Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Reci, šta od škole imaš

08. prosinca 2019. u 08:08 0 komentara 249 prikaza
josip muselimović

Jedna kineska poslovica kaže ovako:

Ako razmišljate o godini – posijte rižu;

Ako razmišljate o desetljeću – posadite voćku;

Ako razmišljate o mileniju – obrazujte ljude.

A ja bih dodao: ako razmišljate i o čemu, otvorite vrata Galerije Aluminij!

Puna dva mjeseca hrvatsku političku scenu potresala je ozbiljna i dobro organizirana pobuna prosvjetnih djelatnika – učitelja i profesora. Pobuna je opravdana jer je bio zapostavljen i ponižen temeljni stup svake civilizirane društvene zajednice. Pregovori sa sindikalnim vođama uspješno su okončani. Mir je uspostavljen. Učenici su se vratili u školske klupe. Kako dalje?

Veliko je pitanje što će se dogoditi s našom bosanskohercegovačkom prosvjetnom zajednicom. Svjedoci smo eksplozije privatnih škola, učilišta i veleučilišta. Ljudi zrelije životne dobi znadu da su se problemi u prosvjetnom sustavu počeli javljati prije tridesetak godina. Ovo što se danas događa, nije od jučer. Priča je napretek. Dogodovština, također!

Šapatom se po mjestu i okolici govorilo da će oko božićnih blagdana iz zeničkoga zatvora na nekoliko dana dopusta doći Profesor (tako ga je svatko oslovljavao) i da se tada, uz čašicu Carske žilavke, imotskoga pršuta i livanjskoga sira, školovanje može okončati. Dugo ljudi nisu vjerovali da se škola na brzinu može završiti i diploma dobiti. Priče su bile nevjerojatne. Govorilo se da Sveučilište to odavno radi, ali da je u novoj školskoj godini sve pojednostavljeno i skraćeno. I što je najvažnije – nije previše skupo. Vremenski i financijski – može se podnijeti. Ako čovjek nije spreman potruditi se i nešto novca uložiti, nikada ništa posebno neće postići – govorili su gastarbajteri.

U gostionici, koja je u jednoj izdvojenoj sobi izgledala kao mali sveučilišni kabinet, novi školarci stajali su, tiho razgovarali i čekali kada će se profesor pojaviti. Govorili su da je on točan, da nikada ne kasni i da će sigurno doći. I tako, nakon kratkoga vremena, na vratima se pojavi profesor. Točan je poput švicarskoga sata – reče jedan novi školarac, poskoči da vrata otvori i kaput pridrži. Tko čeka, taj i dočeka – kaže jedna hercegovačka poslovica.

U kutu sobe, za posebno ukrašenim stolom, kao da je u pradjedovskom dvoru, u udobnoj fotelji, otmjeno je sjedio profesor. Torbu je odložio na jedan stolić, izvadio naočale, crnu kemijsku olovku, jednu malu i jednu veliku bilježnicu. Nigdje ne gleda i nikoga ne vidi. Do svoga izgleda, ponašanja i ophođenja profesor je silno pazio.

Svoj ugled održavao je besprijekornim odijevanjem. Ovisno o godišnjem dobu, uvijek je bio odjeven u nešto deblje ili laganije – tamno odijelo i bijelu košulju. Nosio je najmodernije kravate. U kraju u kojemu je profesor živio nije bio običaj nositi dodatni ukrasni detalj, ali profesor je u lijevome džepiću sakoa držao maramicu koja je pratila dezen odjevnih predmeta. Naročito kravate.

Ako bi netko rekao da mu je odijelo lijepo, profesor bi iskoristio priliku i počeo pričati da mu je odijelo, košulju, kravatu, džepnu maramicu i kolekciju šešira odabrao i darovao trener jednoga velikog hrvatskog kluba za vrijeme zajedničkoga ljetovanja u Monaku. Budući da je cijeli kraj bio zaljubljen u taj nogometni klub i njegova trenera, profesor je mogao pričati što je htio. On je odijevanjem, načinom ophođenja i ovakvim pričama, za koje uopće nije bilo bitno jesu li ili nisu bile istinite, zaludio mase. Nikada profesor nije govorio običnim riječima ni o običnim stvarima. Politike se nije doticao. Prosvjeta, duhovnost i pobožnost moje su životne okupacije – govorio je.

Svakome mladom školarcu profesor je mogao odrediti vrstu škole, stupanj koji će Sveučilište priznati i koliko će to koštati. Nitko profesora nije smio prekinuti dok on objašnjava kako je školovanje važno za ovaj, ali i za onaj drugi svijet.

Zar bi svemogući Bog izmislio ovolike i različite škole, fakultete, magistrate i doktorate da nema jasan plan s nama koji smo još na zemlji?!

Nas je poslao na ovaj svijet da poput proljetne rose kratko živimo, da se obrazujemo i pripremimo za život vječni. Jer ne može nas on u svojim školama, koliko nas je bilo i koliko nas danas ima, odjednom obrazovati, svakome dati školu, fakultet, nekome magistrat i priznati doktorat. Ovo je vrijeme u kojemu moramo skromno živjeti i kao zreli ljudi pripremati se za život vječni.

Profesorova uvodna predavanja pratila su se i danima prepričavala. Malo je tko vjerovao u profesorove priče, ali njegovu autoritetu nitko se nije želio suprotstaviti.

Na sastanak sa svojim školarcima profesor nije dolazio svojim vozilom. Za te svečane susrete on bi pozvao taksi. Uvijek mercedes bijele boje. Nijedno drugo vozilo i nijedne druge boje nije dolazilo u obzir. Protokol izlaska iz vozila bio je dobro uvježban. Vozač bi uredno parkirao vozilo, motor ugasio i potrčao na suprotnu stranu otvoriti vrata kako bi profesor mogao lako i dostojanstveno izići. Ništa se nije prepuštalo slučaju.

Za desetak dana zatvorskoga otpusta, profesor je marljivo radio, diplome pripremao, protokolirao, pečatio i potpisivao. Promocija novih školaraca bio je veliki događaj. Bilo je zanimljivih stvari i veselih zgoda. Prepričavaju se do dana današnjega!

U posljednjih nekoliko dana našu javnost potresa zanimljiv diplomatski slučaj. Čuli ljudi u zapadnoj Hercegovini da se u Sarajevu, u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, može doći do lijepog posla i namještenja.

Tako se Jure, omalen čovjek, slabunjava izgleda i nejasna pogleda, ohrabri i pokuca na vrata Ministarstva da vidi ima li neko mjesto za njega.

Nemam žene, nemam djece, istina – nemam ni iskustva, ali kao da je to važno. Sve je na mojoj strani! Kada može ovaj, kada može onaj, što i ja ne bih mogao?! – tješi se Jure.

Konačno, tko će mene za nešto pitati. Kao da ću ja o nečem važnom odlučivati. Sjedi, uživaj i bori se za novi mandat.

I tako se Jure malo uspravi, nakašlja i stade pred povjerenstvo.

Bez uvodnih razgovora i upoznavanja, čovjek što u sredini sjedi, upita ga:

De reci ti nama, Jure, što od škole imaš?

Imam tri razreda i knjige za četvrti.

Nasta’ smijeh.

Jure sage glavu, nakloni se i iziđe.

Ne ide, a član sam njihove stranke. Naivno sam mislio da i bez diplome može.

Odmah iza Jure uđe Stjepan, snažan, plećat čovjek srednjih godina, opet isto pitanje:

De, reci ti nama, Stjepane, što imaš od škole?

Imam fakultet.

Onaj što u sredini sjedi, uze naočale, pa upita:

Dobro, na brzinu ste ovo završili.

Jesam, jesam, kako nisam. Sve Vam tu piše. Tri dana i tri teške noći. Nije to lako! Oka nisam sklopio.

Je li to moguće? – opet onaj nakostriješeni što u sredini sjedi zapita.

Je li ovo moguće? Moguće je, kako nije. Mogao sam sve završiti i dan ranije. Ali ja došao na fakultet – raspriča se Stjepan – kad tamo brucoška večer. Što ću, svi slave, pa i ja. Malo se popilo i zapjevalo. Puno mladih brucošica i veseloga svijeta. Ponijelo me, i tako zoru dočekah. Zaje.. me ona brucoška večer.

Nemojte tako, Stjepane – opet onaj nakostriješeni.

Nije to akademski rječnik.

Šta ću, je.. ga, ja tako naučio. Kod nas i fratar poneki zna opsovati.

Ali, opet, evo me, tu sam. Željan sam diplomatskoga posla. Nitko mene u životu nije prevario. Neće ni oni Amerikanci, Nijemci i Francuzi. Ja sam stara, prava hercegovačka “diplomatska” akademija.

Jao nama, u Galeriji je mrak.

Možemo govoriti što god hoćemo, ali u jednom razdoblju mostarski Aluminijski kombinat uspješno su vodili ljudi koji su imali osjećaj za ono što kultura znači. Imali su osjećaj za književne, kazališne, poetske i likovne događaje. S vremenom su izgradili jednu od najmodernijih galerija u zemlji, stvarali kolekciju umjetnina, a svoj prostor prepustili najboljim među najboljim. Galerija Aluminij s vremenom je postala kultni umjetnički prostor. Za njega je u zemlji i širem okruženju svatko znao.

Ljudi koji su vodili Galeriju i doticali se njezinih programa – Jure Musa, glazbenik i jurist, čovjek velikoga općeg obrazovanja, uz Darka Juku, mladoga mostarskog pjesnika i entuzijasta, Mostar su pretvorili u središte likovnoga života naših i znatno širih prostora. Galerija Aluminij s vremenom je postala simbol grada i mjesto najljepših susreta.

Na putu od kuće do ureda pored Galerije Aluminij svakoga dana prođem po nekoliko puta. Nikada nisam prošao, a da mi se pred očima ne ukažu prizori s ovogodišnjih izložbi Vlaha Bukovca, galerije Srećka Mustagrudića Lole i onih ranijih: Gabrijela Jurkića, Emanuela Vidovića, Matka Trebotića. I tako u nedogled. Jedne večeri zastao sam i s neopisivom tugom gledao pogašena svjetla i opalo jesenje lišće sklupčano na ulazu, baš na mjestu gdje je nekada bio crveni tepih i kao dive, s jedne i druge strane, uredno odjevene djevojke, služile piće dobrodošlice.

Nakon svega, svakoga puta, pitam se: jesu li lađe unesrećenoga Grada i njegova gospodarstva potonule do tog stupnja da su svjetla u jedinstvenom hramu kulture morala biti pogašena?

Kao i na početku kolumne, glasom vapijućeg, zovem direktora Aluminijskog kombinata, županijsku Vladu i Gradsko vijeće:

Ne zatvarajte galerije, žalosna nam majka naša! Brzo će novo XXII. Mostarsko proljeće.

Otvorite vrata i upalite svjetla pa onako, kako svakoga 15. srpnja, na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, knez od Grada uzvikne:

NEKA UMJETNICI UĐU!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.