Prije tisuću i pet stotina godina Katolička i Pravoslavna crkva počele su vrednovati ponašanje svojih vjernika. Istaknute, zaslužne, pobožne, moralne i kreposne ljude počele su podizati na čast slave i oltara. U posljednjem desetljeću u Bosni i Hercegovini i Katoličkoj crkvi okončan je postupak beatifikacije časnih sestara - Drinskih mučenica. Tri druga postupka su u tijeku. Zanimljiva su! U Katoličkoj crkvi nema žurbe. Do trenutka beatifikacije znaju proći stoljeća.
Jedino je papa Ivan Pavao II. (1920. - 2005.), 264. poglavar Katoličke crkve, na nagovor puka, proglašen za svetog čovjeka - odmah. Na rimskome Trgu svetog Petra iz nedjelje u nedjelju stotine tisuća vjernika izgovarale su molbu i molitvu: Santo subito (Svet odmah). Blaženikom je proglašen 2011., a za svetog čovjeka 2014. godine. Sve zajedno - za pet godina.
Na poziv sarajevskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera (1843. - 1918.), koncem devetnaestog stoljeća na Pale kod Sarajeva došle su časne sestre Jula Ivanišević, Berchmana Leidenix, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan i Bernadeta Banja. Na Palama su časne sestre sagradile Marijin dvor i utemeljile pučku školu. Učile su i odgajale katoličku, pravoslavnu i drugu djecu. Stare, nemoćne i bolesne osobe liječile su, pazile i njegovale. Pekle i dijelile kruh siromasima i prosjacima s Romanije. Svakom su pomagale. Kada se stvari u društvu poremete, kada se ljudima pamet zamuti, a obraz pocrni, sve je moguće. Ljudi se znaju pretvoriti u krvoločne zvijeri.
Pod konac prosinca 1941. godine bradati, u krvi ogrezli vojnici, opkolili su Marijin dvor, opljačkali ga, a časne sestre poveli u zarobljeništvo. Na ledenom planinskom putu vremešna sestra Berchmana je zastala. Nije mogla po snijegu koračati. Pala je! Tu je nemilosrdno ubijena. Krv se razlila po bijelom planinskom snijegu.
Četiri časne sestre odvedene su u Goražde. Bile su zatočene u zgradi vojarne. Kako bi očuvale svoje zavjete, čast i dostojanstvo, pokušale su se spasiti od razularene muške pohote. Iskočile su kroz prozore vojarne. Uhićene su i ubijene. Njihova tijela bačena su u rijeku Drinu. Taj zločin opisao je slovenski svećenik Franc Ksaver.
Katolička crkva pokrenula je postupak beatifikacije nevino pobijenih časnih sestara. Nakon strogo provedenoga postupka, papa Benedikt XVI. potpisao je dekret o mučeništvu časnih sestara. Ubijene su zbog mržnje prema vjeri. U ranu jesen 2011. godine u sarajevskoj Olimpijskoj dvorani, pred nekoliko desetaka tisuća vjernika, proglašena je i proslavljena beatifikacija časnih sestara - Drinskih mučenica.
U Bosni i Hercegovini i njezinoj Katoličkoj crkvi u tijeku su drugi, treći i četvrti postupak beatifikacije.
Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Luigi Pezzuto, mostarski biskup dr. Ratko Perić, banjolučki biskupi dr. Franjo Komarica i dr. Marko Semren te vojni ordinarij biskup dr. Tomo Vukšić molili su da Petar Barbarić, mladi sjemeništarac, ponese čast sluge Božjeg. Petar Barbarić bio je sjemeništarac u Travniku. Drevna travnička visokoškolska ustanova (1892.) ponosno nosi njegovo ime.
Mladi sjemeništarac predano je radio na zbližavanju rodne Hercegovine i Bosne ponosne. Baš onako kako je u svoje vrijeme radio glasoviti fra Grgo Martić i kako to danas tiho, plodno, nenametljivo i predano radi Miro Petrović, znameniti hrvatski pjesnik, predani kulturni djelatnik.
U tijeku je postupak beatifikacije sarajevskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Započet je i postupak beatifikacije šezdeset i šestorice hercegovačkih svećenika franjevačkoga reda pobijenih tijekom Drugog svjetskog rata i prvih godina poraća. Pobijeni svećenici, među njima desetak doktora znanosti, pjesnika i filozofa, bili su duhovni i prosvjetiteljski predvodnici svoga naroda.
U vrijeme pisanja ove kolumne Bosna i Hercegovina škripi na sve strane. Puca po svim šavovima i po svim spojnicama. Ustavno i pravno neuređena, civilizacijski zapuštena, živi u strahu i iščekivanju. Nitko ne zna niti itko može pretpostaviti u što se ovo stanje, preko noći, može pretvoriti. Razarana s izvana i iznutra, napadana sa svih strana, svakog se jutra budi s ružnijim snovima i novim pukotinama.
Među brdima Bosne i Hercegovine nataložilo se previše zla i previše nesporazuma. Po zemlji su ruševine na svakom koraku. Još teže i još veće ruševine su u ljudima i među ljudima. Bez osmijeha, oborenih pogleda, ljudi svojom zemljom na prstima hodaju. Susjedi i poznanici žive u raskoraku. Kao da se u našoj zemlji ni godišnja doba među sobom ne prepoznaju. Uglavnom - nije dobro. Nije lijepo, i još manje sigurno. Sve dalje smo od normalnog i sigurnog društva. Dobra nema i dobru se nije nadati. Pravih reformi nema, i nije ih ni očekivati. To je naša stvarnost. Možda je pesimistična, ali tako je vidim. Nadu budi proljeće 2022. godine.
Od osmanskog osvajanja Bosne 1463. i Hercegovine 1482. godine do mira u Daytonu 1995. godine prošlo je pet stoljeća i trideset godina. Tijekom dugih stoljeća Bosna i Hercegovina prošla je teritorijalne, geopolitičke i političke turbulencije. Unatoč svemu, uspjela je očuvati svoje prirodne granice. Nekima one ni dandanas nisu jasne. Prekrajali bi ih po svojim znanjima, svojim mjerilima, često i pustim željama.
Povijest Bosne i Hercegovine, zapravo, povijest je zemlje mučenice.
Tijekom pet stoljeća osmanske uprave, dva desetljeća austrougarske okupacije i stoljeća zbirnih godina Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, komunističke Jugoslavije i komične daytonske tvorevine, Bosna i Hercegovina premetnula je preko glave sve nevolje i samovolje, jade i belaje. Na svojim je nogama opstala.
Kako?
To me je potaknulo na razmišljanje. Sebi sam postavio - možda i neozbiljno pitanje.
Može li jedna zemlja, poput jedne osobe, u ovom slučaju časnih sestara, mladog sjemeništarca i nadbiskupa, kroz određenu proceduru dobiti status zemlje mučenice?
Da je nakon toga susjedi i cijeli svijet puste da se u miru razvija i u miru živi. Jer nikome nije dužna, nikome nije kriva, nikoga nije napala i nikome ništa nije oduzela.
Pet stoljeća Osmanlije su zatirali, progonili, ubijali i u roblje odvodili. Stjepan Tomašević Kotromanić, posljednji bosanski kralj, vladao je do 1463. godine. Predvidio je osmansku najezdu. Pisao je na sve strane i molio europske vladare da mu pomognu u obrani zemlje. Kao znak podrške papa Pio II. poslao mu je kraljevsko priznanje i znamenje. U crkvi svete Marije u Jajcu 1461. godine Stjepan Tomašević okrunjen je za bosanskog kralja. Krunu mu je donio i na glavu stavio izaslanik Svete Stolice. Današnjim ustrojem Katoličke crkve i vatikanske diplomacije, to bi bio apostolski nuncij. Osmanlije su nezaustavljivo napredovali. Kralj je pobjegao s kraljeva dvorca na Bobovcu. U početku se sklonio u Jajce, a potom u utvrđeni grad Ključ na Sani. Mehmed-paša Anđelković (naše gore list) dao mu je pisano i pod zakletvom jamčio život ako Osmanlijama preda Jajce i ostale bosanske gradove. Sultan Mehmed II. proglasio je zakletvu nevaljanom. Dvadeset i petog svibnja 1463. godine pogubljen je bosanski kralj. Posmrtni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu.
Pred osmanlijskim progonom kraljica Katarina Kosača, blaženica Katoličke crkve, nastanila se u Dubrovniku, a nakon toga u Rimu. Pokopana je u rimskoj crkvi Santa Maria Aracoeli. U Dubrovniku je ostavila mač svoga muža. Zavjetno je trebao biti predan njezinu sinu ako se vrati iz turskog ropstva i zatočeništva.
Povijesne knjige svjedoče da je posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača 29. listopada 1478. godine napravila oporuku i svoje kraljevstvo dala, u slučaju da se njezina djeca ne vrate iz ropstva, na upravu Svetoj Stolici. Njezin spomendan je 25. listopada. Rođena je u Blagaju kod Mostara 1424. godine. Stolovala je u Kraljevoj Sutjesci. Iz rimskog progonstva radila je na oslobođenju svoje zemlje.
Stara Jugoslavija zapetljala se sama sa sobom. Ogrezla je u nepravdi, krvi i korupciji. Nova Jugoslavija također.
Bosna i Hercegovina živi povijest zemlje mučenice. Ni danas joj mira ne daju. Grešnici i oholnici ne priznaju utvrđenja Međunarodnog suda za ratne zločine. Daytonska ruka spasa pretvorila se u čvrsto uže oko vrata. Bez jasnije i odlučnije podrške međunarodne zajednice Bosna i Hercegovina ostat će ništa drugo nego obična livada koju svaki nezvani kosac pokositi može.
BiH je pretvorena u jedinstvenu zemlju u kojoj se ne poštuju odluke najviše sudske vlasti - Ustavnog suda.
Zemlja u kojoj se ne poštuju odluke Ustavnog suda, to je ništa drugo, kako piše sv. Toma Akvinski, nego obična razbojnička pećina.
U svojoj povijesti BiH je preživjela okrutne zulume Osmanlija, pogubljenje kralja i vlastele. Preko svojih leđa preturila je zločine ustaša, četnika i partizana. Doživjela razaranja i poniženja, a nikoga nije napala, nikome ništa nije uzela, nikome nije kriva i nikome nije ostala dužna.
Na koncu kolumne pitam se - može li na temelju ovih postulata kapitul predstavnika Washingtona, Bruxellesa, Moskve, Istanbula i Pekinga Bosnu i Hercegovinu proglasiti zemljom mučenicom, dodijeliti joj političku beatifikaciju? Nakon toga, bliži i dalji silnici morali bi je više poštovati.