O zagrebačkom gostovanju Jordana Petersona, kliničkog psihologa iz Kanade koji je od 2016. zadobio milijunsku publiku svojim predavanjima na YouTubeu, možemo vrlo malo saznati iz hrvatskih medija. Budući da je s lakoćom i bez ikakve reklame napunio dvoranu Vatroslav Lisinski, na nekim portalima to je bila vijest, ali ostali smo zakinuti za sadržaj onoga što je govorio. Nekoliko je novinara izvijestilo da je sat vremena govorio o Dostojevskom i Bibliji, ali nisu prenijeli puno od toga o čemu je bilo riječi. Zauzvrat, obilno se intervjuiralo posjetioce, doznali smo sve o njegovim zdravstvenim i obiteljskim problemima, a i to tko se od političara došao ogrepsti za publicitet te da je publika frenetično pljeskala. Kao da mene, koji ne znam ništa o nogometu, redakcija pošalje na neki derbi, a ja porazgovaram s navijačima, popišem tko je u svečanoj loži, zabilježim skandiranje, spomenem da su se igrači dva puta po 45 minuta malo loptali i potom ispričam sve o njihovim prihodima i aferama s manekenkama. Jedan najčitaniji portal nije uopće napisao ništa, a to je i bolje, jer bismo tamo čitali, uz vrlo lošu gramatiku, da se praznovjerna mladež iz svih pripizdina prvi put u životu skupila da vidi semafore i da su sve to ludi sektaši koji u 2022. godini misle da smo nastali od rebra žene koja je pojela jabuku koju joj je dala zmija iz govorećeg grma za što se morao iskupiti židovski zombi koji je sam svoj otac.
Zašto je Peterson za hrvatske medije nerazumljiv? Iskreno, ne znam. Njegove su ideje jednostavne: patnja je ugrađena u temelje našeg bića, ne može se izbjeći; naš je životni izbor hoćemo li je pokušati izbjeći, ali to je samoubojstvo, ili se s njome suočiti i nadići je; svi imamo mračnu stranu i ako joj se prepustimo, pretvorit ćemo se u čudovišta. Peterson je vrlo angažiran govornik pa u susretima uživo, ili na videima, slušatelji znatno profitiraju od njegove osobnosti. U knjigama njegova sugestivnost blijedi pa se na trenutke pročitano čini kao neki luckasti self-help, ali to je privid: on ima dar da uzburka najveće dubine ljudske duše, čemu su jamačno doprinijela i njegova osobna teška iskušenja – od bolesti supruge i kćeri do ovisnosti o lijekovima. No nijedan doktor nije uspio izliječiti sebe, pa to ni od Petersona ne treba očekivati. Od self-helpa razlikuje se kao dan od noći po svojem uvjerenju da je ljudima urođena težnja etičkom ponašanju i traženju smisla; ne pomažemo, dakle, sami sebi, nego nam pomaže neka instanca iznad nas. On je ne imenuje niti je osobno vjernik, ali trajno podsjeća na to da cilj života nije sreća, nego smisao; živjeti trebamo uspravno, podnoseći žrtve kako bismo besciljni životni kaos pretvorili u osmišljeni red; ni redu se, međutim, ne smije robovati, nego treba izlaziti iz zone sigurnosti, otvoreno svjedočiti istinu i tako se, u nesigurnosti i neizvjesnosti, preobražavati u osobu kakva trebamo postati.
A što je onda tu opasno da se o Petersonu čak i ne smije pisati? Upravo to što je govorio baš o Dostojevskom i Bibliji, tumačeći kanonske i klasične tekstove kako bi potkrijepio i ilustrirao svoje temeljne teze. Njegov je govor uklopiv u religiozno, kako su pokazali Cristopher Katzor i Matthew R. Petrusek u knjizi "Jordan Peterson, Bog i kršćanstvo", svodeći njegovih 12 pravila na 4 teme: postojanje smisla života i njegovo traženje, izbjegavanje oholosti, težnja autentičnoj i požrtvovnoj ljubavi, potreba za otkupljenjem. Peterson, kako sam kaže, u Boga ne vjeruje, iako se "boji da ga ima", a Bibliju tumači kao i svaki drugi mit, razumijevajući da svojim drevnim jezikom govori isto što i njegov jezik psihologije i psihoanalize. On nije nikakva "ikona konzervativaca", kako ga novinari predstavljaju, nego znanstvenik koji stoji na granici racionalnog i iracionalnog, pokušavajući spojiti dva svijeta. Eto, to boli: pomisao da oni mladi ljudi u Lisinskom nisu ruralni debili nego gradski intelektualci. Postoje mnogi bjegovi, kaže Peterson, od negiranja istine, preko neurotičnog intelektualiziranja, do prihvaćanja ideologija koje su tek zamjena za pravo znanje. Zato Peterson u hrvatskim medijima trpi ignoriranja i ignoranciju i zato ga se predstavlja lažno, recimo kao "najvažnijeg mislioca Zapada". Lažni govor uvijek je lakši od istinitog, ali je i kukavički. Petersonovim riječima: samo je jedan pravi način života – istina, vrlina i hrabrost.
