Čitajući stare, požutjele i odložene knjige koje u ljudskim rukama nisu bile tko zna koliko godina, naišao sam na misao nobelovca Ive Andrića (1892. - 1975.).
”Bosna i Hercegovina lijepo se dopunjuju kao lice i naličje jednog harmoničnog predmeta. Svako drugo mjesto za mene je bljutavo, kao neposoljen kruh. Kada bih ponovno dolazio na svijet, bio bih nesretan kada se u Bosni ne bih rodio.”
Svidjela mi se piščeva misao. Podijelio sam je s dragim i misaonim ljudima koji u svojoj glavi i na svojim leđima ne nose tegobu minulog vremena i grubih nesporazuma. O ljepoti Bosne pisali su mnogi. Sjetih se Augustina Harambašića (1861. - 1911.) i njegovih stihova:
”Bosno moja, lijepa li si,
još bi stoput ljepša bila,
da te nije još odavno,
tuđa sila pokorila.”
O pokorenoj zemlji i sudbini ljudi koji bježe iz rodnog doma pjevao je, kao nitko drugi, svevremeni mostarski pjesnik Aleksa Šantić (1868. - 1924.):
”Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat’ k’o što ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije,
Od svoje majke ‘ko će naći bolju, a majka vaša zemlja vam je ova.”
Emotivne riječi Ive Andrića i stihovi Augustina Harambašića pokazali su ljepotu Bosne, s njom i Hercegovine. Stihovi Alekse Šantića pokušali su zaustaviti one koji su odlučili zaploviti nesigurnim vodama do europskih, američkih i australskih prostora. Naravno, u takvoj životnoj tjeskobi nitko ne razmišlja o tome da će se, u godinama duboke starosti, u njegova njedra, kao nepozvan gost, useliti i trajno nastaniti neizlječiva bolest - nostalgija. Jer staze po kojima čovjek napravi prve korake i krajolici koje je prve ugledao ne idu iz čovjeka tako lako.
Zapravo - nikada!
I nikako!
Ostaju kao da su u kamen uklesani!
U Bosni i Hercegovini malo se kome ostaje. Društvena kriza zaglibila je na stazama političkog bespuća. Rješenja se ne naziru! O vremenu u kojem je Aleksa pjevao, a Ivo mirnoćom tibetanskog mudraca 1920. godine pisao moglo bi se raspravljati.
Bosna je divna i zanimljiva zemlja, nimalo obična po svojoj prirodi i po svojim ljudima. Ipak, Bosna je zemlja mržnje i straha. Jer u toj ubogoj i zaostaloj zemlji u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere, treba četiri puta više ljubavi, snošljivosti i međusobnog razumijevanja nego u drugim zemljama. Zato treba čuvati plemenite nagone koji stišaju krv i daju prednost razumu i saburu.
Početkom godine pročitao sam da je papa Franjo, suočen s ratovima i nevoljama pontifikata, odlučio uputiti otvoreno pismo Bogu, svemogućem gospodaru svijeta. Kada već postoji mogućnost takve prepiske, razmišljam kako bi bilo dobro uputiti otvoreno pismo nobelovcu Ivi Andriću. Jer on zna da je ova zemlja bogata rudnim blagom, još više dobrim i vrijednim ljudima, pa neka Svevišnjeg zamoli za pomoć rodnoj grudi. Jer, od visokih predstavnika, kako od prvog tako i posljednjeg, kako narod kaže, nikakve fajde.
Dragi Ivo,
prije stotinu godina ti si, kao nitko drugi, upozorio da u našoj zemlji, na malom prostoru, zbijeno žive četiri različite vjere i da je potrebno četiri ili četiri stotine i četiri puta više ljubavi, strpljenja i razumijevanja da se iz njezine utrobe ponovno ne bi izlila mržnja i popločala je novim masovnim stratištima. I dandanas, trideset godina nakon prestanka brutalnog rata u našoj zemlji, svašta se može čuti i svašta se može doživjeti. I bez glave se može ostati, a da se nikada ne dozna ime dželata, ni onog tko ga je poslao da zločin uradi. Po pitomim brežuljcima tvoje Lašvanske doline vijore se zastave našem svijetu nepoznate. To izaziva zebnju i strah!
Svijet odlazi i u strahu bježi, baš onako kako je, prije stotinu godina, iz Sarajeva otišao tvoj gimnazijski kolega dr. Maks Levenfeld. Pola stoljeća si na drugom svijetu. U nebeskim prostranstvima tvoje pero ne miruje. Napiši novu Bosansku kroniku i predaj je Svevišnjem Gospodaru svijeta. Zamoli ga da napiše ferman i pošalje jednog od tvojih brojnih prijatelja, bosanskih franjevaca. Oni znaju što nitko drugi ne zna. Oni mogu ono što živ čovjek nikada nije mogao.
Dužni su ti!
Ne baš i zahvalni!
Podigao si im spomenik kakav nitko drugi podigao nije.
Gore, u tvom susjedstvu, svećenik je i diplomat fra Grgo Martić. O njemu si pisao i možeš biti siguran da će on uraditi ono što mu kažeš. On zna kako treba postupati s međunarodnim silnicima i prevarantima. Gore su tvoji franjevci iz Kreševa, Fojnice, Kraljeve Sutjeske i Guče Gore. Gore su dvojica hercegovačkih mudrih franjevaca - fra Vendelin Karačić iz Širokog Brijega i fra Ljudevit Lasta, veseljak iz Mostara. Možete održati kapitul i utemeljiti svoju nebesku Franjevačku provinciju te donijeti značajne odluke kakve je, u svoje vrijeme, donosio fra Anđeo Zvizdović (1420. - 1498.).
Bilo bi dobro da pripremiš i prijedlog Izbornog zakona. Oko toga, zapravo jednostavnog akta, slegla se politička, diplomatska i prevarantska bratija iz cijelog svijeta. Te ovako će, te onako će, te danas će, te sutra će, a izbori se primiču. Nove blokade se navješćuju. Novi jadi se pripremaju. A radnici po ulicama tragaju za svojim pravima. Nezaposleni, pored svoje majke, traže neku drugu. Umirovljenici, sve češće i sve više, druže se s kontejnerima u potrazi za ostacima hrane i odjeće.
Muzeji i umjetničke galerije se zatvaraju. Javni televizijski servis je na izdisaju. Dogorjelo je do nokata, kako narod kaže, dragi nobelovče. Iskusan si diplomat. Znao si se “nositi” s Hitlerom i Brozom. Za tvoje diplomatsko iskustvo - sve je kamilica.
Čitao sam tvoja djela i tvoje ispovijesti. Nije teško vidjeti da ti je Mostar pri srcu. Kad si pisao da je to grad neobične svjetlosti u kojem se lakše hoda, dublje diše i brže misli, i da njegovo središte - Stari most izgleda k’o najljepša djevojka što je u vodu zagazila i suknju malo podigla da je ne bi smočila.
I ta ljepotica iz dana u dan vene.
Teško ju je prepoznati.
Zapustili su je.
U njezinu središtu strše stravični prizori rata.
Nije to više zanosna ljepotica.
Zapelo je!
Baš onako kako je, prije stotinu i pedeset godina, na Ivan planini, na razdjelnici klimatskih sustava i riječnih tokova zapinjao popularni Ćiro kako bi svladao uspon, izašao na Alipašino polje i sretno stigao na svoje odredište.
Nekako, u ovo tmurno vrijeme, Mostaru najbolje pristaje stara, lijepa sevdalinka: “Čudna jada od Mostara grada, sve od lani pa evo do sada.
Bol boluje Čelebića Biba, bol boluje nikom ne kazuje.”
E došlo je vrijeme da se progovori i da se svakom kaže!
Jer jadi ovog grada ne traju “sve od lani pa evo do sada”.
Bolest traje.
Uznapredovala je!
U kulturnom i literarnom svijetu svojim perom Travniku si podigao spomenik veći od planine Vlašić. Unatoč svemu, u tvom rodnom gradu ni ulice, ni mosta, ni škole ni ustanove koji se ponosi tvojim imenom.
Nema, pa nema!
Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”, ono koje te podizalo, uz njega i najstarija kulturna ustanova hrvatskog naroda - Matica pokušali su to i u Mostaru, koji si, na najljepši način, utkao u svijet književnosti.
Ni ovdje ne daju.
Ne daju pa ne daju.
Tko ovo može razumjeti?
U Mostaru je prije dvanaest godina umro Muhamed Hama Grebo. Njegova supruga dr. Zlata umrla je 2019. godine, a njihov sin dr. Zdravko te iste godine.
Njihove životne, profesionalne i znanstvene karijere bile su vezane uz grad njihova podrijetla - Mostar. Njihovo stablo pustilo je korijenje duboko u utrobu Hercegovine. Dr. Zdravka Grebu upoznao sam za vrijeme studija na sarajevskom Pravnom fakultetu. Bio je dvije godine mlađi student. Nije bilo teško vidjeti da će iz te mladice izrasti pravni, znanstveni i filozofski dragulj.
Pod konac ožujka, u prolazu, za oko mi je zapela fotografija dr. Zdravka Grebe i poziv na predstavljanje knjige pravnika i književnika Bore Kontića. Na pozivu piše da će o knjizi “Grebo” govoriti nitko drugi nego - beogradska aktivistica Nataša Kandić. Odgodio sam sve obveze i navrijeme pošao prema Centru za kulturu. U Mostaru postoje dva pravna fakulteta i na njima puno profesora, najviše Zdravkovih studenata. U dvoranu sam ušao petnaestak minuta ranije da osiguram dobro mjesto s kojeg ću sve dobro vidjeti i sve dobro čuti. Očekivao sam punu i prepunu dvoranu.
Primicalo se vrijeme početka predstavljanja knjige. U dvorani nigdje nikoga. Tek nekoliko, možda dvadesetak, meni nepoznatih ljudi. Stekao sam dojam da su to šetači koji se potiho nadaju da će nakon promocije biti prijam, barem čašica vina ili šalica toplog napitka. Nema rektora ni prorektora, dekana ni prodekana, asistenata ni studenata. Nema ni građana. Gledam lijevo pa desno, a iz dna duše pođe uzdah:
”E, moj profesore! E, moj Boro! Tvojih 540 stranica o istinskom mostarskom dragulju ostade zaleđeno u mostarskom Centru za kulturu.”
Prije pola stoljeća i koju godinu više, 1968., mladi student Zdravko Grebo zvao je na pobunu. Kada su obruči jugoslavenskog društva počeli pucati i popuštati, Zdravko Grebo bio je prvi političar koji je napustio Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije te, poput proroka ili pravnika Mahatme Gandhija (1869. - 1948.), upozorio na ono što bi se moglo dogoditi.
”Pitanje Kosova presudno je za sudbinu Jugoslavije. Naime, na način na koji Kosovo može biti dinamit koji će razoriti Jugoslaviju, ono može, u slučaju sretnog ishoda, biti model za rješavanje nagomilanih problema.” (1990.)
”Bosna i Hercegovina dugo neće biti sretna zemlja, ali će mnogima biti zanimljiva. Ona će ostati siromašna i prostor tektonskih poremećaja i političkih turbulencija. Već sada se stvara prostor za buduće političke koalicije, što će naše živote učiniti nesigurnim i sve nas držati u trajno sluđenom stanju.” (1996.)
”Današnja Europa je ekskluzivni klub bogatih država koji će siromašnog rođaka držati da se smrzava i gladuje.
Kada se jednog dana sretnemo gore, recite mi - jesam li bio u pravu?
Recite mi što se u međuvremenu događalo.
Slutim, ništa dobro.” (2000.)
I ništa dobro ne bi!
U razgovoru za Večernji list Slavoj Žižek, slovenski filozof svjetske reputacije, poručuje:
”Treći svjetski rat je već počeo i provodi se preko posrednika”, i nastavlja:
”Specijalne ruske dobrovoljačke jedinice i specijalci armije Wagner, privatne Putinove armije, treniraju u Republici Srpskoj i na Kosovu. Ako se Kosovo može odcijepiti od Srbije, zašto to isto ne bi mogla učiniti Republika Srpska i odvojiti se od Bosne i Hercegovine? Je li to priprema za definitivnu podjelu između Zapada i Sovjetskog Saveza po načelima dogovora s Jalte (1945.) 50:50%!?”
Bilo bi dobro da je filozof Žižek ovo rekao dan ranije, prvoga travnja, na Međunarodni dan šale. Ovako samo Svevišnji zna kojim mutnim vodama plovi naš brod.
Jer temeljni postulati svetih knjiga davno su porušeni. Svjetski kuhari, od Staljina do Hitlera, pogazili su temeljna načela: ne ubij, ne ukradi, ne laži!
Poremećenim društvenim odnosima dijalog je jedini put i spas. Sve drugo je stranputica koja vodi u nove rovove, nova stratišta i međunarodne kaznene sudove.
Vladimiru zaleđena pogleda i smrznuta osmijeha nije vjerovati!
Ubit će, opljačkat će i slagat će!
Zapravo, u današnjem svijetu proturječja, sukoba i gramzivih interesa nitko ne ljubi drugog kao sebe samoga.
Zato se nikome ne može ni vjerovati.
Pa ni razvikanoj zapadnoj demokraciji!
