Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

NESRETNICE

18. svibnja 2020. u 11:21 0 komentara 313 prikaza

Dokle god traje svijet,

bit će zla i potrebe da

se branimo od njega.

Ivo Andrić, nobelovac

Piše: Josip Muselimović/Večernji list

U slobodne dane, za vrijeme koronavirusa, svatko od nas posegnuo je za novom ili starom knjigom, novim ili starim filmom, novom serijom ili starim sportskim događajem. Trebalo se snaći, i u okviru svoga doma, kuće ili stana, kratiti duge dane i još dulje noći.

Tako je u moje ruke došla knjiga “Završna reč”, čiji je autor slavni beogradski odvjetnik Toma Fila, sin još slavnijeg oca - odvjetnika Fila Filote (1914. - 1983.).

Predgovor knjizi napisao je poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej.

“Svojim životom i svojim primjerom, naš brat Tomo utro nam je stazu i pokazao pravi put. Nadam se da će sa stranice ove knjige poteći nova nada u pravdu i pravednosti...”

Predgovor vodećeg duhovnog poglavara knjizi daje visoku početnu ocjenu i zove na pažljivo čitanje.

U godinama poslije Drugog svjetskog rata osobe optužene za najteža kaznena djela obraćali su se svevremenom zagrebačkom odvjetniku dr. Ivi Politeu: kardinal Alojzije Stepinac, komunistički lideri Milovan Đilas, Vladimir Dedijer, a prije toga i Josip Broz Tito. Nakon smrti Ive Politea (1887. – 1956.) klijentela ovog profila obraćala se odvjetniku Fili, koji je bio na sigurnim tračnicama velike odvjetničke karijere.

U dugogodišnjoj praksi odvjetnik Fila branio je optužene za najteža kaznena djela. Njegove obrane bile su remek-djela pravnog i općeg znanja, braniteljske vještine i zavidnog oratorstva. O njima se pisalo i pripovijedalo. Jedna za drugom budile su pozornost stručne i ine društvene javnosti. Na prostoru bivše države odvjetnik Fila bio je začetnik suvremenog odvjetništva i predvodnik borbe za izmjenu kaznenog zakona i ukidanja smrtne kazne. Pravna, etička, filozofska i sociološka razmišljanja iznio je u zapaženoj knjizi “Branio sam na smrt osuđene”.

Najpoznatiji kazneni predmet koji je prešao granice bivše države i zaintrigirao svjetsku javnost bila je obrana Šefke Hodžić, mlade žene iz duboke bosanske zabiti. Optužena Šefka počinila je monstruozno kazneno djelo koje nije zabilježeno u europskoj sudskoj praksi. O tom ubojstvu, iz dana u dan, pisao je svatko na svoj način. Utjecajni njemački list Der Spiegel pisao je u nekoliko nastavaka.

U jednom zabačenom bosanskom selu dogodio se nezapamćen zločin. U mladoj, vitkoj ženi, s tradicionalnom muslimanskom odjećom, svatko je mogao vidjeti da je prava, rasna ljepotica. Svaki pokret njezina tijela, lijevog ili desnog boka, ocrtavao je meštrovićevski isklesano tijelo. Ljepotica se udala, marljivo radila i očekivala svoje dijete. U žurbi i nestrpljenju, danju, još više noću, muža je tjerala na intimne odnose.

U duboko patrijarhalnoj sredini i obitelji teško je živjeti sa statusom žene nerotkinje. Svaki porod u selu Šefka je doživljavala s bolom i pitanjem – kako to da svatko može, samo ja ne mogu imati svoje dijete? Godine su izmicale. Nestrpljenje je raslo! Strahovala je da je, nakon devet “neplodnih” godina, muž ne potjera iz kuće. Na ulicu. Nije tu bilo milosti. Nije bilo razumijevanja da bi mana mogla biti i na drugoj, muškoj strani. Žena je uvijek bila kriva.

U susjedstvu Šefka je imala trudnu prijateljicu Aliju. S njom se družila, razgovarala i povjeravala se. U jednom času, u paničnom nagonu, Šefka se odlučila na obmanu. Mužu je pismom javila, a obitelji priopćila radosnu vijest:

Trudna sam!

Oko sebe počela je zavijati krpice i stavljati jastučiće. Muž je bio daleko. Nitko nije mogao provjeriti što se krije ispod tradicionalne muslimanske ženske odjeće. U vrijeme u kome se prijateljica Alija trebala poroditi Šefka ju je dočekala, ubila i iz utrobe izvadila živo dijete – zdravu curicu.

Je li to sama uradila?

Je li joj netko pomogao?

Na sve strane odjekivalo je pitanje: je li to moguće?!

Šefka je uhićena. Muž, roditelji, obitelj, srodnici i cijelo selo odrekli su je se. Tražili su smrtnu kaznu. U obrani optužene Šefke – ocu, principalu i mentoru, pridružio se mladi odvjetnik Toma. To je bilo njegovo vatreno braniteljsko krštenje. Nije on za ocem hodao, spise i “tašku” nosao, nego je, kao mlad i obrazovan, želio iskoristiti priliku i apsolvirati na velikom pravosudnom derbiju na koga su bila uperena sva pera, sve kamere i znatiželjna javnost. Na svakoj novoj raspravi optužena Šefka dodavala je novu priču.

U jednom iskazu osumnjičena Šefka tvrdila je da je carski rez obavio seoski bolničar, inače ljubavnik njezine majke.

Želio mi je pomoći – govorila je.

Kada je priča propala, okrenula se na drugu stranu.

Carski rez obavio je moj susjed. S njim sam bila u intimnoj vezi. Znao je koliko sam željela dijete. On je Aliju sačekao, silovao, dijete iz utrobe izvadio i meni ga donio.

Na koncu, optužila je muža svoje sestre jer je u blizini njegove kuće pronađen pištolj kojim je Alija ubijena.

Za vrijeme glavne rasprave sudnica tuzlanskog Okružnog suda pretvorena je u javnu pozornicu. Moj otac financirao je optuženu Šefku. Nagovorio ju je da promijeni odjeću. Tako su dimije zamijenile male kratke suknje, gumene natikače – cipele s potpeticom. Šefka je skinula maramu i pokazala vedar osmijeh i raskošne kose. Otac joj je donosio sve što je trebala, pa i cigarete kent – prisjeća se i piše odvjetnik Toma.

Zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva pod naročito otežavajućim okolnostima, Okružni sud u Tuzli optuženu Šefku osudio je na najtežu kaznu: Smrt strijeljanjem!

Vrhovni sud BiH potvrdio je takvu presudu. Bez milosti!

Nakon odluke Saveznog suda i ponovljenog procesa Vrhovni sud BiH preinačio je svoju raniju presudu i optuženoj Šefki izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Osuđena Šefka privikla se uvjetima zatvorskog života. Zaljubljivala se u zatvorsku “subraću”.

Kada dođeš do moje zatvorske ćelije, nakašlji se da znam da si to ti – bila je šifra za tajne noćne susrete.

Kaznu je izdržala i zaključila novu bračnu zajednicu. Kada je umro otac Filota, jednog poslijepodneva Šefka je došla u ured da bi iskazala suosjećanje. S novim mužem dobila je dijete. Živjela je u okolici Sremske Mitrovice. Život piše čudne priče i romane, a odvjetnik Toma zanimljiva sjećanja.

Nekoliko godina kasnije pred Okružnim sudom u Mostaru odvijao se zanimljiv kazneni postupak. Nekoliko vozača i konduktera poduzeća Autoprijevoz, na međurepubličkim linijama, “zatamnjenim“ kartama, počinili su više kaznenih djela. Ostvarili su veliku materijalnu korist. U isto vrijeme vođeni su radni sporovi. Vozači i kondukteri udaljeni su s radnih mjesta.

U mostarskim pravosudnim tijelima pojavio se slavni odvjetnički ured Fila. Moj principal Ivo Čizmić zamjenjivao je beogradskog kolegu. To su bili moji prvi kontakti s uglednim beogradskim odvjetničkim uredom i autorom zanimljive knjige “Završna reč”.

Čitatelje knjige “Završna reč”, naročito osobe starije životne dobi, zaintrigirat će autorova sjećanja na njegove klijente: Slobodana Miloševića, ubijenog Arkana, uhićenog Legiju, četničkog radikala Vojislava Šešelja. O svemu pomalo, oprezno i pravično.

Ubijeni Ivan Stambolić bio je skroman i čestit čovjek. Živio je asketski. Imao je dva odijela. Jedno proljetno koje je i ljeti nosio, i ono drugo, jesenje, koje je odijevao u svako doba godine. Ubijen je na ulici kao pas lutalica. Na molbu patrijarha Pavla, usred ratnih zbivanja, otišao sam u Republiku Srpsku odakle sam se vratio s mučnim dojmovima.

Gledao sam neslogu, bezvlašće, razbojstva, nepoštenje, krijumčarenje, posječene i uništene šume. Nakon što sam obišao ratišta, vratio sam se u Beograd. Otišao sam kod patrijarha, a on me odmah s vrata upita: “Jesmo li u Bosni okrvavili ruke?”

“Jesmo, i to mnogo, Vaša Svetosti!”

“Tako sam i mislio”, rekao mi je snuždeni patrijarh.

Podivljaloga generala Ratka Mladića, krvoločnu zvijer, volio bih da nikada nisam sreo i upoznao. Za srpske haaške optuženike Milorad Dodik u koferima je donosio njemačke marke. Uprava haaškog zatvora to nije mogla shvatiti ni razumjeti – piše odvjetnik Toma Fila.

Posebno su zanimljiva sjećanja na obiteljska i službena druženja s Jovankom Broz. Njezine priče o susretima s kraljevima, carevima, prinčevima, prvim damama i princezama cijelog svijeta ne bi se mogle sažeti u veliku enciklopediju sjećanja.

Tito je imao problema sa šećerom pa je na večeri kod Staljina imao obvezu popiti svaku treću čašu votke. Staljin ustane i vikne: “Da živi Sovjetski savez!”

Svi se, u isti čas, podignu, čaše ispiju do dna.

Sljedeći do Staljina ustane i vikne: “Da živi drug Staljin!” Opet se svi podignu, čaše ispiju do dna. I tako do ujutro, dok ih posluga ne bi pokupila i mrtve pijane odvela do spavaćih soba. Jovanka je prepričavala sjećanja svog muža Josipa.

“U Ateni, za vrijeme svečane večere, u intimnim ženskim razgovorima, grčka kraljica Frederika pitala me je – kako živim s Titom?

Ja imam muža koji ganja sobarice i sina koga to ne zanima. Neće naša kraljevina dugo...

Na dvoru iranskog cara Reze Pahlavija i njegove prelijepe supruge, princeze Soraje, vidjela sam neviđeno bogatstvo i raskoš.

Imala sam problema s malim “titićima”: Stane Dolanc, Rato Dugonjić, Nikola Ljubičić i Ognjen Grković politička su banda i mafija. Loši, nevjerojatno loši ljudi. U godinama sustavnog odvajanja od Tita, jedne prilike, upitala sam Franju Herljevića, saveznog tajnika za unutarnje poslove – Što se ovo događa?

Na moje pristojno pitanje obratio mi se prostačkim riječima: Kučko lička, došlo je vrijeme da se i s tobom obračunamo!

Pričali su mi kako se Nikola Ljubičić, savezni tajnik za narodnu obranu, zaključava u svoj ured i pred ogledalom odijeva uniformu: navlači bijele rukavice i vježba pokrete ruke u kojoj je cigareta, onako kako je radio moj suprug Josip. Nisu mi dopustili da u bolnici posjetim Tita. Umro je, a nismo se vidjeli. Znam, pouzdano znam da su mu pokušali podmetnuti na potpis zahtjev za razvod braka. On je to odbio uraditi...”

Na pet stotina stranica, knjiga je, kao šipak, puna zanimljivih sjećanja.

Ostavinski postupak iza Josipa Broza pretvoren je u pravu pravosudnu trakavicu. Spis je iz suda nestajao pa se pronalazio i vraćao.

“Jednoga dana u kuću je upala skupina nepoznatih ljudi. Obili su Titov sef i sve odnijeli. U sefu je bila važna i prevažna dokumentacija, pa i pismo koje je, uoči svakog putovanja, Tito meni ostavljao za slučaj da se nešto dogodi do njegova povratka...”

“Nitko ne zna gdje je završio četvrti dio popisa ostavinske mase. Za svoga života Jovanka nije saznala gdje su nestale stvari iz tajnog Titova sefa. Vjerojatno će ta enigma jednoga dana biti otkrivena i razjašnjena. Nikada nije saznala što je s Titovim vilama u Maroku i Egiptu, vilama koje su mu darovali marokanski kralj i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser”, piše odvjetnik Toma.

U knjizi svatko može pronaći nešto što će ga “prikovati” za njezine stranice. Mladi pravnici, koji su zakoračili u odvjetničke vode ili o tom sanjaju, srest će veliko učilište kako treba biti ustrajan u obrani čovjeka koji se nađe u okolnosti kaznenog progona.

“Kada optuženika napuste svi, obitelj, srodnici i poznanici, njegov branitelj mora ostati s njim kao posljednja nada i posljednje utočište. To je odvjetnički postulat za sve prilike i za sva vremena”, napisao sam u svojoj prvoj knjizi “Poštovani suci, zašto”. Pisao sam i o jednom, sličnom predmetu koji se dogodio u Hercegovini.

U neka ne baš davna vremena, poučeni iskustvom da glavnim putom prolaze vojske i drumski razbojnici, ljudi u Hercegovini svoja životna staništa podizali su u predjelima u kojim stanuje mir, sigurnost i bolji uvjeti za obranu od nezvanih ljudi. Od glavnog puta mali puteljci vodili su do zaselaka i malih kuća u kojima se život odvijao po ustaljenom ritmu i vjekovnim navikama.

Ljudi u Hercegovini živjeli su od svog rada i tako osiguravali životne potrebe: žito i brašno, kruh i mlijeko, stoku i meso. Šezdesetih godina prošlog stoljeća sela su se počela otvarati. Ljudi su se pomicali prema bližim i većim središtima, zapošljavali se i lagano mijenjali ustaljene životne navike. Prvi odlasci u inozemstvo, na početku u Njemačku i Austriju, a nakon toga, trbuhom za kruhom, putovalo se do daleke Amerike i još dalje Australije.

Život u ovakvim sredinama nikome nije bio zanimljiv, pogotovo novinarima, televizijskim ekipama i sličnoj bratiji. Kad se u zabačenoj sredini dogodi neobičan događaj, onda se i ona može naći u žiži društvenog zanimanja. U jednom hercegovačkom selu, nedaleko od posljednjih kuća “posađenih” u podnožju brda, rano ujutro, pod velikim stoljetnim hrastom pronađeno je tijelo mrtve ženske osobe.

Na glavi ubijene bilo je nekoliko teških posjekotina. Glas se brzo pronio. Cijelo selo diglo se na noge. U kućama nitko nije ostao. Na sve strane pošli su u potragu za ubojicom. I nevjesta Mara pošla je u potragu.

Nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Ubijena žena živjela je miran život. Bila je lijepa. Zbog te ljepote mladići joj nisu prilazili. Nitko joj nije bio dostojan. Nije se udala i nije imala djece. Po selu se ponavljala izreka: “Bolje je biti malo slijepa, nego previše lijepa”.

Po naravi, ubijena žena bila je spremna svakom pomoći.

Je li je u brdu zatekao neki “hajduk” i ubio je? Je li se ona lijepa i mlada nekom svidjela, pa je napao i pokušao silovati? Svatko se pitao za ovo i za ono. Nitko nije imao odgovor na pitanje; tko bi na tako okrutan način mogao lišiti života mladu, lijepu i nikom krivu osobu?

Ipak, nitko nije znao što se događalo u obitelji ubijene. Što se događalo kad se mrak spusti i svjetla pogase, zatvore se vrata i prozori. E, u tom zatvorenom prostoru odvijala se drama. Tri žene, jedna do druge: majka, kći i nevjesta. Jedna stara, bolesna i neurotična, druga mlada, puna snage, nesretna i neudana, a treća nerotkinja, na udaru svih. Sin prve, brat druge i muž treće, često sudac u obiteljskim nesporazumima, bio je daleko od kuće.

Pritisnuta teškim obiteljskim nesporazumima Mara je često odlazila i molila roditelje da je prime natrag. Majci se u povjerenju žalila.

“Dijete sam izgubila. Maternicu sam morala operirati. Liječnik mi je zabranio raditi teže poslove.”

Majka, stara patrijarhalna žena, katolkinja i vjernica, mužu o tom nije smjela govoriti.

“Kćeri moja, kad se jednom prekorači prag rodne kuće, povratka nema. Tako je to stoljećima kod nas. Strpi se, sagni se malo”, majka je savjetovala.

Ubijena je svoju nevjestu progonila i vrijeđala.

“Što ćeš u našoj kući, nerotkinjo? Ne možeš raditi. Ja te trebam hraniti. Dijete koje si pobacila nije dijete moga brata. Kopile si nam htjela podvaliti!” Netko je u selu potpalio i tu sumnju. Vatra se rasplamsala. Tako iz dana u dan. Optužena Mara osjećala se nesretnom, bespomoćnom, napuštenom i nikom potrebnom. Sama nije mogla naprijed. Natrag nije imala kome.

Na mjestu zločina vještom oku javnog tužitelja ništa nije moglo promaći. Među okupljenih osobama lice jedne žene izazivalo je sumnju. Naredio je da je pritvore i odvedu u policijsku postaju. Optužena Mara branila se kako je znala i umjela.

“Pala je s hrasta i udarila glavom.”

“Dobro, udarila glavom, ali otkud ovolike i ovakve posjekotine na glavi?”, uporno je pitao javni tužitelj.

Suoučena s nepobitnim dokazima, Mara je otvorila dušu. Ispričala je svoju agoniju i nastavila.

“Nastradala je imala kosjerić u ruci. Vrijeđala me i razjarena nasrnula prema meni. Pukla sam. U rukama sam imala sjekiru. Udarila sam je – ne znam ni kako.” Vještak neuropsihijatar utvrdio je da je optužena, tempore criminis, bila uračunljiva osoba.

Konačno, nije bilo nužne obrane ni njezina prekoračenja. Moja završna riječ ostavila je skroman dojam. Preko oka vidio sam da se sudac, član velikog vijeća, zabavlja listajući neke novine, a tri suca porotnika, osobe starije životne dobi, zijevaju i u plafon gledaju.

Prvostupanjski, Okružni sud u Mostaru, prihvatio je pravnu kvalifikaciju optužnice i optuženoj Mari izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

U drugostupanjskom postupku dogodio se obrat. Žalba je djelomično uvažena, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pravne kvalifikacije. Optužena je proglašena krivom za kazneno djelo ubojstva iz čl. 135 st. 1, tada važećeg Kaznenog zakona. Izrečena joj je kazna zatvora od 10 godina.

Je li ovo moglo krenuti vodama blaže pravne kvalifikacije?

S puno više životnog i radnog iskustva, mislim da jest. Kako god, smatrao sam to svojim početnim uspjehom. S vremena na vrijeme sretnem se s kolegom Tomom Filom. Uvijek u prijateljskom razgovoru prisjetimo se njegove Šefke i moje Mare, nesretnica koje su životne neprilike odvele u svijet teškog zločina. •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.