Za vrijeme rigidnog komunističkog sustava mnogo se govorilo i pisalo. Na partijskim kongresima i plenumima – najviše. Pričalo se i pisalo, ali nije se otvoreno razgovaralo. Nije bilo slobodnog i javnog sučeljavanja misli. Ako nema slobodnog pogleda na svijet, ako nema slobodne razmjene misli, dobra su i “ogledala” u kojima ljudi i čitavi narodi vide svoju uljepšanu – iskrivljenu povijest i zamišljene granice. Vide svoje junake na bijelim konjima izgubljenih bitaka kako s ispruženim sabljama “pobjednički” mašu, prijete i upozoravaju.
Kada vremešni ljudi vrate sjećanja na komunistički sustav i jednopartijsko uređenje i usporede ga s aktualnom “baštom šarenom”, moraju doći do zaključka da velike stvari mogu učiniti i oni koji šute. Koji ne govore. Koji svoj jezik nadziru i kontroliraju i tako ne potpaljuju žarišta koja neprestano tinjaju!
Za vrijeme turske carevine bilo je zabranjeno širiti zle vijesti i priče o nesretnim događajima i onda kada se dogode u tuđoj zemlji, a pogotovo ako su oni rođena – domaća nesreća.
Mudri nobelovac Ivo Andrić savjetuje ovako: “Na svaku svoju riječ stanite svom težinom tijela i tako izmjerite njezinu izdržljivost. Njome isperite usta kao što ih dobar vinar ispire kada vino proba. Ako vaša riječ sve to ne izdrži, i ako je teško, pobrišite je.”
Bivši sustav nije branio širenje vijesti i priča o svojim i tuđim nesrećama. Nije tražio da se riječi stavljaju na ljekarničku vagu niti da se njima usta mućaju. Čovjek je mogao reći što je htio, ali za javno izgovorenu riječ ili javno napisano slovo, za svaku uvredu i klevetu, mogao je kazneno odgovarati. Ozbiljna novčana kazna ili ona s limitom do šest mjeseci zatvora nije bila stvar za poigravanje s “džepom” i slobodom.
Kazneno djelo neprijateljske propagande iz čl. 118 KZ-a sa sobom je nosilo višegodišnju kaznu zatvora. Tko se dotakao države i njezinih interesa, taj je, kako narod kaže, bostan obrao. Tu se pretjerivalo i surovo kažnjavalo!
Postoje ljudi kojima je, u pomanjkanju drugog “streljiva”, jezik bojevo oružje u obračunu s pojedincima, interesnim skupinama i narodima. Što učiniti s onima koji šutjeti ne mogu? Što učiniti s onima koji i ne znaju kakvu štetu jezikom raznose?
Što učiniti s ljudima koji u nastupima osobne tjeskobe, razočaranja ili umišljene superiornosti, pa raznim povodima i pod raznim izgovorima, “laju” čas protiv jednog čovjeka, čas protiv jedne skupine i, konačno, protiv svakog koga se sjete i prema kome žele poslati svoj žalac, često i surovu uvredu. Je li korisnije jezik za zubima držati ili ga pustiti da razvezan trabunja? Ovo su ozbiljna pitanja za temeljite filozofske, pravne i etičke rasprave. U jeziku se nalaze mnoge bolesti. Često i mnogo otrova.
Najbolji primjer je aktualno ponašanje predsjednika Zorana Milanovića i cijelog vrhovništva Republike Hrvatske. Predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga jezikom zadnje prigradske kavane sustavno vrijeđa i grubo ponižava predsjednika Sabora.
“On je mali Njonjo, on je čovjek bez mišića, odakle takva osoba na čelu hrvatskog Sabora?”, javno govori.
Ovaj mu uzvraća riječima: “Naš predsjednik je klaun i prevarant!”
Da bi demantirao predsjednika države i pokazao snagu svojih mišića, na društvenim se mrežama predsjednik Sabora pojavio u kupaćim gaćicama poput starlete Nives Celzijus na jednoj ili Jelene Karleuše na drugoj strani. “O, sram i grdoba”, pjevao je veliki Njegoš.
Predsjednik države predsjednika svoje Vlade naziva komunističkim gojencem, sinom vojne lekarke i blebetalom ispraznih komunističkih frazetina.
Ovaj mu uzvraća riječima koje nije pristojno ni napisati.
Za svog ministra vanjskih poslova, za onog koji zemlju predstavlja po cijelom svijetu, predsjednik kaže: “To je onaj što je u Ministarstvu vanjskih poslova bio zadužen za nabavu toalet-papira i ćumura.”
Užas, zaista užas!
Branitelji se pitaju: “Bože, za što smo se mi borili?”
Sindrom ponašanja Zorana Milanovića mogao se naslutiti prilikom svečane inauguracije njegove prethodnice Kolinde Grabar-Kitarović. Bilo je to 15. veljače 2015. godine. Nakon što je predsjednica položila svečanu prisegu, prisegla na vjernost Bogu i narodu, pošla je pozdraviti visoke uzvanike. Ljudi su ustajali, s poštovanjem pozdravljali i čestitali.
Zoran Milanović, kao predsjednik Vlade i prvi čovjek najjače oporbene stranke, odbio je ruku pružiti. Kada se pred odraslim muškarcem pojavi žena – i dama, osobito u svečanim ili najsvečanijim prilikama, a on odbije pružiti ruku na pozdrav, ne znam što bih mogao reći. Zato vi, poštovani čitatelji, prosudite i po svom nahođenju počastite ga nadimkom koji se vama čini najprikladnijim.
Predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine godinama postupa i govori jezikom koji je teško razumjeti. Onaj tko svoj identitet sustavno, iz dana u dan, suprotstavlja prvom susjedu, taj puca u sebe, puca u budućnost našeg potomstva. On ne zna gdje je i što govori! Čelnik bošnjačke stranke, male, potpuno razgrađene i beznačajne balkanske zemlje, stao je na čelo svih muslimana svijeta i poziva ih da se ujedine u borbi protiv Izraela. Pred nama je vrijeme obračuna s ljudskom tuposti i političkom gluposti. Narodnost, vjera i kultura bitne su odrednice našeg života. Ako se na tom polju neke stvari pomaknu, to ne znači da moraju biti narušeni modaliteti razgovora i dogovora.
Ipak, na ovom primjeru država je pokazala svoje rastrojstvo i nemoć. Kao da u kaznenom zakonodavstvu ne postoje kaznena djela napada na ustavni poredak i ugrožavanja cjelovitosti državnog područja. Za jedno kazneno djelo predviđena je minimalna kazna od pet godina zatvora, a za drugo – kaznena sankcija nosi dvoznamenkaste brojeve.
Unatoč povijesnim zasadama i političkim željama, živimo u vremenu stvaranja unija. Ne može se svaka malo veća balkanska kotlina zakititi ustavnim odredbama, barjacima i lentama pa, poput naših ikavaca, uzviknuti: “Nu me!”
U pravu su oni koji misle da za našu tržnicu zla nisu krivi Srbi, Hrvati, Bošnjaci – običan svijet, nego jezici skupine nezrelih političara, domaćih prevaranata i strani geopolitički interes.
Poluslijep čovjek vidi kako je zlo u naletu i sve opasnije, a dobro sve potištenije i ugroženije. Živimo u godinama u kojima netko hrabro i odlučno mora progovoriti. Pravi vladar mora biti mudar kada oko njega sve poludi i poput Ghandija biti skroman, negramziv i ponizan.
Dronovi su nevidljive ptice letjelice. Znaju nadletjeti, baciti bombe, sve razrušiti i među oblacima se sakriti. Znaju nadletjeti, poslikati i snimke raskošnih imanja, poput kazetne bombe, rasuti pod društvenim mrežama. Po cijelom svijetu.
Došlo je vrijeme da se ozbiljno razmisli što je politika koja nas okružuje. Je li to mjesto razbora i dogovora ili je to “sećija” na kojoj različiti porivi i duševni nagoni održavaju savjetovanja, seminare i kongrese?
Hoće li vladajuća oligarhija priznati svoje neuspjehe i prepustiti da netko drugi pokuša razriješiti sve zamršeniji bosanski čvor?
Vremešnijim ljudima nada za promjenom bila je trajna vrijednost. I prva pratilja njihovih snova. Bez nade – život nema svoj pravi smisao. Istina, naša nada ima usporen tijek kretanja. A i kako će biti brža kada smo u stoljetnoj povijesti više bili potlačeni nego slobodni, više tuđi, nego svoji. Narodu zle sudbine treba više vremena da postane suveren i državotvoran. I više poštenja od osvajača koji su nas stoljećima iskorištavali i razjedinjavali.
Kako god, ja vjerujem da u ovom razrokom vremenu ima više svjetla nego što ima tame.
