Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća u našoj je zemlji nastupilo vrijeme političke vike, buke i razvijenih šarenih barjaka. Svatko je na svoj način promatrao, osluškivao i pitao se na što bi to moglo izaći i u što se pretvoriti. Svijet je skriveno i neskriveno promatrao kako se križaju i sudaraju pojmovi nekadašnjeg miroljubivog suživota.
Vrijeme je ubrzo pokazalo da su osjećaji puka nepogrešivo slutili kako se zlo primiče i surovo prijeti. Na političkoj sceni počeli su se javljati ljudi opakih namjera i ozbiljnih političkih zabluda. S ljudima opakih namjera i političkih zabluda nije lako nakraj izaći i s njima se valjano obračunati. Jer oni imaju sve, a ti ništa.
Ništa, osim ponosa i male zračne puške.
Svatko razuman i malo bolje upućen zna da u temeljima naše povijesti leže nesporazumi koji strpljivo čekaju priliku da progovore jezikom sukoba i podjela. Svatko je vidio i znao da tu dobra biti ne može. Jer na politički razgrađenom prostoru čovjek može svašta doživjeti, može dočekati i vidjeti i ono što je mislio da nikada neće doći i da nikada svojim očima neće vidjeti.
Sve je moguće!
Tako je uvijek kada u jednoj zemlji sve pođe naopako. Kada se narodi počnu naguravati i jasno pokazivati da nisu tamo gdje bi željeli biti, nego tu gdje je sve po tuđoj volji i osobnoj nesreći. Kada državne granice zaškripe, eto zla vremena i iščekivanja što će odlučiti tuđa pamet i tuđi interes.
Danas je svakome jasno da daytonska trakavica dugo traje. Potraje li još koje desetljeće, sve će se pokvariti i ucrvati, sjeme će u zemlji istrunuti i ploda neće dati.
Ni ljudi neće biti!
Tako je naša neizvjesnost postala duga i duboka.
Pomalo i preteška!
Godinama se nemir uvlači u svaku obitelj, u svaku kuću.
U svaku razumnu glavu.
Malo-pomalo među narodima stvorit će se (ako već nije) rastojanje i velika nedefinirana politička praznina koju će sutra biti nemoguće nadvladati i premostiti.
U jednom času sve će se ponovno početi sudarati.
Država će, malo-pomalo, prerastati u kavanu pored puta.
I eto opakog vjetra s Dunava!
Eto političke košave!
Svaka državna zajednica živ je organizam.
Ništa se ne događa slučajno.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća, preko planiranih i pomno pripremljenih sudskih afera, u opake obračune uvedene su mostarske ikone jednog vremena. Na isti način i po istom scenariju u Tuzli, Bihaću i Sarajevu. Političkom, gospodarskom, kulturnom i duhovnom središtu Hercegovine namijenjena je posebna uloga.
Napisan je poseban scenarij.
Zapuhala je hercegovačka politička bura.
Serijom započetih sudskih procesa, baš u to vrijeme, Mostar i šira regija podrhtavali su. Kao da se nad Hercegovinom nebo rastvorilo i podmuklom grmljavinom počelo prijetiti. Za optuženičku klupu pripremani su jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan Musliman. Tamo se treba naći bratstvo optuženih osoba. Tako su govorile duhovite liske mostarske.
Na čelu prognanika bili su Josip Jole Musa, Jovo Cojla Semiz i Sadi Ćemalović. To su ljudi koji su bili nositelji gospodarskog napretka regije, a u godinama sportskog ushita i čelni ljudi nogometnog kluba Velež. Krojačima novih granica zasmetali su gospodarski i sportski uspjesi lijepoga grada i male sredine locirane na državnom prikrajku.
U to vrijeme u gradu na Neretvi otvoreni su Hit i Razvitak, robne kuće europske ponude; u dvije moćne korpopacije, u Sokolu i Aluminijskom kombinatu radilo je 15 tisuća solidno plaćenih ljudi. S legendarnim triom "Bajević - Marić - Vladić" grad je pošao pokoriti nogometni svijet.
Uz godine gospodarskog, duhovnog, kulturnog i sportskog ushita, politička kriza išla je prema svom vrhuncu.
Sve je trebalo urušiti!
Nad Mostarom i cijelom regijom nadvila se antibirokratska revolucija. Njezino polazište bilo je prepoznatljivo. Njezine planove i ciljeve naslućivao je samo onaj koji je bio bliže centrima političke moći, planiranja i odlučivanja. Dok se očekivao rasplet velikih afera, najavljivalo se nešto u što je bilo teško povjerovati. Na svakome mjestu, u svakom gradskom i prigradskom sokaku, govorkalo se i provjerovalo. Vrag nikada ne spava, govore oprezni ljudi.
O tim nagađanjima počelo se javno govoriti.
Pisati u vodećim dnevnim novinama.
Po naručenom scenariju na Josipa Musu sručila se lavina optužbi. Iz pera uglednog novinara Politike, najčitanijeg jugoslavenskog lista, izašao je bombastičan, crnim slovima boldiran članak: "Rasipanje moćnika".
Nedugo zatim osvanula je nova, teža i još senzacionalnija izmišljotina:
Josip Musa helikopterom pokušao pobjeći u inozemstvo!
Helikopter je prizemljen.
Novac iz letjelice pretovaren je i pohranjen u Ljubljansku banku.
Jole Musa je pritvoren!
Grad je bio na nogama!
Dok su vijesti sustizale jedna drugu, po tvorničkim dvoranama, na gradskom stadionu i u zabačenim kavanama, na svakome mjestu, orila se pjesma:
"Što je više kleveta i laži, Jole nam je miliji i draži!"
Baš onako kako je radnička klasa davnih pedesetih godina pjevala i klicala njegovu imenjaku Brozu.
S vremenom sve prolazi i prepušta se tami zaborava.
Mujaga Komadina i Vlado Smoljan, najveći gradonačelnici Mostara, Ivan Sert i Josip Musa, naznačajniji direktori velikih sustava Sokola i Aluminijskog kombinata, Vlado Puljić i Predrag Matvejević, umjetnici i književnici, Sula Rebac i Muhamed Mujić, slavni nogometaši, prepušteni su rijeci mutnog zaborava. Ni traga ni znamena da su ovdje rođeni i do kraja života svoj grad slavili.
Ne bi tako trebalo biti.
Koncem prošle godine u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, a potom u Tuzli i Mostaru, predstavljena je knjiga dr. Edina Garaplije, bivšeg pripadnika Tajne službe državne sigurnosti.
Knjiga je pravi dragulj.
Uzburkala je duhove i protresla uspavane savjesti.
Mnogi miran san nemaju.
A kako bi ga i mogli imati!
Knjiga "Tajni vilajet" putuje od ruke do ruke.
Do knjige je danas teško doći.
Oni koji su knjigu na dar dobili i kupili, čuvaju je kao bolno svjedočanstvo jednog nevremena.
Dr. Edin Garaplija mlad je, hrabar i obrazovan čovjek. Uz sve nevolje i zatvorske neprilike, odlučio je podmetnuti leđa i pozvati odgovorne ljude na obračun s dubokom državom. Da sve pročiste i počiste kako bi umorni i iscrpljeni narodi mogli normalno disati, a država lagano ploviti prema zajednici prosvijećenih europskih zemalja i naroda.
Autora knjige ništa ne suspreže.
Ništa ga previše ne uzbuđuje.
On zemljom ponosno hoda i odlučno korača.
Svjestan je da ga ništa više ne može iznenaditi.
On je svjestan da je njegova zemlja zaglibila u političku kaljužu, da je sijeku i komadaju kao zrelu posavsku lubenicu. I što je najgore, da je vode putem koji nema jasnog pravca ni čistog smjera i da jedna ruševina može završiti tamo gdje nikada nije bila i gdje nikada nije željela biti.
Bio sam branitelj Josipa Muse.
Bio sam branitelj generala Ivana Andabaka u političkoj farsi progona navodnih ubojica doministra Joze Leutara.
Bio sam branitelj i dr. Edina Garaplije.
Upravo stoga, kao svjedok vremena, knjigu "Tajni vilajet" supotpisujem.
Kaznenom prijavom protiv pripadnika duboke države dr. Edin Garaplija prometnuo se u viteza i prosvjetitelja jednog zatamnjenog vremena. Kao visokoobrazovan čovjek kojemu je duboka država namijenila drugi svijet, on je hrabro i odlučno progovorio.
U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam kako je za vrijeme procesa zvanog "Leutar" Vlada Federacije donijela odluku da će osobi koja otkrije ubojice isplatiti milijun maraka.
Drugoga ili trećega dana nakon što je novac došao na Raiffeisen banku, po nalogu ministra unutarnjih poslova Sarajevske županije, Uredu visokog predstavnika isplaćeno je pola milijuna maraka. Ova nezakonita isplata nikada nije procesuirana.
Nije malo pola milijuna maraka!
Nije procesuirana ni isplata druge polovine zaštićenom svjedoku, osobi koja je dala lažni iskaz. Njihova imena i njihove uloge poznate su dubokoj državi.
Tako u kaznenoj prijavi dr. Garaplija piše:
"U suradnji s Interpolom, Jozo Leutar, doministar unutarnjih poslova, vodio je specijalnu istragu o pronevjeri ratnih donacija za obranu Bosne i Hercegovine. Imao je svu raspoloživu dokumentaciju."
Duboka država sve je uzela u svoje ruke.
Pripremila je i počinila atentat.
Likvidirala je doministra Jozu Leutara da se nikada ne sazna i dozna što je zatamnjeno bratstvo uradilo.
Nakon eksplozije iz vozila doministra Joze Leutara nestala je torba, s njom i dokumentacija od koje se nije odvajao. Tako je jedan častan čovjek čuvao torbu, a nije sačuvao svoju glavu.
Svaka kaznena prijava podložna je različitim provjerama. Ovu kaznenu prijavu potpisala je informirana osoba koja kaže: "Ostavite mi samo sedam dana… I sve će navidjelo izaći!"
Zasad ću ostati kod drevne latinske sentencije: "Semper flamma fumo est proxima/Gdje ima dima, ima i vatre".
Ja bih rekao da u kaznenoj prijavi dr. Edina Garaplije nema dima.
Nema ni magle.
Tamo je vatra iz koje će se rasplamsati oganj i vulkanska lava za one koji su se teško ogriješili.
Jer zaista nije dobro.
Nije dobro da predsjednik Vlade, koji je optužen za nečasna kaznena djela, do podne na sudu iznosi svoju obranu, a popodne u uredu predsjeda sjednicama Vlade. Nije dobro da branitelj, kao optužena osoba, danas iznosi svoju obranu, odmah sutra, na istome sudu i u istoj sudnici, brani svoje klijente. Nije dobro da najviše državne, političke i stranačke dužnosti obnašaju ljudi koji su optuženi za okrutna ubojstva i pronevjeru novca u milijardama dolara namijenjenih obrani zemlje.
Nema i odavno nije bilo cvjetnog i sretnog puta.
Vrijeme prolazi, a napretka nema.
O tempora, o mores!
