Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Pismo generala kojim zazivaju Milanovićevo milosrđe politička je farsa

19. travnja 2022. u 13:48 0 komentara 79 prikaza

Pismo generala u kojem kod “iznenađenog” predsjednika i vrhovnog zapovjednika pokušavaju probuditi milosrđe za dvojicu suboraca osuđenih za udbašku likvidaciju Stjepana Đurekovića najobičnija je farsa. Zar netko vjeruje da su generali stvarni autori pisma!? Zar netko vjeruje da su Ivan Čermak, Ljubo Ćesić, Ante Gotovina, Marinko Krešić, Pavao Miljavac i Davor Domazet Lošo stvarno istraživali kako bi Josip Perković i Zdravko Mustač kao osuđenici na doživotnu kaznu zatvora prošli u Njemačkoj i kad bi mogli izaći na slobodu da su tamo izdržavali zatvorske kazne, a kako bi prošli da im je suđeno u Hrvatskoj. Zar netko stvarno misli da su oni ovo osmislili: “brigadiri Perković i Mustač izručeni su njemačkom pravosuđu odlukom Vrhovnog suda koja je donesena usprkos zakonske nemogućnosti izručenja zbog nastupjele zastare kaznenog progona. Iz tog nezakonitog izručenja, u konačnici, je i proizašla kazna zatvora koju obojica služe već 8 godina”. Ta pravna analiza pristranošću ostavlja dojam da su je zajedno pisali odvjetnik Anto Nobilo u ime dvojice osuđenika i netko blizak predsjedniku Zoranu Milanoviću. A generali to autoritativno potpisuju kao da je riječ o nekom vojnom pitanju iz Domovinskog rata!? I na koncu Perkovića i Mustača pretvaraju u žrtve državne nepravde jer izdržavaju kaznu koja je “direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust”. Vau! Kakva pravna minijatura! U odnosu na to, teze iz famoznog puno poznatijeg pisma generala koje su dovele do njihova nečasnog otpusta odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića čista su kamilica i štoviše, afirmacija pravne države. Gotovina je po povratku iz Haaga sve vrijeme inzistirao da ga se ne petlja u politiku, a onda dopusti da ga se tako instrumentalizira. Iza stava u pismu može stajati samo netko tko si je umislio da je i ratni general hrvatskog pravosuđa.

Jedno je kao ratni zapovjednik zauzeti se za suborce, bez obzira na njihovu mračnu prošlost, ali posve je drugo baš s nikakvim pravnim autoritetom, i bez argumenata, potpisati tuđi stav koji cilja na urušavanje autoriteta vrha sudbene vlasti. Teze iz pisma svojedobno su izlazile iz radionice premijera Milanovića sramoteći nas pri ulasku Hrvatske u EU. Ako su ratni generali, daje li im to za pravo tako govoriti o bilo kojoj odluci Vrhovnog suda. Ćesić Rojs okreće pilu naopako pa kaže “tko sam ja da to ne potpišem”. Ne, tko ste vi da potpisujete takav pamflet! Čak i da je zahtjev generala visokoetički bio bi sramotan. Žalosno je da se čak i ratnom heroju kakav je Ante Gotovina mora reći, tko ste vi da se usuđujete takvo što potpisati, to više što je i Ustavni sud o tom izručenju izrekao svoj stav pa i takav istinski pravni autoritet kao što je bio prof. dr. sc. Davor Krapac. Europski sud za ljudska prava možda hoće ili neće ustanoviti da su njemačka i/ili hrvatska pravosudna tijela povrijedila prava Perkovića i Mustača, ali trenutno jedino politički šarlatani mogu ignorirati pravomoćna utvrđenja pravosudnih sustava dviju država članica EU.

Generali su potpisujući tuđi sadržaj dopustili biti instrumentalizirani čak i ako iskreno podržavaju Perkovića i Mustača zbog njihova navodno iznimnog doprinosa u Domovinskom ratu. Uzgred, nedavno su se mediji i udruge zgražavali nad sudovima koji su taj doprinos uzimali kao olakotnu okolnost i za lakša djela od udbaške likvidacije. Najveći si je autogol zabio Gotovina izbijajući i sebi i nama ključni argument iz haške oslobađajuće presude za Oluju, dajući za pravo onima koji tu presudu ignoriraju ili je tumače drugačije nego je u njoj utvrđeno. Dovoljno je da se okupi nekoliko srbijanskih generala i zaključe da je Haag nezakonito oslobodio hrvatske generale. Vrhunac farse je “iznenađenost” vrhovnog zapovjednika inicijativom pa je stoga odlučio o svemu s njima porazgovarati. Zašto!? Pa rekli su da sve što imaju reći stoji u pismu. Čemu taj razgovor “predsjednika s karakterom” ako je njegova čvrsta odluka da neće koristiti te atavističke ostatke monarhističkih prerogativa i ako je tako čvrsto već 274 puta odolijevao molbama za pomilovanjem, vjerojatno i braniteljima u poodmakloj dobi i narušenog zdravlja. Naravno, taj razgovor na Pantovčaku ima smisla jedino kako bi se farsa odigrala do kraja, a očito nakon što su generali dobili signale da bi predsjednikov karakter mogao olabaviti po pitanju pomilovanja. Očekuje li itko, kome je poznato što je Milanović kao premijer bio u stanju raditi za organizatore udbaške likvidacije, da sada neće reći: “tko sam ja da odbijem ratne generale”. Osobito kad su tako dražesno u svoju milosrdnu priču, kao da su njega pitali, uklopili i njemu “omiljeni” Vrhovni sud, kojem ne može oprostiti opiranje njegovoj premijerskoj volji.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.