Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Priča o pohlepnom majmunu

18. kolovoza 2022. u 11:13 0 komentara 320 prikaza
Josip Muselimovic

Na početku pisanja kolumne, ne znam ni sam kako, sjetih se priče o pohlepnom majmunu. S obronka okolnih planina u grad se došetao izgladnjeli majmun. U jednom času do njega je došao opojni miris ćevapa. U mali otvor majmun je neoprezno zavukao šapu. Ćevape je uzeo, ali šapu nije mogao izvući natrag.

Ostala je zaglavljena.

Tako je naivni majmun postao zarobljenik svoje pohlepe.

Ovakva pohlepa zna se dogoditi vremešnim ljudima i drevnim narodima. U pravilu - to se dogodi kada ljudima, kako narod kaže, usta i stražnjica previše zinu, a narodima - kada svoje granice počnu proširivati, podebljavati i po svojim mjerilima određivati.

Ovoj majmunskoj zgodi priliči jedna druga priča.

Poučna je!

Prije odlaska na posao dva se prijatelja, u omiljenom kafiću, sretnu na prvome kratkom espressu. Sve je bilo uobičajeno. Prethodne noći nešto su slavili, kasno ustali. Nisu doručkovali. Na stolu u kafiću zatekli su dvije jabuke. Jedna je bila veća, lijepog oblika, svježe i rumene kore. Ona druga bila je nešto manja i smeđe boje. Kao da je truljenje već uzelo maha.

Jedan je bio bliže onoj lijepoj jabuci.

Odmah ju je zgrabio, kao što je pohlepni majmun zgrabio mirisne ćevape.

Onaj drugi se pobunio.

- Kako si mogao to uraditi? Kako si mogao zgrabiti ljepšu, veću i svježiju jabuku? Je li naše prijateljstvo na jabukama propalo?

- Nije, zašto bi propalo - odgovorio je onaj prvi.

- Dobro, što bi ti uradio u ovoj prilici?

- Uzeo bih onu manju - odgovorio je drugi.

- Pa eto, vidiš da je sve u redu.

Dobio si ono što si želio - odgovorio je prvi.

Priča ima svoju logiku, ali, ipak, nešto tu nije bilo u redu.

Poluslijep i neuk čovjek vidi da prilike u našoj zemlji nisu dobre. Udomaćilo se ozračje straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što bi nam mogao donijeti novi dan, pogotovo što bi se moglo dogoditi u novoj, 2023. godini. Šape se svugdje lagano zavlače. U strahu od novih nesporazuma, ljudi odlaze.

Bježe! Bježe cijele obitelji.

Razloga je za depresivno ozračje napretek. U vrijeme usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma vjerovali smo da balkanski besmisao jednom mora prestati. Međutim, naših trideset poslijeratnih godina otišlo je u zrak.

Kako sinjski alkari kažu - u ništa!

Daytonski mirovni sporazum pokazao se kao krhka, nedovršena, iz temelja uzdrmana tvorevina. Hoće li probuđene suprotnosti pronaći ravnotežu prije nego što ulje iz motora iscuri i brod na otvorenom moru stane?

Brod našeg zajedništva ne smije ploviti prema svojoj propasti jer bi se, poput Titanika, jedne mrkle noći mogao ponovno nasukati na santu leda i sve odvesti u ponor i potonuće. Ovo pišem zbog toga što su suprotnosti u drugoj polovini 2022. godine veće, snažnije i opasnije od onih iz vremena potpisivanja Daytonskog mirovnog (ne)sporazuma.

Kada bih na nekom bosanskohercegovačkom putu naišao na raskrižje s kojega se razdvajaju putevi nade i optimizma od puteva beznađa i pesimizma, nisam siguran u kojem bi smjeru bio moj prvi iskorak. Kada bih na tom raskrižju zastao, predahnuo, glavu sagnuo i duboko razmislio, čini mi se da bi moj prvi iskorak bio prema vodama beznađa. Podloga je u strepnji od onoga što bi moglo donijeti novo poslijeizborno vrijeme.

Jer, ovdje se nikada ne zna na čemu smo.

Nesporazumi se začas približe jedan drugom. Smrknu se kao obrve iznad očiju i - eto nevremena. Dugo živimo na prostoru na kojemu odasvud puše. Iz Moskve i Beograda reže i cvili košava, iz Bruxellesa i Zagreba sladunjavi maestral i obećanja, ludim radovanja. Najprljaviji vjetrovi, ipak, pušu iz središta zemlje. Opasnost je pred vratima. Samo što na njih nije pokucala. Jer naši utaboreni narodi nikako da shvate da se krvlju ništa nije opralo, da se odrubljenim glavama ništa nije riješilo i da na Balkanskom poluotoku povijest nije učiteljica života.

Naprotiv!

Zemlja je opterećena teškom poviješću. Pogrešno je i pogubno vraćati se na njezine tamne stranice. Jer tako narodi postaju patnici koji se razapinju između tamne prošlosti i neizvjesne budućnosti. Na takvu raspeću nije ugodno živjeti jer u duši ne može biti mira ni u srcu spokoja na grotlu uzavrela vulkana.

Aktualni političari, osobito oni u našem susjedstvu, sve češće se vežu uz slike mutne prošlosti. Pritom nije važna povijest, istina, ni potreba za sretnijim danima. Na političkoj i društvenoj sceni pojavljuju se i osuđenici za najteža kaznena djela. A oni zabludjeli nikako da shvate da u očima civiliziranog svijeta svoju zemlju pretvaraju u urođeničko pleme 21. stoljeća.

Prije nekoliko dana na beogradskoj televiziji gostovao je dr. Vojislav Šešelj.

- Ispravljam svog predsjednika - veli on - kada kaže da za svog života neće na Jadransko more. Nije to Jadransko more! Od Zadra pa do Drača u Albaniji - naše je more. Kada naše krajine budu oslobođene, uzet ću odmor i uživati u vodama našeg plavog mora.

Jesu li ovakvi ljudi pri zdravoj pameti?

Ima li netko tko ovo može razumjeti?

Jesu li ove poruke najava novog sukoba - za naše more i za naše krajine?

Ima li netko razuman i odgovoran da s javne scene skloni brutalne zagađivače javnog prostora. Koča Popović, sjajan intelektualac i diplomat, kaže da su ovakvi političari gamad i brabonjci koji svoj narod zaglupljuju i unesrećuju, a nobelovac Ivo Andrić piše kako dobro govore ljudi koji znaju šutjeti.

Prije 150 godina David Starčević, zastupnik u Hrvatskom saboru, fizički je napao bana Khuena Héderváryja - počastio ga je nogom u stražnjicu. U neka bolja vremena bilo je hrabrih narodnih zastupnika. Kancerogenom vojvodi i subraći nitko se primaknuti ne smije. Na široj političkoj sceni nema Davida Starčevića, nema onih koji bi ovakve političare počastili nogom u stražnjicu. Ne znam kako bi u susretu s Davidom Starčevićem prošao i aktualni predsjednik Republike Hrvatske!

Zastao sam s pisanjem kolumne i potražio knjigu "Nebeska dvorišta". Autor je umni i mudri mostarski bivši vladika Grigorije. Na dvadeset i šestoj stranici knjige piše:

"U dvorani sam zatekao puno ljudi. Na zidu se vijorila zastava i nekakva slika. Na slici je vidim

osavi i mlohavi vojvoda. Jedino što pouzdano znam, u što sam se na svojoj koži uvjerio, da je novopečeni vojvoda suradnik Službe državne sigurnosti. Najobičniji doušnik i plaćeni zagađivač međunacionalnih odnosa."

Jad i bijeda!

Na sreću, s vremena na vrijeme pojavi se plamičak svjetla i razuma. Prije nekoliko dana premijer Crne Gore, urbi et orbi, reče:

- Sretan sam što danas po Stradunu mogu slobodno šetati. Napad na Dubrovnik naša je najveća sramota.

Ovakvu poruku čuo sam prije 25 godina. Na Danima crnogorskog odvjetništva predvodio sam izaslanstvo odvjetnika Bosne i Hercegovine. Bilo je to u Podgorici. U jednom času iza moga je stola ustao Ilija Radulović, enciklopedist i doajen srpskog i crnogorskog odvjetništva, i još emotivnije, hrabro, jasno i glasno, izgovorio ono što je prije tjedan dana rekao premijer Crne Gore: - Napad na Dubrovnik ono je što je pjevao veliki Njegoš - sram i grdoba.

U znamenitom djelu "Uspomene na političke ljude i događaje" znameniti hrvatski kipar Ivan Meštrović piše o jednoj zanimljivoj zgodi. Doživio ju je na prijateljskom ručku na dvoru kralja Aleksandra Karađorđevića. Ta zgoda mogla bi se uvrstiti u kategoriju ženskog intelektualnog proročanstva.

Za vrijeme ručka, u opuštenom i prijateljskom ozračju, princeza Jelena obratila se svom bratu:

- Znaš li, Saša - tako ga je zvala - da svijet priča da naše zemlje više neće biti?

Kralj Aleksandar, iznenađen onim što je čuo, pokušao je sestru zaustaviti i objasniti da se princeza ne razumije u politiku i u ono što se u Europi i cijelom svijetu događa. Danas, stotinu godina kasnije, čovjek ostaje zatečen jasnoćom misli princeze Jelene. Balkanski poluotok danas vapi za mudrim političarima koji nisu skloni iluzijama i prekrajanjima državnih granica, granica koje tisućljećima žive svoje određene i utvrđene živote.

Sve drugo politički je sunovrat.

Na vrhuncu gospodarske i političke moći, 1333. godine, Dubrovačka Republika od cara je Dušana kupila poluotok Pelješac. Šest godina kasnije, 1339. godine, od bosanskog kralja Ostoje kupila je današnju Župu dubrovačku.

Pod konac rata, 1994. godine, pred Županijskim sudom u Dubrovniku branio sam kapetana Jugoslavenske narodne armije. Mostarac, Hrvat, obrazovan i odlučan čovjek na sastanku zapovjednika JNA u Trebinju usprotivio se napadu na Dubrovnik i planiranom proboju preko Čepikuća do kraja Pelješkog poluotoka. Netko je u poremećenoj glavi planirao vratiti ono što je u valjanom državnom ugovoru prodano prije tisuću godina.

Bilo bi to isto kada bi Rusija danas napala Sjedinjene Američke Države i tražila povrat Aljaske koju joj je 1867. godine prodala. Aljaska s gotovo dva milijuna četvornih kilometara danas je 49. savezna američka država. Po svom prostranstvu Aljaska je (zamislite!) velika koliko su zajedno velike Ukrajina, Njemačka, Francuska, Italija i Engleska.

Fra Bartul Benović, svećenik franjevačkog reda, piše da je Subotica 1687. godine bila drugi najveći grad u austrougarskoj provinciji. Imala je 20 tisuća stanovnika, od toga više od 80% katolika, najviše Hrvata.

Po nacionalnom i religijskom mjerilu, Subotica je imala više katolika i Hrvata nego tadašnji grad Zagreb. Zar u svijetu politike i vojne doktrine postoji bolesna glava koja bi pokušala poći do drevne Subotice ili nešto bližeg Zemuna.

Svako zajedništvo može se dovesti u pitanje.

Podjele se same od sebe neće raspršiti.

One se ne smiju poticati nego političkim razumom smirivati.

U novom izbornom ciklusu kormilo našeg broda ne smije se prepustiti u ruke gusara i brodolomaca.

S današnjim kormilarima nećemo se uspraviti i zaploviti mirnim vodama europskog koridora.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.