Europsko tlo se uzdrmalo. Uznemirilo se! Ratni vihor ušao je u dvorište Stare dame, Europe. Živimo u vremenu koje zahtijeva dublje i ozbiljnije promišljanje, kvalitetniji duh zajedništva naroda, kultura i religija. Živimo na početku dvadeset i prvog stoljeća, u vremenu o kojem će povijest pisati kao razdoblju velikih promjena i ozbiljnih nesporazuma. Neka naše trusne godine ne donesu treći svjetski rat, a sve drugo - polako ćemo.
Nekako ćemo!
Navikli smo!
Razuman čovjek mora se upitati - tko su gospodari naših života? Mora se upitati - tko upravlja našim kolektivnim sudbinama? Jesu li to znanstvenici, duhovnici ili izabrani politički predstavnici?
U povodu brutalnog napada na Ukrajinu, veliku i suverenu zemlju bogate kulture i povijesti, oglasili su se ruski akademici, najumniji i najčasniji ljudi.
Oni pišu:
"Mi, ruski učenjaci i znanstvenici, izražavamo snažan prosvjed protiv ratnih akcija koje poduzimaju oružane snage naše zemlje protiv teritorija Ukrajine. Ovaj sudbonosni korak oduzima bezbroj ljudskih života i potkopava temelje uspostavljenog sustava međunarodne sigurnosti. Sasvim je sigurno da Ukrajina ne predstavlja opasnost za sigurnost naše zemlje. Pokušaj da se situacija u Donbasu iskoristiti kao prilika za otvaranje ratnog bojišta, nikako nije opravdan niti i na čemu utemeljen. Odgovornost za pokretanje novog rata u središtu Europe u potpunosti leži na našoj zemlji - Rusiji. Pokrenuvši ovaj rat, naša zemlja izolirana je na status proklete avlije."
Ne misli tako Njegova Svetost, ratoborni moskovski patrijarh Kiril.
Odmah nakon apela Akademije znanosti i umjetnosti, na božanskoj liturgiji, u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, on zlokobno propovijeda:
"Ne smijemo dopustiti mračnim i neprijateljskim vanjskim silama da nam se smiju! Moramo učiniti sve da očuvamo mir među našim narodima i istodobno zaštitimo povijesnu domovinu od svih vanjskih akcija koje mogu uništiti naše jedinstvo."
Za duhovnog patrijarha Kirila i političkog vladiku, crnog Vladimira, Ukrajina nije suverena zemlja, nego prostor velike Rusije. Za jednog, još više za onog drugog, Ukrajinci nisu domorodni narod, nego Rusi ispranih mozgova. A zaboravljaju da je Ukrajina srce slavenskog roda i naroda, da se Kijev, njezin glavni grad, u povijesnim knjigama prvi put spominje prije 1550 godina, a Moskva - četiri stoljeća kasnije - 875. Moskvu su utemeljili i početno podigli prinčevi Ukrajine. Svi su pokopani u Ukrajini.
Akademici i vodeći znanstvenici poručuju da Ukrajina nije prijetnja Rusiji, a patrijarh Kiril odgovara: "Moramo zaštititi povijesnu domovinu!", dakle - veliku Rusiju. Neka krenu tenkovi i topovi, neka polete zrakoplovi i dronovi, neka se postroji stotinu ili dvije stotine tisuća očeva i njihovih sinova pa neka sve pred sobom u crnu zemlju utjeraju, srž je vojne i duhovne zapovijedi.
Zbog brutalnog napada na Ukrajinu, znameniti grčki teolog Ionnis Foskolos uputio je otvoreno pismo Vijeću svjetskih crkava i zatražio da se s popisa sudionika izbaci Ruska pravoslavna crkva. Atenski arhiepiskop Jeronimos zamolio je patrijarha Kirila da pomogne da se zaustavi vojni pohod na nedužnu Ukrajinu. Glasovi duhovnih poglavara nisu urazumili ratobornog, duhovnog patrijarha Kirila ni političkog vladiku, crnog Vladimira. Ratna razaranja nisu obustavili. Iz dana u dan, iz sata u sat, sustavno i barbarski, granatiraju škole i vrtiće, bolnice i muzeje, kazališta i crkve. I svako drugo mjesto na kojemu se mogu zateći veće skupine ljudi.
Moj život traje.
I moje pamćenje traje.
Moj radni i svaki blagdanski dan počinje prvom jutarnjom kavom i omiljenim dnevnim tiskom - Večernjim listom. Tako sam jednog jutra, na drugoj stranici, uočio zanimljivu fotografiju. U prvi mah pomislio sam da je fotomontaža. Vidim papu Franju, oborena pogleda i očinski zabrinuta, kako pred mnoštvom vjernika u Vatikanu, na Trgu sv. Petra, u rukama drži razvijenu zastavu Ukrajine. Nikada to nisam vidio.
Papa barjaktar?
"Je li ovo moguće?", pitao sam se.
Dakle, Sveti Otac opredijelio je svoj stav prema tragediji velike zemlje i mnogoljudnog naroda. Je li Sveti Otac ovim činom otvorio stranicu novih, možda i još većih nesporazuma između katoličkog Zapada i kršćanskog Istoka, pitao sam se. Potražio sam i našao odgovor na ovaj zanimljiv događaj i postupak Svete Stolice.
Papa Franjo je, zajedno s biskupima svijeta, na podlozi ukazanja u Fatimi, posvetio Rusiju i Ukrajinu - Bezgrešnom Srcu Marijinu. To je, zapravo, svojevrsno djelovanje Katoličke crkve za mir i rješenje velikog i zastrašujućeg rata. Papa i vatikanska diplomacija slute da se ovaj rat može prenijeti na cijelu Europu i cijeli svijet.
Kada dođe vrijeme zbrajanja razaranja i žrtava, kada netko bude morao istaknuti bijelu zastavu i priznati kapitulaciju, pitanje je hoće li netko, poput Adolfa Hitlera, isprašiti metak u svoju poremećenu glavu ili će u trenucima očaja pritisnuti dugme atomskog oružja i naš planet stropoštati u vode beznađa. Papa Franjo i vatikanska diplomacija upozoravaju na opasnost koja se nad svijetom nadvila.
Kako god, vjerski poglavari, kao učeni i duhovno prosvijećeni ljudi, moraju biti svjetionici u mračnom okruženju neizvjesne budućnosti. Oni moraju biti svjesna, moralna potpora ljudima koji se zalažu i bore za mir u svijetu. Očito je da u monaškom svijetu, ispod crnih mantija i zlatnih križeva, ima svega i svačega. Puno ljudske zlobe i duhovne hrđe.
Na istoku i sjeveru, jugu i zapadu našeg planeta, postoje stabilne države s tradicijom i utvrđenim ustavnim poretkom. Istina, u dalekoj Siriji, drevnoj kolijevci, i nešto bližoj Rusiji, stvari su izmakle i izmiču racionalnoj kontroli.
Problem je s malim zemljama, osobito onima koje u svojoj utrobi kriju velike naslage nafte, plina i drugih strateških sirovina. Zato u podijeljenom svijetu mali narodi teško dolaze do političkog, gospodarskog, duhovnog i kulturnog identiteta. Nad njima uvijek netko drži ispruženu šapu. Velike i moćne narode zanimaju geostrateški položaj i njihov interes. Demokratske propovijedi često su običan paravan u osvajačkom pohodu.
Naš balkanski naraštaj živi u vremenu svođenja starih, stoljetnih računa i nesporazuma. Oni prikriveno drijemaju i poput vulkanske lave čekaju trenutak u kojem će progovoriti, sve zapaliti pa, ako treba - i pepelom zasuti. S dekorom pobijenih i nestalih u prošlim ratovima, defilira se statističkim brojevima koji ne moraju biti točni.
Neka se piše.
Neka se priča.
Neka se stvara ozračje zagađenog prostora.
Tijekom minulog stoljeća naša povijest bila je teška i tragična. Ne može se zaboraviti. Vlastitu povijest moramo ispravno tumačiti.
U nju se ne smijemo preseliti.
U njoj ne smijemo tavoriti i čekati priliku za novi revanš i novi obračun.
Ne smijemo se pretvoriti u svoje pretke, rekonstruirati prilike u kojima su oni živjeli, radili, sukobljavali se i ratovali. Ukratko i konačno treba reći da je to naša neslavna prošlost i povijest i tako se osloboditi beskrajnog kruga osveta.
I poći naprijed!
Dok pišem ovu kolumnu, prisjetih se knjige "Ljubav, sila i skidanje maski". Autor knjige je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica. U knjizi biskup Komarica, zabrinut zbog nestanaka župa i župljana, praktično katoličkog i hrvatskog puka s prostora nove društveno-političke zajednice, prisjeća se razgovora s jednim isluženim britanskim admiralom sa službom u Banjoj Luci.
"Zašto tražite povrat imovine kada za Vas u ovom gradu više mjesta nema?, upita me visoki časnik međunarodne zajednice. Zanijemio sam!", sjeća se biskup Komarica.
"U mojoj zemlji, u mom gradu i mom biskupskom dvoru, netko i odnekud kaže da za mene i moj narod ovdje više mjesta nema!? Tog podneva nad moj život spustilo se zatamnjeno nebo.
Upitah ga - po čijim to zakonima i po kojoj pravdi za moj narod ovdje mjesta nema i kako zaustaviti rat? Dok je u rukama okretao zapaljenu cigaretu neobjašnjivom lakoćom, mrtav-hladan, s visine, pogledom ohola čovjeka reče: Divljacima u Bosni treba dostaviti što više oružja da se međusobno tuku. Neka se ubijaju sve dok se među sobom ne istrijebe.
Eto, tako duhovnog poglavara jednog naroda, na pragu njegova doma, promatra isluženi admiral zemlje koja stoljećima u rukama drži konce grofovija, država, mora, oceana i kontinenata. Što li je sve radio po kolonijama Ugande, Ruande, Nikaragve i drugih nama nepoznatih država i državica, kada je u ranoj mladosti došao do čina admirala? Potiho sam pitao sam sebe", piše biskup Komarica.
Davno je to bilo!
Prije sedamnaest godina bruxelleska administracija Bosni i Hercegovini odškrinula je vrata civiliziranog i prosperitetnog zapadnog svijeta. Vjerujem da ćemo se složiti, bili s Istoka ili Zapada, da je temelj europskih integracija u bogatstvu zajedničkih vrijednosti, povijesti, kulture i ideala. Unatoč suglasju zajedničkih vrijednosti i nastojanja na kojima se europska integracija treba temeljiti, oblikovati i razvijati tridesetak godina od pada Berlinskog zida, ona nalijeće na prepreke koje dovode u sumnju njezinu vjerodostojnost i uspješnost.
S vremena na vrijeme, sada sve češće, pokazuje se sumnja da se ujedinjena Europa neće oblikovati tako da će se u njoj svatko osjećati dobro, u kojoj nitko neće biti ugrožen i nesretan. I, što je najvažnije, da na tom povijesnu putu neće iskrsnuti nove snage sklone konfliktu, razjedinjenju i separaciji. Svjedoci smo kako unutar Bosne i Hercegovine postoje agresivne snage koje jednu srednjoeuropsku zemlju ili barem njezin dio, žele premjestiti iz njezina prirodnog ležišta. Zapuhali su snažni vjetrovi s Istoka. Košava, jak i nemilosrdan vjetar, pred sobom sve zna pomesti.
Od početka pregovora, parafiranja i ratificiranja u vjetar, prođoše desetljeća. Svatko razuman mora se upitati - jesu li se društvene prilike u našoj zemlji stabilizirale, provjetrile i sazrele za društvo civiliziranih naroda ili su se dodatno zakomplicirale? Istina, iz dana u dan vode se rasprave, zasjeda ovaj, zasjeda onaj, nikome se jezik nije umorio, nikome se nepce nije izlizalo i nikome se prednji zubi nisu istanjili. Sudbina zemlje podređena je rušilačkim namjerama i stranačkim interesima. Resori koji traže posebna znanja povjeravaju se osobama koje njima ne znaju upravljati.
Konačno, svatko razuman mora se upitati - što nam donose predstojeći izbori? Može li ova zemlja očekivati bolje i sretnije dane? I, konačno, je li svrha parlamentarnih izbora pronaći obrazovane i sposobne ljude koji umornu zemlju mogu izvući iz stanja jada, bijede i očaja, ili je njihova svrha kako zbrinuti stranačke ljude.
Pa što Bog da.
Ostalom svijetu neka bude kako bude, kako je bilo i do sada. Narodima u Bosni i Hercegovini najbolje pristaju stihovi mostarskog pjesnika i odvjetnika, nepravedno zapostavljenog i zaboravljenog dr. Ilije Jakovljevića (1898. - 1948.):
Zatvori usne i srce,
vilice stegni i šuti,
I nemoj pitati nikog,
zašto su naši smrznuti puti.
I zašto susjed susjeda kolje,
I zašto nikada neće biti bolje…
Golda Meir (1898. - 1978.), predsjednica mlade države Izrael, pamti se po mnogočemu. Pamti se po državničkom stavu koji bi morao naći primjenu i u našoj zemlji
Golda Meir kaže:
"Ako želite izgraditi državu u kojoj neće biti straha od budućnosti, moraju se ispuniti dva preduvjeta: korupcija se mora izjednačiti s izdajom domovine, a korumpirani dužnosnici s izdajnicima, do njihova sedmog koljena. Policajci, nastavnici, suci i liječnici moraju se izjednačiti s najuglednijim i najplaćenijim ljudima u zemlji. Tako će u državi zavladati red.
