Od ubijanja grada, stanovnika i branitelja, te ratnih zločina u Vukovaru prošlo je više od 30 godina. Od pokolja i genocida u Srebrenici 25 godina. I, svi to pamtimo, rekli su nam, nikada više. A sada Europa i cijeli svijet na tv-ekranima i svim drugim ekranima gotovo u izravnom prijenosu prate novo ubijanje, još većeg grada, još više stanovnika, još više branitelja i činjenje još većih ratnih zločina u Mariupolju.
Propaganda jača od Goebbelsove i Miloševićeve
Ukrajinski Vukovar je deset puta veći, a ratni zločini koji se upravo čine i koji će biti počinjeni, bit će, možda i teži i divljiji nego oni koje mi već generacijama pamtimo. Gledajući te ruske vojne zapovjednike, te njihove "četnike" iz Donjecka, te njihove prodane talibanske duše iz Čečenije, kako se pripremaju za najveće poslijeratno klanje civila i bespomoćnih u Europi u 2022., osjećamo samo ljutnju i zbog naše bespomoćnosti. Pobit će na tisuće ljudi, a mi ćemo to moći samo gledati.
Kako to i zašto se ratni zločinci ne plaše kazne? Fatalistički i cinični odgovor bio bi zato što su oni zločini koji su počinjeni 1990-ih uglavnom prošli nekažnjeno. Zato što je, primjerice jedan od kreatora zločina u Hrvatskoj i u BiH, umjesto da postane prvooptuženi, KOS-ovac Aleksandar Aca Vasiljević, postao amicus curiae, odnosno prijatelj suda. Haškog tribunala! Međunarodna pravda zahvatila je sitne ribe, a pravi zločinci su je ili izbjegli ili su se sami ubili. Kažu da je to tako, jer moć je uvijek iznad prava. A moć Rusije je, znamo, velika, pa se Putinovi ratni zapovjednici i ne plaše, nego poslušno razaraju i ubijaju sve pred sobom. Što se tiče utvrđivanja "materijala", dokaza da se u Ukrajini čini ratni zločin, ne treba čekati smrt Mariupolja. Ratni zločini su počeli odmah, kako je krenula ruska agresija. Jer je krenula bez povoda i razloga, dokazi o ratnim zločinima sadržani su u samom govoru Putina uoči rata kada je ustvrdio da Ukrajinci nisu narod niti zaslužuju državu. Dokazi su sadržani u propagandi koja je jača od Goebbelsove i propagande velikosrbina Slobodana Miloševića. A to hoće li, nakon zločina biti i kazne, barem one o kojoj piše Dostojevski, ovisit će o tome hoće li tzv. međunarodna zajednica imati želje i snage da adresira ratne zločine u ruski državni i vojno-zapovjedni vrh.
Putinova pragmatična i realpolitika
Od važnih državnika Putina je ratnim zločincem do sada nazvao samo američki predsjednik Joe Biden, na što je odmah dobio odgovor iz Rusije u stilu "a što je s vašim zločinima u Iraku i Afganistanu". Kao da to može biti isprika i pokriće, placet za zločine nad civilima, nad Ukrajincima sada. Moraš stvarno biti zločinac da tražiš takvo opravdanje svojih zločina. Putin, naravno, ne misli da je zločinac. Nakon njegova govora na stadionu Lužniki u Moskvi, gdje je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala ono čuveno finale SP-a, vidimo da on za sebe misli da je Isus. Kad kaže "nema veće žrtve no dati život za brata", to je parafraza Isusa iz Evanđelja po Ivanu, kojim se Putin poslužio kako bi pokušao opravdati svoju beskrupuloznost u Ukrajini i krenuo mobilizirati svoju rusku naciju da i život daju kako bi njegova soldateska izginula za "viši cilj". To je Putinova pragmatična i realpolitika u kojoj, vidimo, koristi i evanđeosku retoriku.
I premda mnogi misle da je on postao još jedan od ludih ruskih careva, ne treba se previše nadati da je tomu tako. Putin je možda najsvjesniji na ovom svijetu toga da je moć uvijek iznad prava, te da su mišići duša prava. On zna da u ovom svijetu svi igraju sa svima, i u ratu i u miru, pa računa da će tako i ovoga puta biti. I doista, nakon svih ratnih zločina počinjenih u Mariupolju i širom Ukrajine, pitamo se hoće li svijet imati snage i želje Putina zauvijek izgnati iz civilizacije, tamo gdje i spada. Po tomu ćemo i vidjeti hoćemo li i ubuduće moći sami sebi, kao neki zavjet, govoriti nikada više. Jer ako se sada pokazalo da se Vukovar i Srebrenica svejedno mogu ponavljati čak i u Europi, to ne znači da trebamo odustati, dići ruke i predati se i pomisliti da se ne isplati suprotstavljati činjenju ratnih zločina samo zato što "Putini" ne završavaju pred licem svjetske pravde i ne bivaju osuđeni. Ako je ljudska pravda opredmećena u institucijama svjetskih tribunala nesavršena, treba vjerovati u univerzalnu pravdu koja te prije ili poslije, ali sigurno, dohvati. A mi, da bismo tome pomogli, moramo sada učiniti sve i pomoći u obrani Ukrajine i Ukrajinaca po svaku cijenu. Oni među nama i u vrhu hrvatske politike koji sada govore kako su Hrvatska i Hrvati premali i preslabi da bi se petljali u ovaj sukob, u krivu su. Naš narod je, osim toga, sam i bez instrukcija od političara odabrao na kojoj je strani, na onoj pravednoj strani i uz Ukrajince. I to dokazuje da nismo mali, nismo nikada ni bili.
