Prije godinu dana, po tko zna koji put, osvrnuo sam se na stanje u našem pravosudnom sustavu i napisao kolumnu “Kraj jedne iluzije”. U toj kolumni pisao sam sam, opet po tko zna koji put, o nekoliko slučajeva o kojima brine moj ured. Ne bih želio otići u mirovinu ili na onaj svijet, a ne dočekati kraj ovih pravosudnih zavrzlama i nepravda.
Pisao sam o ubojstvu generala Vlade Šantića, ubojstvu ministra Joze Leutara, tenkovskom “ubojstvu” Hercegovačke banke, o progonu i smrti tuzlanske sutkinje Dijane Milić, ubojstvu gospodarstvenika Joze Kafadara i pravosudnom “masakru” nad mladom vježbenicom Suda BiH - Željkom Bukmir.
Pisao sam o obranama Ante Jelavića i Dragana Čovića, predsjedatelja predsjedništva BiH i Marine Pendeš, aktualne ministrice obrane BiH. Ovi predmeti zajedno, i svaki ponaosob, mogu prerasti u ozbiljnu dramu, a iskusan redatelj može napraviti film i poći na filmski festival po Zlatnu palmu - prvu nagradu.
Bila bi to nevjerojatna priča o pravosudnom sustavu koji se kompromitirao i državi koja se samo tako zove. Nakon pola stoljeća potrage za pravdom i pravicom, s osjećajem nelagode, ovu kolumnu nazvao sam “Potonut će naše galije”.
Ja li to baš tako?
Jest!
Što se može reći o pravosudnom sustavu, koji ni nakon 22 godine ne podiže optužnicu protiv ubojica generala Vlade Šantića, a sve je jasno kao što je jasan bistar i vedar dan? Na moju požurnicu bihaćki tužitelj odgovara - optužnica će biti podignuta, najkasnije do konca 2015. godine. Prođe 2016., brzo će i 2017., a od optužnice ni traga ni glasa. Čujem da je predmet, po tko zna koji put, dobio novog “gospodara” i da će o podizanju optužnice odlučivati Tužiteljstvo FBiH.
Ne ide! Netko ne da!
Izvršitelji su dobrog zdravlja.
Nikako da pomru i da priča dobije željeni kraj!
Što reći o nositeljima najviših pravosudnih funkcija koji spis ministra Joze Leutara devetnaest godina šalju od “nemila do nedraga”, a vesela družina prije okončanja postupka, među sobom, podijeli milijun državnih maraka. Svjedoci, djelatnici tužiteljstva, govore da spis nitko nije otvarao, dakle ni proučavao, da se valjao po podu, da se preko njega u uredu “preskakalo”.
Što reći o pravosudnom sustavu koji najviše nositelje političkih dužnosti optužuje bez dokaza, i ubojstvu Joze Kafadara za koga sam napisao, i sada ponavljam, da za mog života neće biti otkriveno, zapravo da mu slijedi repriza istraga u predmetima Vlade Šantića i Joze Leutara?
Što reći o tri optužene pravosudne heroine?
Prvoj - koja se pokušala oduprijeti razgranatoj mreži kriminala i prostitucije pa bijaše ostavljena i optužena da životom plati svoje čestito sudačko nastojanje.
Drugoj - koju su na silu i brzinu optužili da bi je osudili, razriješili i potjerali iz Ministarstva odbrane. Veliko je i važno ministarstvo, a ona iz malog naroda. Ne ide to!
Trećoj - što reći o mladoj vježbenici koja je bez ijednog dokaza optužena i osuđena? Ovaj predmet ostat će zapamćen po tome što ni jedan svjedok tužiteljstva nije potvrdio ono što je optužnica željela dokazati. A donesena je i potvrđena osuđujuća uvjetna presuda.
Tako je to kada se od države odmaknu pravda i pravičnost i kada ona - kako kaže sv. Augustin - postane razbojnička družina.
Zašto je to tako?
Na čelu pravosudnog sustava naše zemlje postoji ministar pravosuđa i njegov zamjenik. Na čelu pravosudnog sustava Federacije BiH i RS-a postoje dva ministra i dva njihova zamjenika.
Na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine postoji deset županija, toliko ministara pravosuđa i njihovih zamjenika. Kada se sve sabere, vidimo da na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine ima 11 ministara pravosuđa i 11 njihovih zamjenika.
Kada je to tako, a jest, opravdano je postaviti pitanje: Je li moguće da ovako razgranata mreža pravosudnih nadzornika, ministara i njihovih zamjenika , nije u stanju kontrolirati rad cjelokupnog pravosudnog sustava?
Je li problem na nekoj drugoj strani?
Ja mislim da jest, jer barem četiri stvari nisu dobre.
Prvo - nije dobro što na prostoru male države postoji 25 pravnih fakulteta.
Drugo - nije dobro što se pravosudni ispiti polažu na razini države, entiteta i distrikta.
Treće - nije dobro što u Visokom sudačkom i tužiteljskom vijeću ne sjede najiskusniji, najsposobniji, pravno najobrazovaniji i moralno besprijekorni ljudi.
Četvrto - nije dobro što u životu pravosudnog sustava snažno pulsiraju interesi političkih stranaka.
Temelji našeg pravosudnog sustava davno su potkopani. Potkopali su ih oni koji su žezlo pravde dali u nevješte ruke.
Istina, veliki i najveći broj sudaca i tužitelja bez društvenog ugleda i statusa, s malim plaćama neprimjerenim poslu kojeg obavljaju, savjesno i odgovorno rade svoj posao. Pojedinci kompromitiraju i njihovu čestitost.
Jednog državnog tužitelja upoznao sam kada je u livanjskom Općinskom sudu započeo pravosudnu karijeru. Radovao sam se njegovom izboru za tužitelja Tužiteljstva BiH. Nije malo! To je vrh i kraj svake profesionalne pravosudne karijere.
Danas slušamo i čitamo kako je novac, oduzet izvršiteljima kaznenih djela, zadržavao u spisima kako bi ih u pogodnom trenutku pohranio u svom džepu. Govori se o velikim novčanim sredstvima, velikoj pravosudnoj sramoti i potpunom odsustvu nadzora nad radom najznačajnije tužiteljske ćelije.
Ipak, treba sačekati kraj istražnog i sudskog postupka. Presumpcija nevinosti mora se poštovati. Ako ovo bude istina, pravosudno nebo spustilo je se na našu ubogu i opustošenu zemlju. Mrak i tama oko nas su u gustim, neprobojnim naslagama.
Jednog drugog tužitelja upoznao sam kada je, niotkud, došao na mjesto predsjednika velikog Općinskog suda. U redu! Bio sam silno iznenađen njegovim brzim pravosudnim uzletom. Svatko od nas pitao se može li čovjek koji nikada nije radio tako važan posao odgovoriti izazovima profesije i općeg društvenog trenutka. Dogodilo se što se dogodilo!
To je isto kada bi u jeku turističke sezone i prometne vreve, kada opasnost vreba sa svih strana, autobus pun putnika povjerili čovjeku koji s tako velikim vozilom nikada nije upravljao. Nitko od tih nesretnika ne bi vidio najbližu obalu jadranskog mora, kao što ni mi, kraj ovakvog odabira, nećemo doživjeti stabilan pravosudni, a time i državni napredak.
S jednom sutkinjom godinama sam sjedio u Komisiji za polaganje pravosudnih ispita. Ovaj posao obavljala je stručno, odgovorno i besprijekorno. Njezino uhićenje bio je pravi kolegijalni šok. Osuđujuća presuda na dvije i pol godine zatvora još veći je i razorniji od minulog, uzavrelog mostarskog ljeta.
Svjedoci smo da se u prvostupanjskim postupcima znadu dogoditi ozbiljne pogreške i propusti. Treba pričekati odluku drugostupanjskog suda. Stručna javnost govori da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. O žalbi optužene sutkinje odlučivat će njezine kolege s kojima je do jučer radila, sudila i surađivala. Sve pod istim krovom, među istim ljudima.
Paradoks!
Nešto je ovdje iščašeno.
Pravosudni sustav vapi za ozbiljnim, stručnim i sposobnim “ortopedom”. Osteoporoza je zahvatila cijeli organizam. Sve puca, lomi se i osipa!
Pred nama je namrgođena pravosudna jesen. Jednom tužitelju predstoji ozbiljan istražni postupak, pred drugim je obrana od teških optužbi, a pred jednom sutkinjom borba za slobodu, čast i dostojanstvo.
Nakon ovih postupaka sve će biti jasno.
Za sada, sumnja je na sve strane.
A što bi drugo i moglo biti.
Kolumna Josipa Muselimovića
