon na kojem veliki, s vremena na vrijeme, održavaju generalne probe za putove imperijalnih osvajanja. I, konačno, zašto je naša povijest ispunjena ratovima, diobama i seobama?

Pitanje do pitanja. Svako teže od onog prethodnog. Reći da o tome odlučuju samo drugi i moćniji, netko kome se ne možemo oduprijeti, nije dovoljno.

Krivnja je i na našoj strani.

Treba je priznati.

Privatizacija je, kao karcinom, razorila zdravo tkivo zemlje. Veliki sustavi s kojima su živjele stotine tisuća ljudi na izdisaju su. Neki su nestali u nejasnim stečajnim postupcima i predstečajnim nagodbama.

Veliki kladuški Agrokomerc, mostarski Hepok, zenička Željezara, sarajevski Energoinvest, Upi, Tas, Hidrogradnja… i tako redom, od mjesta do mjesta, sve je na izdisaju. Sve je na koljenima. Kao posrnuli boksač u nokdaunu. Još samo jedan aperkat i sve će nestati. Nestat će sve što su naši vrijedni preci uspjeli napraviti.

U širem mostarskom okruženju na izdisaju su boksitni rudnici u Posušju, Širokom Brijegu i Čitluku. Dugo je s njima zapadna Hercegovina živjela i od njih imala koristi.

U središtu Mostara uništena su poduzeća koja su proizvodila mlijeko i kruh naš svagdanji. Na mjestu mljekare izgrađen je stambeni mastodont. Na mjestu Žitoprometa gradi se drugi. Nigdje travke, stabla, parka, zelene površine.

S vremena na vrijeme dogodi se u ljudskom rodu, piše Ivo Andrić, da se mržnja izlije iz svog korita, zamrači ljudski razum i poruši sve pred sobom.

U posljednjih stotinu godina mržnja je preplavila našu zemlju. Ne pojavljuje se s vremena na vrijeme, kako piše Ivo Andrić, nego, kao nepresušno vrelo, teče svojim glavnim tokovima i njezinim drugim rukavcima.

Godina po godina, desetljeće po desetljeće, pa onda i stoljeće po stoljeće, a mira nema. Kako će ga biti kada intelektualna, pismena i obrazovana osoba kaže da je njoj bliži istovjernik s Filipina nego susjed sa Stupa ili onaj drugi iz Vogošće?!

Ako ovakvi ljudi i svi mi zajedno ne možemo zaboraviti ono što se u prošlosti dogodilo, onda nismo sposobni osvijetliti svoju budućnost i onima koji će doći iza nas ostaviti nadu. Ostaviti nadu u mir koji će potrajati. U tome slučaju i u takvim prilikama posao autobusnih prijevoznika doživjet će procvat. “Drumovi” će, kako pjeva stara pjesma, poželjeti ljude, ali ljudi više biti neće.

Na kraju svega, mora se postaviti pitanje politike i njezine oporbe jer, onakvi kakvi su danas, doimaju se kao mjesto na kojem su duševne bolesti zakazale svoj sastanak. Svoj simpozij!

Mnogi će reći kako to nije čudo u narodu koji je nekoliko stoljeća bio kmet i podanik, a ne građanin, koji je više bio gladan nego sit, više usmen nego pismen. Ipak, na prijelomu dvaju stoljeća, na kraju jednoga i početku drugoga, ne može se to reći.

U vrijeme pisanja ove kolumne naši ljudi su obrazovani i sposobni za najviša znanstvena, gospodarska i sportska postignuća. Na najprestižnijem sajmu osobnih vozila Livnjak Mate Rimac u Ženevi predstavit će svoje novo vozilo - jurilicu kakvu nitko drugi na svijetu nije uspio napraviti.

Na minulom Europskom rukometnom prvenstvu uspješnu hrvatsku reprezentaciju predvodili su Mostarci Marino Marić, Željko Musa, Igor Karačić i Ljubušak Mirko Alilović.

Američkom i europskom košarkaškom scenom vladaju Mostarac Bojan Bogdanović, Jablaničanin Mirza Teletović, Čitlučanin Ivica Zubac i Čapljinac Dragan Bender.

Rukometnom scenom moćne Francuske upravlja Mostarac Zvonimir Serdarušić Noka.

Nogometnom pozornicom drevne Grčke gospodari Mostarac Duško Bajević, Japanom Jablaničanin Vahid Halilhodžić, Bayernom, najvećim njemačkim i svjetskim nogometnim klubom, Braco Salihamidžić, još jedan Jablaničanin.

Za Edinom Džekom i Miralemom Pjanićem luduje nogometno tržište i ne pita koliko milijuna za njih treba izdvojiti.

Mlada plivačica Amina Kajtaz na putu je pokoriti svjetska plivališta.

Teniskom scenom, elitnim bijelim sportom, dominiraju Međugorci Marin Čilić i Ivan Dodig. Banjolučanin Ivan Ljubičić vodi i trenira Rogera Federera, najboljeg tenisača svih vremena. Konačno, u našoj zemlji rođeni su nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog.

I tako redom, i tako unedogled.

Nakon svega, čovjek se pita u čemu je, zapravo, stvar. Stvar je u pomanjkanju uređene pravne države, u pomanjkanju okvira koji će vrijednim, sposobnim i darovitim ljudima omogućiti normalne uvjete za obrazovanje, usavršavanje i napredovanje.

Pišem i razmišljam o lijepom Mostaru prema kojem je jedino sunce pravedno. Ono ga jednako grije svojom toplinom i ne osvrće se na sudske odluke koje se ne poštuju, niti na sarajevsku dosljednu nepravdu.

U našem glavnom gradu, i neka je, otvoren je tucet novih hotela, a kultna mostarska Neretva i središte grada ruševinama plaše i tjeraju rijeke turista koje ga posjećuju. Razgledaju i pitaju se je li ovo moguće? Moguće je iako su od rata prošle 23 godine.

Mostarska zračna luka posebna je priča. Smještena je na lokaciji koja ne zna što je magla i druga vremenska nepogoda. Ona je morala biti opremljena kao alternativna zračna luka, luka u koju se, u svakom trenu, ljeti i zimi, danju i noću, može sletjeti i poletjeti. Stvar postaje čudnija ako se zna da je u poslijeratnom vremenu, u dva ili tri mandata, Mostar imao svoga ministra prometa.

Nije ovo trenutak za stilske vježbe, kritičke osvrte i povijesne analize. Ovo je samo nastojanje da istina ne ostane bez pisanoga traga, bez svjedoka onoga što ovo vrijeme jest. U istini nema ništa osobno. Njezina prisutnost u današnjem svijetu izgleda posve slučajno. Od pojave slobodnog interneta, društvenih mreža i neobuzdane slobode govora, ne može biti ništa gore. Svakog čovjeka oni su i bez hica u stanju ubiti i pokopati…•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.