Coca-Cola je mogla i bezobraznije odgovoriti Ronaldu na (anti)reklamu s bočicom usred Eura čije je održavanje valjda i poduprla s nešto novca. Recimo da mu je poručila kako joj lekcije neće držati netko tko je učio klinca brojiti tako što ga je odveo u garažu krcatu luksuznim autima. Na određen način, i to je štetan utjecaj. Ali to već ne bi bila razina megakompanije. Više politike. Premda joj je šteta počinjena. Ipak, prvi krug Eura pripao je Eriksenu. Ako smo mislili da smo već sve vidjeli... Je li Nekog Bitnog ona agonija danskog igrača pred milijunskim auditorijem natjerala da se zapita? Ili će sve opet ostati na porukama u stilu „drži se, prijatelju, svi smo uz tebe“ i slično? Koliko još izokrenutih očiju nasred terena moramo vidjeti da bi imaginarni gospodin Netko Bitan shvatio da nije u igri neka stvarčica od Eriksena za koju očekuješ da, koliko god inteligentno bila osmišljena, prije ili kasnije crkne, pa ćeš je jednostavno zamijeniti novom, već običan čovjek (u određenim okolnostima, vrhunski je nogometaš i to) sa svojim fizičkim limitima? Koliko ga god bijesno platio.
Otkako je sve to s pandemijom krenulo, počevši od onog dvomjesečnog zaključavanja sa zabranom treniranja, nakon kojeg je uslijedio bjesomučan lov da se uhvate svi mogući zaostaci, što je mjestimično rezultiralo time da su momčadi igrale i po četiri utakmice u deset dana, nikome, ili bar Nikome Bitnom, nije palo na pamet da bi se mogao i smanjiti broj utakmica, da bi se možda i taj Euro mogao odgoditi za neka sretnija vremena, da bi između klupske sezone i turnira reprezentacija trebalo napraviti i neku ozbiljniju stanku za pripreme... Tek je prve sezone Liga prvaka više zbog stiske s terminima svela završnicu na Final 8 u Lisabonu, a Englezi su djelomično saželi FA kup. Nogomet je postao nemilosrdna jurnjava koja više i ne pita “možeš li”, nego viče “sljedeći!”, a kad su u pitanju prava, najveća imaju – TV prava.
Tko je gledao utakmicu Nizozemska – Ukrajina shvatio je da je s ovim klincima danas nemoguće umrtviti igru. Možeš probati, ali oni će prozujati... Realno, i onaj je nogomet od prije 50 godina bio nezdrav, samo na drugi način. Lopte su bile takve da je svaki udarac glavom bio i omanji potres mozga. Englezi su imali cijelu seriju tekstova o legendama tog doba koje su poumirale od Alzheimera. Okruženi rodbinom koju su gledali kao potpuno nepoznate ljude.
Ma promijenilo se puno toga i u odnosu na prethodni Euro. Kao nadomjestak za reportaže iz gradova s raspjevanim i uglavnom pripitim navijačima preplavili su nas podcasti. I Denini briljantni antipodcasti kao živi dokaz da je sprdnja kao fenomen rođena u Splitu. Sve pršti od analiza i dobre zabave. Došlo je i do toga da se ni novinari više ne zadovoljavaju time da sugeriraju taktiku, formaciju ili sastav, već i otvoreno poručuju javnosti “ja bih igrao s tim i tim...”. Krušku pod njušku i svatko od nas je Marcello Lippi! Treba li onda čuditi da i izbornik u jednom trenutku sedmoj sili udari kontru porukom “hoćete li dobiti veću plaću ako otkrijete sastav?”. Što je ipak promašeno patroniziranje u stilu onog uredničkog “pusti, mlada si još, naučit ćeš” (tko je gledao “Novine” ili “Porodicu”, znat će o čemu je riječ). Jer u tome je i bit posla, da otkriješ nešto. I odneseš svojevrsnu pobjedu makar za taj dan. Preneseno na trenerski kruh, bilo bi to kao da je Steve McClaren umjesto “čestitam” Biliću 2007. rekao “hoćete li dobiti veću plaću zato što ste nas pobijedili?”. Neće, ali taj se posao tako radi. Ili ga ne radiš. Na kraju sve dođe na ono da nismo baš na istom zadatku, da je zapravo najbolje da se svatko drži svoga posla, i da suparniku uzalud podaci i kako ćeš i tko će igrati ako ti to na terenu radiš kako treba.
I tako smo se, čudnovato zamijenjenih uloga, dokoturali do odlučujućeg dvoboja, onog koji će nam odrediti sudbinu na Euru. Ako ne i još neke sudbine... Za što se možemo uloviti uoči utakmice koju nikad nismo dobili ako govor tijela i lica igrača nerijetko podsjećaju na one iz firmi pred gašenje, kad svatko pita “a zašto baš ja?”. Ne moraš, ali će netko drugi umjesto tebe. Samo Dalić može znati što je iznutra. Ovako sa strane, djeluje da su tamo tri ili četiri reprezentacije. U Rusiji smo imali jednu. I Nikolu Kalinića. Ali kako sad potjerati pet igrača? Opet, možda bi baš to izborniku i olakšalo posao. U tom bogatstvu izbora kao da se i sam ponekad pogubi. Nakon prvih 180 minuta valjda je svima jasno i zašto navijači piju. Ali ne colu. A ni mlaku vodu koju preporučuje Ronaldo. Nju već imaju na meniju.
