Predsjedniku Zoranu Milanoviću i Crkva i cijela javnost, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, doista mogu biti zahvalni na odlikovanju kojim je ovoga tjedna odlikovao vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića. Ne toliko zbog toga što je kardinala Puljić okitio lentom Velereda kralja Dmitra Zvonimira i Danicom za izniman doprinos u očuvanju hrvatskog identiteta te za iznimne uspjehe u međureligijskom, kulturnom i humanitarnom djelovanju, nego zato što smo svi skupa mogli svjedočiti golemoj poniznosti toga velikog čovjeka, koji je svojim djelovanjem obilježio noviju crkvenu povijest.
Kardinal Vinko Puljić svojedobno je u jednom intervjuu rekao kako “istinski u BiH treba poraditi na tri ‘p’: povjerenju, pomirenju i praštanju”. Kardinal Puljić osoba je čiji život osim ova spomenuta tri “p” svjedoči i još jedno “p”, a to je poniznost. Poniznost je vrlina koja se ne može sakriti, baš kao što se ne može niti naučiti. Ne može se odglumiti ili zanijekati, ne može se kupiti ili steći.
Poniznost je jedna od najmoćnijih kršćanski kreposti i ne kaže se uzalud da se đavao može s čovjekom natjecati u svemu i da ga u svemu može svladati osim u poniznosti. “Poniznost je”, veli sveta Majka Terezija, “govoriti što manje o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kad imamo pravo te birati uvijek ono što je teže”.
Jedan od putova prema poniznosti je upravo ono jedno “p” koje spominje i kardinal Puljić, a to je praštanje ili oprost. Bez oproštenja poniznost se ne može dosegnuti kao cilj. Možda se upravo u tome dijelu skriva tajna poniznosti kardinala Puljića, jer je on čovjek oprosta. “Po evanđeoskom zakonu”, govori kardinal Puljić u travnju 1995., za belgijski dnevnik Vers L’Avenir, “ja osobno pozvan sam na praštanje i na odgoj drugih za praštanje i pomirenje. U borbi za čovjeka želim da svaki čovjek ljudski živi i ima ispravne stavove o Bogu i prema čovjeku. Međutim, u jednom pravednom društvu, koje na demokratskim načelima izglasa pravedne zakone, zakoni su obvezujući, kako bi se u tom društvu ispravno ostvarivale odgovornosti i dužnosti. Svaki ubojica nosi suca u svojoj savjesti i ako ga ljudski sud ne stigne, od tog suca nikad neće uteći. Tek tada kada shvati svoj zločin i kada se počne istinski za njega kajati, može se početi događati nutarnje oslobađanje. Sve dotle on je rob zla kojeg nosi u sebi. Znam da krivci moraju odgovarati i pred pravednim ljudskim sudom, ali znam i to da se osvetom ne gradi sretna budućnost. Tim ljudima, jer su ubojice, treba omogućiti da postanu svjesni zla, jer se tek tada može početi događati metamorfoza ili, kako mi vjernici kažemo – obraćenje”.
Ovaj njegov stav je univerzalan. Svima je shvatljiv i svima primjenjiv.
Kardinal Vinko Puljić primajući odličje predsjednika Milanovića ponovno nije stavio sebe u prvi plan, nego je najprije odao priznanje ljudima koji su mu bili nadahnuće za ispravno postupanje u složenim vremenima. A to su prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler, zagrebački nadbiskup kardinal bl. Alojzije Stepinac te sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. “Hvala im na svjedočenju vjere te što su mi svojim primjerom pomogli usvojiti stavove i načela temeljena na evanđelju i crkvenom nauku koja sam uvijek nastojao primijeniti u vodstvu mjesne Crkve koja mi je povjerena pred sam rat. Ta ista načela, preživjevši rat, ustrajno zastupam sve do danas”, rekao je na Pantovčaku kardinal Puljić, koji iza sebe i svojega mandata ostavlja Crkvi i svijetu u baštinu školu poniznosti.
”Sve se na ovoj našoj zemlji – jednostavno i složeno, mali ljudski problemi i izazovi u pronalaženju puta k Bogu, tajne sadašnjega i budućega vijeka – sve se razrješuje tek tajanstvenom, neizrecivo prekrasnom i moćnom poniznošću. Čak i ako ne shvaćamo njezinu istinu i smisao, ako za tu tajanstvenu i svemoćnu poniznost nismo sposobni, ona nam se sama ponizno razotkriva po onim čudesnim ljudima koji je mogu primiti”, piše Tihon Ševnukov, episkop Ruske pravoslavne Crkve, u “Nesvetim svetima”.Jedan od tih ljudi je i kardinal Vinko Puljić, koji polako završava svoj mandat i kako je rekao u intervjuu Izvještajnoj katoličkoj agenciji IKA, čeka da ga papa Franjo posve razriješi službe te će se povući u umirovljenički dom, gdje će, kako veli, “Boga moliti”. A ako ga netko pozove upomoć, priskočit će! Ponovno u poniznosti, dakako.
