Na sarajevskom Ljetnom sajmu knjiga za oko mi je zapeo naslov “Kosovo, kratka povijest”. Knjiga ima više od pet stotina stranica. Tiskana je malim, sitnim slovima. Sve je nekako zbijeno i bez proreda. Teška je za čitanje i praćenje piščevih misli. Da je knjiga u normalnoj opremi, u onakvoj na kakvu sam navikao, mogla je imati tisuću stranica. Dakle, nije riječ o maloj, nego o sveobuhvatnoj povijesti jedne pokrajine, danas suverene državne zajednice - Republike Kosovo.
Tijekom desetljeća sam, istina, na površan način, tragao za intrigantnom povijesti Kosova. Nikada nisam došao do pravog i potpunog odgovora. Jedni su pisali jedno, drugi drugo, treći samo ono što je njima odgovaralo. Zavirio sam u znanstveni kurikul autora i shvatio da je to - sigurno to. Odlučio sam knjigu uzeti te tijekom ljeta i odmora samom sebi rasvijetliti snop nepoznatih činjenica i nedoumica.
Autor knjige je dr. Noel Malcolm, doktor povijesti sa Sveučilišta u Cambridgeu. Proći kroz desetke knjižnica, sveučilišnih knjižnica, arhiva, proučiti, komparirati i sučeliti tisuće dokumenata dostojno je znanstvenog divljenja i poštovanja. Počevši od predgovora pa kroz poglavlja: “Podrijetlo - Srbi, Albanci i Vlasi”, “Srednjovjekovno Kosovo prije kneza Lazara (850. - 1350. godine)”, “Posljednje godine srednjovjekovnog srbijanskog Kosova (1389. - 1455.)”, “Rano osmansko Kosovo (1450. - 1580.)”, “Austrijska invazija i velika seoba Srba (1689. - 1690.)”, “Veliki ustanci i srpsko osvajanje Kosova”, “Okupirano Kosovo u Drugom svjetskom ratu”, “Kosovo pod Titom”, “Kosovo nakon Titove smrti (1981. - 1997.)” - sve pršti od novih činjenica i novih uzbudljivih saznanja.
Svako od ovih poglavlja vuklo me na daljnje čitanje i razmišljanje o onome što sam, najčešće na pogrešan način, znao o albanskom narodu, o Kosovu, o bitkama za nj i oko njega. Kad sam zatvorio posljednju stranicu knjige, za kolumnu sam odlučio posuditi naslov novele Ive Andrića jer Kosovo je, zaista, prokleta avlija, velika pokrajina nesretnih ljudi nad kojima, iz stoljeća u stoljeće, bdiju opaki čuvari.
Proći knjigom i proletjeti njezinim stranicama - mogao bi se napisati koristan “Kratki vodič kroz povijest Kosova”. Svako od naznačenih poglavlja je zanimljivo. Za povjesničare - još više. Za neupućene političare koji žele biti anđeli čuvari ove pokrajine - najviše.
Odlučio sam ovom kolumnom proći kroz XX. stoljeće, razdoblje od 1908. do 1997. Stoga što, prateći stranice knjige, vraćam svoje spoznaje i popravljam ih. Iskreno, popravaka je bilo više nego što sam mogao i pretpostaviti.
U razdoblju od 1908. do 1918., iz godine u godinu, Kosovo je bilo meta obračuna susjeda i velikih sila. Neka magnetna sila vukla ih je na Kosovo polje. Vjerojatno su to bili bogati rudnici plemenitih metala - Trepča. Kosovski Albanci žalili su se da se ne poštuje njihova čast, dostojanstvo, tradicija i obitelj. Počeli su otvoreno zagovarati svoju samostalnost i svoju upravu.
“Kada susjedna Crna Gora s 350 tisuća stanovnika može imati svoju samostalnost i svoju upravu, zašto ne bismo i mi mogli imati, kada nas je pet puta više”, govorili su i pravdali svoja nastojanja.
Početkom 1912. godine Crna je Gora inscenirala incidente uz pograničnu crtu, a Srbija povećala vojni potencijal u namjeri da konačno slomi svaki otpor albanskoga stanovništva.
Tako se dogodila golgota albanskoga naroda. Najpoznatiji austrijski, njemački, nizozemski i francuski novinari pisali su o zvjerstvima, ubojstvima i paležu na Kosovu. Vojnici su išli od kuće do kuće, izvodili odrasle muškarce i odmah ih ubijali. Suočen s onim što se dogodilo, jedan srbijanski časnik svjedočio je da to nisu počinile regularne vojne snage, nego lopovi, kriminalci i razbojnici koji su pošli u rat kako bi mogli krasti i pljačkati.
Nekoliko članova Srpske socijaldemokratske stranke, najviše Dimitrije Tucović, pobunilo se protiv užasnih postupaka prema albanskom narodu. Mjesni katolički biskup fra Luigi Palić, prezimenjak i zemljak aktualnog mostarskoga biskupa Petra Palića, nije uspio spasiti svoje vjernike. I on je ubijen. U isto vrijeme započela je prisilna konverzija - prelazak na pravoslavnu vjeru. Svaka obitelj dobila je pravoslavnog kuma.
“Tita se”, piše dr. Malcolm, “Albanci sjećaju s istinskim simpatijama. Vide ga kao čovjeka koji je obustavio problematičnu politiku prethodne Jugoslavije. Kosovu je Tito dao oblik autonomije koji je sedamdesetih godina došao blizu statusa potpune jednakosti u odnosu na ostale federalne jedinice. Istina, prva dva desetljeća Titove vladavine bila su gruba. Na kongresu Narodnooslobodilačkog vijeća Kosova izaslanici Dušan Mugoša i Mehmet Hoxana predložili su da se Kosovo priključi Srbiji. Od 142 izaslanika, albanska predstavnika bila su 32. Rezultati glasovanja bili su očekivani”.
Dr. Vaso Čubrilović, poslije i akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti (1945. - 1946.), novome komunističkom vodstvu pisao je:
“Za nas je jedino ispravno rješenje iseljenje i progon Albanaca”.
Nakon međudržavnog sporazuma između Jugoslavije, Grčke i Turske širom su se rastvorila vrata iseljavanju Albanaca s Kosova. Procjenjuje se da je u razdoblju od 20 godina (1945. - 1965.) iseljeno oko 250 tisuća Albanaca.
Na Brijunskom plenumu (1966.) Aleksandar Ranković, dopredsjednik Jugoslavije, predvodnik žestoke politike protiv Albanaca, ušutkan je i smijenjen. Dvije godine poslije, 1968., Albanci su prosvjedovali s parolama “Kosovo - republika!”.
“Mi smo uključeni u bivšu Kraljevinu Jugoslaviju, a nikada u Srbiju!”, poručivali su prosvjednici.
Vojvodina nikada nije bila u sastavu Srbije.
Književnik Dobrica Ćosić žestoko se pobunio protiv Titove politike prema Kosovu. Isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije.
U izmijenjenim okolnostima Srbi su počeli napuštati Kosovo. Pravoslavni svećenik arhimandrit Atanasije Jevtić piše da je oko 200 tisuća Srba napustilo Kosovo. Albanci na Kosovu imaju visoku stopu nataliteta - najvišu u Europi. Nasuprot tome, autor tvrdi da je u istom razdoblju najviše pobačaja bilo u Srbiji. Danas na Kosovu živi oko 80% albanskoga stanovništva.
Godine 1981. na ulicama Prištine studenti su prosvjedovali uz parole: “Za koga Trepča radi, Kosovo - republika; Mi smo Albanci, nismo Jugoslaveni”…
Prištinski prosvjedi proširili su se po svim većim gradovima na Kosovu. Uslijedila su uhićenja. Oko pet stotina ljudi zavrijedilo je ozbiljne kazne zatvora. Svaki narod ima ljubav koja mu grije srce, za Srbiju to je Kosovo. Nasumična uhićenja i najbrutalnije policijsko nasilje postali su svakodnevica.
U času kada je Željko Ražnatović Arkan izabran u Skupštinu predstavljati Kosovo stvari su izmaknule kontroli. Sve je završilo u kaljuži, u rovu. Uslijedila su samovoljna uhićenja, upadi u kuće, krađe, pljačke, silovanja. Nastao je kaos koji će uskoro eksplodirati.
Autor piše da su ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili svojevrsne tvornice novih migranata prema Kosovu polju. Tako je u jednom mahu Srbija na Kosovo poslala šest tisuća novih stanovnika srpske nacionalnosti.
Dr. Malcolm svoju knjigu završava riječima:
“Nije sve što je Srbima rečeno o povijesti Kosova netočno. Međutim, ono što je potrebno jest sposobnost da se prihvati kako postoje istine koje njima nisu rečene. Prema mitskoj historiji Srba, ono što se dogodilo na Kosovu 1912. godine bio je čin oslobođenja kojim je ugnjetavani narod spašen od neke strane kolonijalne vlasti. U ovoj postoji element istine, ali to je puno manje od cijele istine.
Srbi nikada neće razumjeti prirodu pitanja Kosova, osim ako ne shvate i prihvate da je teritorij osvojen 1912. godine i da je već tada imao većinsko nesrpsko stanovništvo, i drugo - da je iskustvo strane kolonijalne vlasti upravo ono što oni većinskom stanovništvu nameću gotovo osamdeset i pet godina. Kada obični Srbi nauče razmišljati o Kosovu racionalnije i humanije, a više kritički o nekim svojim nacionalnim mitovima i zabludama, svi narodi Kosova i Srbije imat će koristi.”
Kada čovjek u miru sa sobom i svakim oko sebe pročita knjigu dr. Noela Malcolma, mora doći do zaključka da je Kosovo jedna velika, nesretna prokleta avlija nad kojom se, iz stoljeća u stoljeće, iživljavaju najgrublji čuvari. “Ako hoćeš saznati kakva je neka država i kakva je njezina budućnost, nastoj saznati koliko je nevinih ljudi u zatvorima, a koliko zlikovaca na vlasti i slobodi. To će ti najbolje kazati”, piše nobelovac Andrić.•
