Učenici su zatražili od sv. Bazilija da im govori o zapovijedi prema bližnjemu. On smatra kako je "zakon obrađivač i hranitelj" moći koje je Bog u nas posijao. Bog je zapovijedao čovjeku da ljubi svoga bližnjega. Ali dao mu je i moć da to može činiti. Za Bazilija čovjek je "pitomo i zajedničarsko biće". Ne slaže se s onima koji kažu kako je čovjek "samotno i divlje biće".
On smatra kako je samoj čovjekovoj naravi vlastito da se s bližnjim: 1. druži, 2. da ga treba i 3. da ga ljubi kao bića istog podrijetla. Smisao sjemena je da urodi i donosi rod. Bog je u nas posijao sjeme ljubavi prema bližnjemu. Očekuje da to sjeme u nama izraste i donosi ploda. Traži od nas tu ljubav: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge" (Iv 13,34). Ti plodovi ljubavi prema drugom su kao da su učinjeni samom Bogu. Kako Bog i ljudi prepoznaju jesmo li mi kršćani Isusovi učenici? Samo po jednom. Isus izričito reče: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13,35).
Čak i dobročinstva koja čovjek iskazuje prema potrebitom smatra Bog znakovima ljubavi prema njemu samom. To je najbolje izrečeno u Matejevu Evanđelju 25,40: "Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste". Zatim Isus još naglašava što je njegova zapovijed: "Ovo je – veli – moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio" (Iv 15,12).
Bazilije iznosi učenicima primjer Mojsija i sv. Pavla koji su više ljubili bližnje nego sebe. Mojsije često zagovara svoj narod kod Gospodina. Kad su Izraelci postali razuzdani i upali u idolopoklonstvo – napravili su sebi boga od zlata - Mojsije ih zagovara kod Gospodina. Mojsije je svjestan da je to težak grijeh. Ipak traži od Boga da im oprosti taj teški grijeh. I onda doda veliku rečenicu: "Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige u koju si napisao" (Izl 32,32). Sv. Pavao zagovarao je svoje sunarodnjake Izraelce. Bio je jako žalostan i pun boli što oni ne prianjaju uz Krista. Poželio je sam biti proklet i rastavljen od Krista da se oni spase (Rim 9,1-5).