Maloj, velikoj i najvećoj ribi svejedno je u kojoj će vodi plivati.
Malome zecu i plahom jelenu svejedno je u kojoj će šumici spavati, a vuku samotnjaku po kakvim će planinskim bespućima tumarati.
Čovjeku, razumnom biću, nije svejedno pliva li slanim ili slatkim vodama, stanuje li uz proplanak borove šume ili uz trnje šipražja. Svakome čovjeku stalo je do toga da svojim životom ne pliva zagađenim vodama i zaprašenim šumama, da ne korača blatnjavim političkim bespućima i labirintima nepravednog vremena.
Kroz sva životna razdoblja s čovjekom, ruku pod ruku, putuju sjećanja na roditeljski dom i širi društveni okvir, na saznanja koja je prihvatio kada je prvi put oči otvorio, a osobito ona koja je svojim razumom razlučio i odredio ih za svoj životni kredo.
Putuju i dodiruju se!
Svakoga radnog dana, nekako u isto vrijeme, lagana koraka i vesela osmijeha, na vrata mog odvjetničkog ureda pokuca poštar. Na stol odloži poštu, a ne zna što u dopisima piše, na što upućuju i na što pozivaju.
Prije četrdesetak dana primio sam dopis mr. Marija Bušića, predsjednika Matice hrvatske, Ogranka u Grudama. Učen čovjek, ugledan i odan matičar, piše:
”Poštovani Josipe, u veljači 2022. godine navršava se 100 godina od rođenja prof. Ivana Alilovića (1922. - 2003.), književnika, uznika, patnika. Tim povodom organiziramo okrugli stol o temi njegova života i djela. Iz Zagreba će doći književnik Miro Gavran, aktualni predsjednik Matice hrvatske. Doći će i književnik i filozof Igor Zidić, ex predsjednik Matice. Tim povodom, i Vas kao uglednog odvjetnika i svjedoka vremena, pozivamo da se odazovete skupu i obratite s temom po Vašem izboru. Veselimo se Vašem dolasku.”
Poziv me obradovao. Još više oduševila me kultura sjećanja na znamenitog čovjeka, njegovu žrtvu i vrijeme u kojemu je živio. Rastvorio sam dnevnik svojih obveza i počeo “čistiti” teren za slobodno vrijeme. Jer svaki susret s Mirom Gavranom i Igorom Zidićem posebna je intelektualna radost. Sjećanje na životni put prof. Ivana Alilovića, također.
Ovo osobito stoga što je kazneni postupak protiv prof. Ivana Alilovića trasirao moj životni put. Definitivno ga usmjerio unatoč tome što su, u to vrijeme, diplomirani pravnici imali mogućnost izbora radnog mjesta s pristojnim primanjima, rukovodnim foteljama i društvenim privilegijima.
U ljeto 1970. godine, na početku vježbeničkog staža, upoznao sam skupinu znamenitih ljudi koji su se opredijelili braniti slobodu, čast i dostojanstvo čovjeka koji se našao u okolnostima kaznenog progona. Bliže i bolje upoznao sam Petra Znaora, doajena mostarskog odvjetništva, Faruka Kapetanovića, odvjetnika iz Dubrovnika, Srećka Grgića, odvjetnika iz Metkovića, Budislava Anđelinovića i Berislava Anđelinovića, odvjetnike iz Splita, Ivana Mužića, Veljka Peroša i Jerka Šimića, odvjetnike iz Zagreba, i na veliku radost, Veljka Guberinu, odvjetnika iz Beograda, inače - prvu zvijezdu i vedetu jugoslavenskog odvjetništva.
Dolazak odvjetnika Veljka Guberine izazvao je lavinu različitih pitanja. U svakome procesu u kojemu je sudjelovao, nije bilo malog ni velikog, lokalnog ni državnog glasila, koje o tome nije pisalo. Svojom osobnošću bio je pravi magnet javne scene. Nitko nije mogao naći odgovor na pitanje - što je potaknulo najpoznatijeg srpskog i jugoslavenskog odvjetnika doći u središte Hercegovine i o svom trošku, pro bono, upustiti se u obranu nepoznatog i društveno proskribiranog srednjoškolskog profesora.
Što je odvjetnika Guberinu potaknulo da brani čovjeka koji je, tobože, propovijedao mržnju prema njegovu, srpskom narodu? Uz to, zločesta novinarska piskarala prigovarala su mu da je dolaskom u Mostar izdao svoje nesretno djetinjstvo i stradanje sunarodnjaka u Drugom svjetskom ratu. Uglavnom, bili su političari, bile su i novine koje su oko mostarskog procesa nastojale stvoriti ozračje koje nije bilo dobro.
Uspjeli su!
Proces je podijelio grad Mostar, Bosnu i Hercegovinu i cijelu Jugoslaviju. Sve je bilo ideološki obojeno,
činjenično isprazno, a pravno - poput iscijeđena limuna.
Nije Veljko Guberina bio mazohist. Nije ni svetac koji je bio spreman na udarac kamenom uzvratiti komadom kruha. Nije u Mostar došao da u razvikanom sudskom procesu uhvati komadić odvjetničke slave. Imao je sve. Imao je teško dokučivu karijeru, imetak, društveni status i ugled. Bila je to magična privlačnost borbe za pravdu, slobodu i dostojanstvo poniženog čovjeka.
Dvadesetak godina kasnije s Veljkom Guberinom branio sam u nekoliko velikih sudskih procesa. Proslavili smo uspjehe u jednom mostarskom i jednom zeničkom slučaju ubojstva. Do njegove smrti susretali smo se na Danima srpskog odvjetništva. U Beogradu. Pri svakom susretu, još dok su ruke bile u pozdravu, uvijek je ponavljao: “Oca ti tvoga, pa ti se uopšte ne menjaš!”
U srpnju 1970. godine, usred vreline mostarskog ljeta, u razvikanom sudskom procesu, počela je glavna rasprava.
Za braniteljskim stolom devetorica najpoznatijih jugoslavenskih odvjetnika. Pred njima, na optuženičkoj klupi, sjedi omalen čovjek, a ponosna gromada. Blaženim pogledom i izgledom svjedočio je, kako se u narodu kaže, da ni mrava zgazio ne bi. Na slabašna pleća stavljen mu je teret koji nije bilo lako nositi. Svjedoci optužnice - Mile Vištica i Stojan Bošnjak trebali su odigrati zadanu ulogu. U pripremi procesa nitko nije slutio da će se za braniteljskim stolom naći devetorica znalaca. Procesnih “vukova” kojima ništa nije moglo promaći. Ispod njihova braniteljskog radara ni mušica se nije mogla provući.
Obrana je optužnicu činjenično samljela!
Obrana je optužnicu pravno ponizila!
Što je poretku zgriješio prof. Ivan Alilović?
Zašto mu se sudilo?
Sudilo se što je na javnim mjestima prepričavao ono što je Ivan Meštrović, slavni kipar, pisao u svojoj knjizi “Sjećanje na političke ljude i događaje”, i što je u zloj i neprijateljskoj namjeri prepričavao ono što je 27. studenoga 1969. godine, objavio beogradski list Ekonomska politika: “Među izabranim državnim dužnosnicima ima 489 Srba, 58 Crnogoraca i 42 Hrvata”.
”Ovakva neravnopravnost nije dobra”, govorio je.
Sava i Dunav su nabrekli, brane i ustave počele su popuštati. Poredak Josipa Broza počeo je ozbiljnije posrtati.
U političkim laboratorijima stvorena je presuda. Prof. Ivan Alilović proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela neprijateljske propagande.
Samo trogodišnja kazna zatvora može pridonijeti njegovu preodgoju!
Samo ovakva kazna zapadnu Hercegovinu može umiriti!
Nikada istina nije bila dalje od onoga što je pisalo u presudi Okružnog suda u Mostaru. Nemoćnom optuženiku i njegovim braniteljima nije ostalo ništa osim krika.
Na pripremi obrane predano je radio Damjan Vlašić, odvjetnički vježbenik u uredu Petra Znaora. Naša vježbenička znatiželja trčkarala je od stola do stola. Ipak, najljepše je bilo razgovarati s dr. Jerkom Šimićem, bratom slavnih pjesnika Antuna i Stanislava. Bio je čovjek omanjeg rasta, krhka izgleda, duboka, prodorna i misaona pogleda. Bio je veseo, šarmantan i duhovit sugovornik. Kozerski je ispričao ono što sam upamtio i često prepričavao.
”Jedan znatiželjan novinar pitao mog brata Antuna (1898. - 1925.) ovako:
Evo, Vi ste, Antune, veliki pjesnik. Ni brat Stanislav nije ništa manji (1904. - 1960.). I prevoditelj je s više jezika bio.
Što trećem bratu, Jerku (1906. - 1992.), glazbeniku, sportašu i novinaru, bi pa ode u odvjetnike?
Pa, što ćete, branio se moj brat Antun. Svatko ide životnim putem koji mu se najviše sviđa. Tako je moj brat Jerko zaplovio odvjetničkim vodama.
Dobro, pa je li on imao smisla za poeziju?, opet će znatiželjni novinar.
Jest, kako nije, odgovorio je moj brat Antun.
Pa je li on što napisao?
Jest, kako nije.
Napisao je najbolji stih u našoj šimićevskoj poeziji.
Što je napisao?, opet će znatiželjni novinar.
Na kući u Zagrebu gdje je imao svoj ured, velikim pozlaćenim, slovima napisao je: Advokat, prvi kat. Eto, to je najbolji stih u našoj šimićevskoj poeziji.”
PRSTEN
U četvrtak, 23. veljače, osvanuo je vedar i sunčan dan. Pravi mediteranski, hercegovački ugođaj. Pošao sam do Kupresa na izbornu skupštinu Udruge hrvatskih gospodarstvenika. Udruga ima simboličan naziv - Prsten. S agilnim i dobronamjernim predsjednikom Marijanom Klaićem Hrvatska akademija za znanost i umjetnost uspostavila je izvrsnu suradnju. U kupreškom hotelu Adria Ski zatekao sam gospodarstvenu elitu. Zatekao sam ljude dostojne poštovanja i divljenja.
Od Orašja do Žepča, Posušja, Širokog Brijega, Gruda, Ljubuškog i okolo, ovi ljudi zaslužuju naklon do poda. U neuređenoj državi i “iščašćenom” pravnom poretku, ostvarivati ovakve rezultate traži pljesak i naklon do poda. Uvijek sam govorio da ovako sposobnim, radinim i okretnim ljudima treba samo ozbiljan državni okvir i svoj financijski sustav. Njima bi tada samo nebo bila granica.
Novi predsjednik Svjetlan Stanić uspješan je gospodarstvenik i poliglot. Vjerujem da će pod njegovim vodstvom i uz potporu Marijana Klaića, počasnog predsjednika, ovaj brod ploviti prema boljim i još većim gospodarskim ciljevima.
AKADEMIJA
Kako sam na izbornoj skupštini Udruge “Prsten” bio u svojstvu predstavnika Hrvatske akademije za znanost i umjetnost, podsjetit ću da se u najvišoj nacionalnoj znanstvenoj i kulturnoj ustanovi primiču izbori. Mandati su na statutarnom isteku.
Neki se ne mogu ponoviti.
I dobro je!
Nešto drugo, ipak, nije dobro.
Zaostajemo.
Nedopustivo zaostajemo!
U cilju očuvanja i razvijanja francuskog jezika, kulture i umjetnosti, agilni kardinal Armand Richelieu (1585. - 1642.) prije četiri stotine godina utemeljio je najstariju akademiju na europskom tlu. Bio je mecena i očinski brinuo o njezinu napretku.
Kralj Luj XIV. (1638. - 1715.) bio je ponosni zaštitnik Akademije. Tako je bilo u prosvijećenoj Europi 1635. godine. Tako je bilo prije četiri stoljeća!
Prije 162 godine, 29. travnja 1861., đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. - 1905.) utemeljio je Hrvatsku akademiju za znanost i umjetnost. Na prvoj Banskoj konferenciji predao je pismenu darovnicu i novčani prilog od 50 tisuća forinti za uspješan početak rada. Do kraja života bio je njezin mecena i budno nadzirao rad i napredak.
Franjo Rački (1826. - 1894.), svećenik i povjesničar, bio je prvi predsjednik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost.
Hrvatska akademija za znanost i umjetnosti u Bosni i Hercegovini utemeljena je prije osam godina. Pod ravnanjem aktualnog predsjednika akademika Mladena Bevande Akademija predano radi i funkcionira poput preciznog švicarskog sata. Istina, Akademija se bori s godinama svog odrastanja u nadi da će se pojaviti kardinal poput Armanda Richeleiua, biskup poput Josipa Strossmayera i kralj poput Luja XIV.
Do dana današnjeg - nigdje nikog!
Unatoč teškoćama i nevoljama, Gospode, ne dopusti da naše srce ostane prazno i da naše nade ostanu uzaludne.
Ne dopusti, molimo te!
