Često se čuje kako je sport odraz stanja u društvu, kao i to da je nogomet rat dopuštenim sredstvima. No, to bi se više moglo reći za rukomet koji je uz ragbi, hokej i američki nogomet najratoborniji kolektivni sport. Brojni pojedinačni borilački sportovi puno su nježniji. Da su hrvatski kauboji na Europskom prvenstvu bili ratoborni protiv crnogorske rukometne reprezentacije kao protiv Danaca, nitko ne bi imao zamjerke na njihov nastup. Koronavirus učinio je svoje, pa je na utakmicama u Mađarskoj igralo više od 30 kauboja. Previše i za Dodge City od prije stoljeća i pol. No, pojedini rukometni stručnjaci kažu da su za neuspjeh kauboja krivi i neki drugi virusi. Među njima i onaj vezan za nečiju taštinu. Tako neki ugledni rukometni stručnjaci zamjeraju izborniku to što među kauboje nije pozvao neke rukometne revolveraše. Pa tvrde da bi sa Šegom bilo manje šege na golu i manje šeprtljanja u organizaciji napada s Karačićem, pogotovo ako Duvnjaka muče leđa. Marino Marić je protiv odličnih Danaca pokazao da mu je još uvijek mjesto među kaubojima. Pokazano je i dokazano da Kauboji igraju najbolje onda kada igraju najbolji. Neuspjesi bi uglavnom dolazili onda kada bi najbolji od kauboja na televiziji gledali kao Hrvatska gubi utakmice od objektivno slabijih. Nelogične radikalne smjene generacija dovodile su do logične smjene izbornika. Škola je skupo plaćena, ali je valjda konačno naučena. No, ako ništa drugo, hrvatska rukometna reprezentacija je unatoč neuspjehu u nečemu ipak profitirala. Profilirali su se neki novi klinci koji u sljedećim nastupima mogu biti među najboljim kaubojima. A najbolji moraju biti u reprezentaciji jer je reprezentacija selekcija najboljih, a ne eliminacija. Valjda su to shvatili i rančeri hrvatskog rukometa! Ne smiju raditi nešto slično onome što su prije pola stoljeća radili izbornici sa Zlatkom Žagmeštrom, zagrebačkim rukometnim meštrom, koji je u karijeri dao više od pet tisuća golova (često i po 15 na utakmici) i bio proglašavan najboljim rukometašem svijeta. Prečesto je bio na klupi umjesto na terenu, a znali su ga i ne pozvati u reprezentaciju bivše države. No, postao je veća rukometna legenda od njih. U Srbiji se priča vic u kojem Federer govori Nadalu:
- Ja sam za tebe Đoković!
Riječ je o novoj varijaciji vica s dugačkom bradom. Prije pola stoljeća bila je "gužva" u veznom redu nogometne reprezentacije bivše države. Jovan Aćimović – Kule iz Crvene zvezde imao je bolju vezu s izbornikom pa mu je u prepirki Jurica Jerković, jedan od najboljih nogometaša Hajduka svih vremena, odbrusio:
- Kule, ja sam za tebe Franjo Vladić - Kulje!
Izbornici biraju, ali i snose odgovornost. Kad je legendarni Cico Kranjčar među vatrene pozvao darovitoga sina Niku, pitali su Ćiru Blaževića:
- Ćiro, bi li ti u reprezentaciju pozvao vlastitog sina?
- Što sina, sine, ja bih pozvao kćerku – odgovorio je Ćiro u svom stilu.
Obično se kaže da Hrvatska ima četiri milijuna izbornika, a zapravo ih ima još toliko u dijaspori. A oni su još kvalitetniji izbornici jer imaju prigodu gledati kauboje u Njemačkoj, Francuskoj… I za vatrene vrijedi isto. No, Daliću neće biti ni na kraj pameti izostaviti Modrića ili Perišića, a vjerujemo da Mulaomerović neće "zaboraviti" Bogdanovića i Zupca kako bi hrvatsku košarkašku izabranu vrstu vratio tamo gdje joj je mjesto. Publici i medijima nitko neće moći zabraniti što će misliti, a odgovornost je na upravama, trenerima, izbornicima. Kad je publika na stadionu Grbavica protiv Partizana skandirala ime Nikole Nikića, nogometaša sarajevskog Željezničara, koji je sjedio na klupi za rezervne igrače (iako je tjedan dana prije dao tri gola u pobjedi nad Crvenom zvezdom 4:0), trener Ivica Osim rekao mu je da se priprema. Kad se zagrijao, Nikić je počeo skidati trenirku, a duhoviti "Štraus" mu je kazao:
- Možeš i u trenirci, traže te ovi gore u publici!
Podcjenjivanje najboljih skupo se plaća. No, i krojenje pravde u sportu, kao i politici, poseban je problem. Prečesto se potvrdi ona stara: "Tko je jači, taj tlači!" Netko može igrati s koronom, a netko ne može. Čuli smo da su se, zbog događanja s Đokovićem u Melbourneu, u Srbiji na tržištu našli globusi na kojima nema – Australije!
Sport se umiješao u politiku. I obratno. Iako je u politici ipak puno toga manje fer i sportski. Posebno u BiH. U tijeku je nadmetanje između zagovornika moguće države triju konstitutivnih naroda i nemoguće "građanske" BiH. Zagovornici ove nemoguće, unitarne države jednog naroda, prave više nego grube prekršaje prema daytonskim pravilima igre, a međunarodni arbitri još ne vade žute, a kamoli crvene kartone
