Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Nisam ja prorok

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije kako nam to malo tako često nedostaje… Ivo Andrić, nobelovac
07. travnja 2021. u 16:46 0 komentara 584 prikaza
bogić bogičević
Foto: Pressing N1

O ovom o čemu namjeravam pisati možda ne bi trebalo žuriti. Pametnije je sačekati koji dan i koji mjesec. Neka misli prespavaju i neka prođu proces sazrijevanja. Neka prođe blagost proljeća i vrelina ljeta jer idućeg dana, idućeg mjeseca, a svakako idućeg godišnjeg doba, u glavi i oko nje mnoge stvari mogu izgledati drukčije.

“Zrelo voće iznosi se na trpezu”, kaže stara pučka mudrost.

Ali - ne mogu!

Slutnja se u meni razvila i rasplamsala.

Ne da mi mira!

Prati me kroz vedre dane i mrkle noći. Tamna je i oštra do bola. Minulo dvadeseto stoljeće izdalo je čovjeka i čovječanstvo. Dva svjetska i desetak malih, lokalnih ratova, previše je. Toliko puta u životu pitao sam se kako su ljudi prosvijećenog dvadesetog stoljeća, oni koji proučavaju jezgru atoma, promatraju i putuju u udaljeni svemir, mogli počiniti toliko zla? Kako zlo navrijeme nisu prepoznali i zaustavili i otkud tolika odsutnost za sudbinu svijeta?

Nisam ja prorok, ali instinkt je ponekad jači i precizniji od zdravog razuma. “Instinkt je veći od svakog znanja”, piše Nikola Tesla.

Instinkt govori da početak novog stoljeća ne obećava mir i spokoj. Razuman čovjek mora se upitati - je li u našoj zemlji došao kraj poraću ili se priprema novo, veliko finale? Je li na pomolu drugo poluvrijeme? Jesmo li pred novim srazom i crtanju granica po starim izlizanim idejama? Je li pred nama vrijeme totalnog beznađa i besmisla? Ima li boljeg puta?

Na prostoru kojemu povijest nije učiteljica života sve je moguće. Moguće je i ono što živ i razuman čovjek ne može pretpostaviti. Istina, postoje granice ludila, postoje granice zla i nasilja, za sve postoje granice. Međusobni odnosi u našoj zemlji i njezinu okružju ponovno su došli do granice preko koje se ne može i ne smije. Političkom ludilu, zlu i nasilju netko odgovoran i odlučan mora reći: stop!

Dalje se ne može!

Ne može se politički lider raširiti poput debele krošnje starog hrasta, pod čijim ledenim hladom ništa rasti ne može pa, Urbi et Orbi, govoriti da zemlja koju predvodi i predstavlja ne valja, da je to nakaza koju treba podijeliti i rasturiti. Vokabular je surov, a namjere opake. Jednako tako, opasan je jezik prigradske kavane aktualnog predsjednika Republike Hrvatske.

Ne tako davno demokratski svijet dopustio je pakao u našoj kući. Ako to pokuša i potakne još jednom, pitam se ima li netko tko bi to mogao zaustaviti. Postoje li državnici poput Willyja Brandta, Vaclava Havela i Bogića Bogićevića koji bi usijanim glavama mogli poručiti - ohladite! Postoje li u svijetu politike, inače razumni, časni i čestiti ljudi ili smo u stanju kolektivne zablude? Pitanje do pitanja, svako teže i složenije od onog prethodnog. Rastaču se državne tvorevine. Isto tako i obiteljske zajednice.

Nekako na početku mog odvjetničkog poziva ljudi su sve više i sve češće odlazili na privremeni rad u inozemstvo. Najčešće u Austriju i malo udaljeniju Njemačku. S vremenom i u daleke prekooceanske zemlje. Prvi poslijeratni odlasci u inozemstvo poremetili su ustaljene navike, običaje i način života. Više negoli se itko nadao. Muževi i mlađi ljudi koji su odslužili obvezni vojni rok odlazili su, a žene, majke i djevojke ostajale bi kući i čekale uskrsne i božićne blagdane. Bilo je to vrijeme u kojem su se tradicionalne hercegovačke obitelji počele urušavati.

Pred Okružnim sudom u Mostaru, nadležnim za prostor cijele Hercegovine, svakog četvrtka vodili su se brakorazvodni sporovi. Svatko tko je pokrenuo brakorazvodni postupak, bio on iz Konjica, Livna i Trebinja, morao je doći u Mostar i tu potražiti rješenje svoje životne i bračne enigme. Po ondašnjem Obiteljskom zakonu, tužbu za razvod braka nije mogao podnijeti onaj koji je skrivio poremećaj bračnih odnosa. Sud je utvrđivao krivnju i po tom sudio i donosio svoje odluke.

Tako se prije pola stoljeća pred Okružnim sudom u Mostaru našao jedan međugorski bračni par. Svakom je to bilo čudno. Zapravo, nikome nije bilo jasno kako će on omalen, neugledan, “onakav i nikakav”, neupućen u vrtlog života, ostaviti onako lijepu i stasitu ženu. I dvoje malodobne djece. Ispredale su se različite priče. Jedni su govorili da je tužitelj poludio, drugi da se odao alkoholu, noćnom životu i različitim opijatima.

Njegova supruga bila je stasita Hercegovka, vrijedna žena i pažljiva majka i nevjesta. Bila je toga svjesna. Muž se u početku time ponosio. Uživao je u zavidnim pogledima susjeda i žestoko se opirao zlobnim opaskama njihovih žena. No vremena se mijenjaju!

Tužitelj je na radu u Njemačkoj počeo pristojno zarađivati. Kupio je novu odjeću. Različitu za svako godišnje doba. Kupio je i nešto starije vozilo. Naravno, bio je to Mercedes, simbol uspješnih gastarbajtera. Počeo je izlaziti u različita društva. Tako je jedne prilike, vozajući se od kavane do kavane, “naletio” na vragolastu Slavonku, zaljubio se i zatražio razvod braka. U Međugorju, kako narod zna reći, nebo se na zemlju spustilo. Njegova žena, majka dvoje djece, vrijedno je radila i kao patrijarhalno odgojena žena vjerno pomagala roditeljima svoga muža. On, koji je tražio razvod braka, nije mogao naći svjedoke koji bi krivo govorili o poremećenim bračnim odnosima. U pomanjkanju svjedoka, predložio je svog oca. Eto, on najbolje zna kako se ponaša njegova nevjesta. On će na sudu sve reći i sve objasniti. “Razvest ću se i sretno vratiti svojoj vragolastoj Slavonki”, mislio je i nadao se.

Bilo je tu i različitih obećanja. Naravno, i zelenkastih njemačkih “poticaja”, maraka.

I tako je došao dan rasprave. Tužitelj se zaputio iz Njemačke. Slavonka je zapovjedila da mora doći s “čistim dokumentima” o razvodu braka. U tom brakorazvodnom sporu zastupao sam tuženu. Pod svodovima mostarske palače pravde pogledi tužitelja i tužene bježali su od susreta. Otac i svjedok, čovjek duboke starosti i čvrstih moralnih načela, doveden je na pravosudno strelište.

Pozvane stranke sa svojim odvjetnicima ušle su u sudnicu. Nekoliko protokolarnih napomena i rasprava je počela. Sutkinja, iskusna i odvažna, protokolarno je pitala: “Ostajete li kod tužbe i tužbenog zahtjeva?”

“Da, ostajem i želim se razvesti.”

“Što vi kažete?”, upita sutkinja.

“Ne, ja sam vjerna žena, odgajam i podižem našu djecu. Ne želim se razvesti. Vjerujem da će se moj muž smiriti i svojoj djeci vratiti. Razumijem godine njegove samoće. Spremna sam mu i ovu sramotu oprostiti.”

“Sjedite!”, zapovjedila je sutkinja. Tajnici zapovjedi da u sudnicu pozove oca tužitelja. Jedinog svjedoka u tom dramatičnom obiteljskom procesu. Čovjek, nenavikao na sud i sudske klupe, zbunjen, s pogledom oborenim u pod, promatra i ne zna gdje bi sjeo i što bi mogao reći. U tom času sutkinja zapita: “Što nam Vi možete reći od odnosima Vašega sina i Vaše nevjeste?” Čovjek se dodatno zbunio. Gleda lijevo, gleda desno, pa u jednom času jedva se moglo čuti reče: “Nemam ja što reći.”

“Zar ništa nemate reći?”, oglasi se sutkinja. “Živite pod istim krovom, svaki dan ste zajedno. Ujutro, na podne i navečer.” Čovjek zastade pa jednostavnim pučkim jezikom reče: “Ja vam mogu reći samo to da više volim svoju nevjestu nego svoga sina.” Tako je govorio čestit, pobožan čovjek i domaćin svoje kuće. Ima li u našem političkom plemenu netko tko bi mogao odlučno reći: “Više ja volim svoju zemlju nego daleku Moskvu i još dalji Washinton?” Ima li netko tko bi, poput Willyja Brandta, mogao kleknuti, pokajati se i reći: “Entshuldigung Sie, bitte (oprostite) i ludilu, zlu i nasilju odlučno reći - NE, poput časnog političara i moralnog gorostasa Bogića Bogićevića? •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.