Kada putnik i namjernik zakorači u središnju Bosnu, vizualni, panoramski pogled pokaže se svom svojom snagom. Dojam je osobito snažan u vrijeme smjene godišnjih doba. Osobito u ranu jesen, kada se priroda počne lagano pripremati za drugo godišnje doba u kojemu može biti obilnih kiša, magle, snijega, leda.
Svega!
U nedjelju ujutro, potkraj listopada, s prvim zrakama sunca, u Jablanici sam se odvojio s magistralne ceste i pošao preko Prozora, Makljena, Bugojna i Rostova do Travnika grada. S proslavljenim maestrom Ivicom Šarićem dogovorio sam se naći u rodnoj kući Ive Andrića. A odatle, nakon prve jutarnje kave, poći do Zavičajnog muzeja i pogledati izložbu pripremljenu u slavu 100. rođendana proslavljene operne dive, megazvijezde svjetskoga glasa Srebrenke Sene Jurinac. Rođene Travničanke (24. listopada 1921. godine).
Na putu do Travnika na nekoliko mjesta usporio sam vožnju i promatrao raskošan spektar crvenih, crvenkastih, žutih, žućkastih i tamnozelenih boja. To je prizor kakav se, za vedra jutra i čista sunca, može vidjeti samo na pejzažima slavnoga slikara Gabrijela Jurkića (1886. - 1974.). To je vrijeme kada je središnja Bosna ljepša od svog i svakog drugog proljeća. To su prizori koji čovjeka tjeraju zastati i ponizno kazati: “Hvala ti, Bože, za ljepotu ovoga kraja”.
Jer ono što je u središnjoj Bosni Božjom rukom stvoreno i prirodom nastalo, ima prirodnog i civilizacijskoga sklada. Ta ljepota može se jagodicama prstiju napipati i osjetiti.
Nije bez osnove i pokrića Ivo Andrić pisao:
“Mogu ja svijetom putovati i avionom i kamionom, ali ja bih mojom Bosnom najradije pješke hodio. Tamo se moje oči odmore, duša napoji, uho primiri, tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate”.
Kada sam došao na odredište, vozilo zaustavio i prešao prag obnovljene rodne kuće našeg nobelovca, obuzela me toplina ponovnog susreta. Ali i neka nezvana tuga trenutka. Jer, Bosna, kao zemlja, nije više rumena i pohotna jabuka, nego umorna starica. Samo što oči nije sklopila. Ni krivu ni ikome dužnu obeščastiše je nasilnici, razvratnici, siledžije i zločinci.
U jednoj od prethodnih kolumni poslao sam otvoreno pismo nobelovcu Ivi Andriću i zamolio ga da, kao vješt diplomat, koji puno jezika zna, porazgovara sa Svevišnjim i zamoli ga da se Bosni, konačno, otkopča luđačka košulja. Neka je silnici s Istoka i Zapada puste da u miru živi, razvija se i cvjeta. Jer mračne sile podivljale mržnje drijemaju i čekaju svoj trenutak.
Najgore od svega je što živimo na prostoru na kojemu povijest nije učiteljica života, pa isti ljudi, pod plaštem brige za svakog sunarodnjaka, stvaraju nove planove, jučer poraženih projekata. Za uzavrele glave naša zemlja je (i dandanas) novorođenče i, što je još gore - i sto puta opasnije, nedonošče s malim izgledima da preživi, prohoda i na svoje se noge osloni. Mnogi tako misle i na tome predano rade.
U posljednjih 365 dana jedan njezin predsjednik toliko puta je, urbi et orbi, podviknuo da ova zemlja nije dobra, da se raspala, da tiho umire i da će jedan dio sa sobom na drugu stranu ponijeti. Kao da nije čuo ili nije slušao kako su njegovi preci pjevali: “Drino, rijeko, vodo plemenita, izmeđ’ Bosne i između Srbije”…
A opet, kao da ne zna da je vojska išla na sve strane od Slovenije do Kosova, da su kriminalci tamo genocidno ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali i, konačno, da su krvavi tragovi otkriveni i suhim pečatom ovjereni pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Vrijeme je za pokajanje - mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa, a ne prizivanje novih sukoba, novih dioba i prolijevanja potoka krvi.
Ni drugi nisu puno odmjereniji!
Drugi predsjednik govori da pljačka desetak milijuna maraka, stotinjak pogrešno kupljenih respiratora i toliko ljudi na drugi svijet otpremljenih, i nije neki problem. I da ti ljudi nisu krivi. Onako, usput, on presudi. Treći predsjednik na Pelješki most bi jurišao, i to onaj koji svojim kapitalom podiže ujedinjena Europska unija. On bi rušio, a Ivo Andrić piše: “Od svega što živ čovjek gradi i stvara, u mojim očima ništa nije vrjednije i bolje od mostova. Mostovi su važniji i od kuća i od svetih hramova”.
Ako se ovakvi brodolomci ne zaustave na našem trusnom području, sve je moguće. Mogući su novi, suroviji i krvaviji obračuni koji će zapadni Balkan gurnuti u kaos i opći nered. Vulkan može prosuti vrelu lavu na sve četiri strane. Pričaju li naši predsjednici ove priče da svijet zaplaše ili je to samo za to da bi ostali na mjestima i pozicijama na koje su navikli, na koje su se prišarafili, zašarafili i zavarili?
Ako je to tako, onda im pristaju stihovi svevremenog Arsena Dedića:
Foliranti su prevarili svijet,
prosječan čovjek s pravom bjesni,
oni nemaju osjećaj mjesta,
oni ničega nisu svjesni.
Evo, sada pišem otvoreno pismo primadoni Srebrenki Seni Jurinac i molim je da u rajskim vrtovima održi koncert najljepših arija. Neka u prvi red sjedne Svevišnjeg i njegove apostole, njegovo vijeće ministara - anđele čuvare i sve svete ljude, i otpjeva im ariju iz opere “Nikola Šubić Zrinski”. Istu onu kojom je pokorila slavni Beč i cijeli glazbeni svijet.
Ako se svetoj i presvijetloj gospodi ne bude svidjela ova arija, predlažem joj, a ona to zna, neka zapjeva pravu sevdalinku: “Bosno moja, poharana” i “Čudna jada od Mostara grada”.
Ako joj zatreba pratnja, tu je jedan Hercegovac, mostarski svećenik fra Ljudevit Lasta, školovan pjevač, i Pero Gudelj, srednjobosanski harmonikaš, virtuoz. Neka Ivo Andrić pozdravi svetu i presvijetlu gospodu i ispriča joj jade svoga puka što je na zemlji ostao. Kada Sena i fra Ljudevit zapjevaju, a Pero zasvira, luđačka košulja što je omaleni, golobradi Austrijanac iz Koruške navuče i do pod grlo zakopča, mora se rastvoriti.
Dugmad neće izdržati!
Popucat će!
Pišem Vam, draga Srebrenka, iz susjedstva Vaše rodne kuće, iz Muzeja grada Travnika. U bijelom svijetu, u njegovu velikom središtu, u Londonu, jedan naš Sarajlija gledao je njemačku televiziju i prikaze Vaše veličanstvene glazbene karijere. Nevjerojatne i neponovljive! Priča kako ste sa sjetom i tužnim emocijama govorili o rodnom gradu Travniku i žalili što se Vaša postojbina ruši, pali i razara.
To je potaknulo sarajevskoga glazbenog kritičara, plemenitog Ognjena Tvrtkovića, prošetati se bijelim svijetom - od Londona do Beča pa New Yorka, s kraja nakraj svijeta - pokupiti fotografije, brošure, plakate i monografije, ploče sjećanja. Sve je brižno prikupio, u Vaš Travnik donio i svijetu pokazao.
“O ljudima iz Travnika ne bih trošio previše riječi. Pažnja na koju sam naišao oborila me s nogu i dala mi poticaj dalje raditi i prikupljati sve što je netko i nekada napisao o ovoj slavnoj Travničanki”, piše Ognjen Tvrtković.
U nedjelju, 24. listopada, u Zavičajnom muzeju grada Travnika, s puno topline, otmjenosti i lijepih riječi, dočekala nas je ravnateljica prof. Selma Maslić. Dr. Dženan Dautović, Hrvoje Pelić i njegova sestra Spomenka, brižno su eksponate složili kako se najbolje moglo složiti. Vaši Travničani ponosno pričaju kako je Herbert von Karajan (1908. - 1989.), mjerilo svih glazbenih mjerila, rekao:
“Bože, hoće li se na kazališnoj sceni ikada više pojaviti ovakav glas i ovakav stas?!”
Nakon svega, heroina ovog vremena i Vašeg grada Snježana Köpruner ponosno nas je provela kroz obnovljenu rodnu kuću Ive Andrića, pričala o motivima njezine brige i za sve priredila prijam dostojan svakog bečkog muzeja i svakog civilizacijskog reda i događaja.
Priča je davno počela. Varaždinski odvjetnik dr. Ljudevit Jurinac, jedno vrijeme i gradonačelnik grada Varaždina, učen i utjecajan čovjek, poslao je sina na studij medicine u Beč. Mladost, kao i mnoga druga, u tom svijetu pronašla je ljubav svog života. Mladi student upoznao je kolegicu Austrijanku Christinu Cerv, s njom zaključio brak i kao liječnik nastanio se u Travniku.
Mlada obitelj sprijateljila se s obitelji travničkoga odvjetnika dr. Milana Makanca. Prijateljstvo je bilo uzajamno i veliko. Odvjetnik Makanac bio je krsni kum male djevojčice Srebrenke.
Tako je iz središta grada Travnika, s podnožja planine Vlašića, krenula svjetska glazbena megakarijera, dostojna svakog i najvećeg poštovanja. Dostojna imena glavne ulice, avenije, glavnog trga, glazbene škole ili neke druge kulturne ustanove grada Travnika.
Jer pedesetak glamuroznih uloga u najvećim glazbenim djelima i 1268 nastupa svjedoče o zvjezdanoj veličini ove operne dive. Rođene Travničanke (24. listopada 1921. - 22. studenoga 2011.).
Grad Beč utemeljio je glazbenu nagradu koja ponosno nosi ime “Zlatni prsten” Sene Jurinac. Od smrti slavne primadone, 2011., najveće glazbeno priznanje dobili su Plácido Domingo, najpoznatiji živući tenor svijeta, 1941., i glazbeno, operno čudo - Elina Garanča, latvijska mezzosopranistica, 1976.
“Nikada nitko u Travniku”, piše nobelovac Ivo Andrić, “nije pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdanje događaje”.
Pa neka tako i dalje bude!
